ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 267
Autor: Domaći
Oblast: Slikarstvo
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Erih Šlomović (Đakovo ili Vinkovci, 10. 3. 1915 - Beograd, 1942. ili 1943.), jugoslavenski kolekcionar i trgovac umjetninama koji je pred kraj tridesetih godina prošlog stoljeća trgovao umjetninama na relaciji Pariz - Beograd, a kojeg su nacisti ubili najvjerojatnije oko 1943 u okolici Beograda.


O Erihu Šlomoviću se ni danas ne zna puno toga, jer mu je uža porodica pobijena i nestala u Drugom svjetskom ratu, osim da je rođen 10. 3. 1915 u bogatoj židovskoj porodici trgovca Bernarda i Roze Šlomović iz Subotice.[1][2] Odrastao je uz mlađeg brata Egona.[1] Erihov otac je držao tekstilnu radnju u glavnoj vinkovačkoj ulici.[2] Erih se tridesetih pojavio u Beogradu kao trgovac umjetnina, i to kao specijalist u posredovanju za kupnju francuskih impresionista i ostalih tadašnjih avangardnih slikara (Matissa, Picassa, Chagalla...).[3] Erih se istih tih godina pojavio u Parizu i kretao u krugu vrhunskih pariških slikara tu se upoznao i sprijateljio sa legendarnim francuskim trgovcem i kolekcionarom umjetnina Ambroise Vollardom.[3] Njihovo čudno prijateljstvo (Vollard je imao 70 godina, a Erich 26 - 30) bilo je vrlo čvrsto, Erih je po nekim izvorima bio njegov sekretar[3] i osoba od potpuna povjerenja - u svakom slučaju Vollard mu je davao slike na riječ, koje je Erih odnosio u Beograd i prodavao tadašnjim visokim kugovima. Predosjećajući rat Erih je nakon nenadane smrti svog mecene Ambroisa Vollarda u automobilskoj nesreći 1939 dio slika (oko 200) pohranio u trezor pariške banke Société générale[3] a dio slika 429 (ili 300) pomoću diplomatske pošte uputio u Kraljevinu Jugoslaviju. Prvu zagrebačku izložbu je Erih sam postavio u jesen 1940 godine na poticaj svog prijatelja slikara Otona Glihe. Tada je Erih prvi i nažalost jedini put u svom kratkom životu javno izložio vlastitu kolekciju suvremenih francuskih umjetničkih djela. Izložba je bila priređena u Meštrovićevu okruglom umjetničkom paviljonu u Zagrebu.[1]

Erih se nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u aprilskom ratu 1941, smjestio kod rodbine na selu u Bačini kod Varvarina[4] i tu sakrio slike kod porodice Živadinović, zazidajući ih u odžakliji. Nije se dugo uspio prikrivati i nacisti su ga uhapsili negdje pred kraj 1941 zajedno sa ocem i bratom, te poslali u zatvor u Ćupriji gdje su ih kasnije ugušili u mobilnoj plinskoj komori.[4] Službeno je proglašen mrtvim 1943, dok je samo njegova majka Roza uspjela preživjeti rat. Nakon rata dogovorila se sa novim vlastima (Ivan Ribar)[3] tadašnje FNR Jugoslavije - o doniranju skrivene kolekcije Narodnom muzeju u Beogradu (odnosno narodu Jugoslavije) u zamjenu za pravičnu naknadu (vjerojatno mjesečnu apanažu). Ona je međutim nakon sklopljenog dogovora poginula u željezničkoj nesreći na putu u Beograd.[3] Dio sakrivenih slika - ukupno 350 (250) komada završio je u Narodnom muzeju.[4]

Erihove kolekcije nakon rata
Erihove kolekcije su i nakon rat, nastavile izazivati kontraverze, kao i sam njegov život i tragična smrt. Nasljednici porodice Vollard tvrdili su da su sve slike bile vlasništvo njihova predka Ambroisa Vollarda, koji je samo davao Erihu slike u komisiju. Još veća zbrka nastala je oko slika smještenih u trezoru pariške banke Société générale, koji je nekim čudom ostao neotkriven čitav rat i dobra četiri desetljeća nakon rata. Na nalog francuskih vlasti otvoren je 1989[5] godine i izazvao pravu senzaciju, jer se dotad smatralo da je to mitska legenda pariških trgovaca slikama. Nakon tog počela je pravna bitka između porodica Vollard i Šlomović oko nasljedstva, koja je trajala skoro dva desetljeća. Presudom pariškog suda iz 2006 godine, slike iz trezora banke pripale su nasljednicima porodice Vollard.[5] Oni su ih odmah odlučili prodati na aukciji uz pomoć Aukcijske kuće Sotheby’s na dvije dražbe u Londonu (22. 6. 2010) i Parizu (29. 6.).[5] U toj kolekciji je i slika fovista Deraina (“Arbres a Collioure”) i Cezannov portret Emila Zole.[5]

Sumnje i kontroverze
Po nekim drugim izvorima nakon smrti Vollarda u julu 1939, Erih se nastavio baviti trgovanjem umjetninama uz pomoć Vollardovog brata - Luciena Vollarda i njegova prijatelja Martina Fabiania, korzikanskog mafijaša (kasnije i nacističkog kolaboratera), a niti je smrt Ambroisa Vollarda bila slučajni akcident već smišljeno ubistvo.[traži se izvor]

Erihov život na filmu i u romanima
O Erihovoj nesretnoj sudbini redatelj Veljko Bulajić je 1989. po scenariju Ive Brešana snimio je film `Donator`.[6] Beogradski kniževnik Momo Kapor napisao je roman `Dosije Šlomović` inspiriran njegovom sudbinom, a koji je izdala izdavačka kuća Knjiga-Komerc iz Beograda, 2004 godine....