pregleda

Kim Il Sung o uspostavljanju Đuče-a u našoj revoluciji


Cena:
1.290 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7789)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14511

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Db
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


O uspostavljanju Đuče-a u našoj revoluciji i ponovnom ujedinjenju otadžbine



Kim Il Sung (korej. 김일성; Pjongjang, 15. april 1912 — Pjongjang, 8. jul 1994[1]) bio je lider Demokratske Narodne Republike Koreje, tj. Severne Koreje, od njenog nastanka 1948. pa sve do njegove smrti 1994. godine.

Od 1948. do 1972. bio je premijer, a od 1972. do smrti predsednik Demokratske Narodne Republike Koreje. Njegova faktička vlast proizlazila je iz funkcije predsednika/generalnog sekretara Radničke partije Koreje. Do 1991. godine bio je i Vrhovni komandant Korejske narodne armije, kada je tu dužnost prepustio sinu Kim Džong Ilu. Severna Koreja ga spominje pod titulom „veliki vođa“ a nakon smrti u ustav je upisan kao „večni vođa“. Dani njegovog rođenja i smrti su neradni dani u Severnoj Koreji. Na vlasti ga je nakon smrti nasledio sin Kim Džong Il, što je bio presedan u nasleđivanju vlasti u socijalističkim zemljama. Posthumno je proglašen Večnim predsednikom DNR Koreje.


Rođen je u selu Mangjongdae 15. aprila 1912. godine, sa imenom Kim Džong Su. Mangjongdae se nalazi na obodu planinskih venaca u blizini Pjongjanga. Dan rođenja Kima se u DNR Koreji obeležava kao Dan sunca.[2] Podaci o njegovom detinjstvu su veoma oskudni. Kasnije je tvrdio da je živeo u veoma siromašnoj porodici koja je pripadala hrišćanskoj verskoj grupi prezviterijanaca. Prema zvaničnim podacima njegova porodica je učestvovala u aktivnostima protiv Japanske okupacije već od početka 1910. godine. Ove aktivnosti su bile usmerene protiv Japanske represije tokom koje je oko 52.000 Korejaca uhapšeno samo u 1912. godini. S obzirom na vrlo jaku kontrolu informacija od kasnijih vlasti Severne Koreje, nije potpuno jasno učešće Kimove familije u ovim aktivnostima. Izvesno je da u njima prednjačila Kimova majka Kang Ban Suk. Kao i mnoge familije i Kimova je izbegla u Mandžuriju 1920. godine zbog Japanske represije.

Mladost
Još u mladosti pokazivao je izuzetne sposobnosti u organizovanju pre svega militantnih grupa, kao i naklonost komunizmu kao ideologiji.[3] Dana 17. oktobra 1926. godine osnovao je Savez za uništenje imperijalizma, 28. avgusta naredne godine formirao je Savez komunističke omladine Koreje. U jula 1930. formirao je Korejsku revolucionarnu armiju — prvu oružanu organizaciju korejskih komunista. S obzirom da Komunistička partija Koreje bila isključena iz Kominterne zbog nacionalističkog stava, Kim se 1931. priključio Kineskoj komunističkoj partiji. Kim je bio vrlo aktivan u organizaciji borbe protiv Japanskih okupatora i najviše je delovao u gerilskom jedinicama na području severne Kine. Dana 25. aprila 1932. godine organizovao je Korejsku narodno-revolucionarnu armiju i postao njen komandant. Oko 1935. godine Kim je promenio ime u Kim Il Sung, što bi u slobodnom prevodu značilo „postati sunce“. Tih godina bio je komandant gerilske šeste divizije poznate kao „divizija Kim Il Sunga“, koju je činilo nekoliko stotina boraca. S obzirom na naglo jačanje vojnog položaja Japana, Kim je bio prinuđen da 1940. godine pobegne u SSSR. Tamo je bio smešten u kampu sa većinom komunističkih Korejaca, a ubrzo je postao major u Crvenoj armiji.

Kako se rat približavao kraju i kada je bila izvesna pobeda saveznika došlo je do pitanja uređenja Korejskog poluostrva. Staljin je tražio savet od Lavrentij Berija ko bi mogao da bude vođa Koreje. Posle nekoliko susreta sa Kimom, on je njega preložio Staljinu. [4] Kim se vratio u Koreju 22. avgusta 1945. godine posle 8 godina provedenih u egzilu. Dana 10. oktobra 1945. formirao je Centralni organizacioni komitet Komunističke partije Severne Koreje, posle čega je usledilo formiranje drugih masovnih organizacija na severu Koreje. Dana 28. avgusta 1946. godine objedinio je Komunističku partiju Severne Koreje i Novu demokratsku partiju Koreje obrazujući Radničku partiju Koreje. Bio je generalni sekretar Radničke partije Koreje od 1945. do 1966. godine kada postaje predsednik iste.

Premijer
Pod velikim tenzijama se nalazilo celo poluostrvo u posleratnim godinama. UN su pokušavale da sprovedu izbore na teritoriji čitave Koreje. Međutim, pod uticajem SSSR severni deo je brzo formirao zasebnu državu. Odmah nakon formiranja Demokratske Narodne Republike Koreje, 9. septembra 1948. godine, postao je prvi predsednik vlade DNR Koreje. Ubrzo ga zbog graničnog incidenta očekuje veoma turbulentan Korejski rat. Uz veliku pomoć Kine u ljudstvu i Sovjetskog Saveza u oružju, Severna Koreja je uspela da se vrati na pređašnje granice na 38 paraleli. Korejski rat je odneo veliki broj žrtava na obe strane. Procenjuje se da je poginulo preko 1,2 milina ljudi. [5]

U februaru 1953. godine Kimu je dodeljeno zvanje maršala. Tih godina u SSSR se dešavaju određene promene, pre svega zbog smrti Staljina kojeg je Kim izrazito cenio.[3] Samim tim Kim Il Sung, se našao u problemu kao izraziti komunista. Ovi odnosi su se znatno zakomplikovali kad je SSSR vodio Brežnjev. Ipak odnosi sa Sovjetskim Savezom su bili veoma bitan faktor za razvoj Severne Koreje. U tim godinama Kim je uspeao da održi stabilan rast domaće industrije, a samim tim ekonomije. Paralelno sa jačanjem zemlje jačao je i kult ličnosti te je postao nezamenljiv kao vrhovni vođa Severne Koreje....

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 76999705
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


O uspostavljanju Đuče-a u našoj revoluciji i ponovnom ujedinjenju otadžbine



Kim Il Sung (korej. 김일성; Pjongjang, 15. april 1912 — Pjongjang, 8. jul 1994[1]) bio je lider Demokratske Narodne Republike Koreje, tj. Severne Koreje, od njenog nastanka 1948. pa sve do njegove smrti 1994. godine.

Od 1948. do 1972. bio je premijer, a od 1972. do smrti predsednik Demokratske Narodne Republike Koreje. Njegova faktička vlast proizlazila je iz funkcije predsednika/generalnog sekretara Radničke partije Koreje. Do 1991. godine bio je i Vrhovni komandant Korejske narodne armije, kada je tu dužnost prepustio sinu Kim Džong Ilu. Severna Koreja ga spominje pod titulom „veliki vođa“ a nakon smrti u ustav je upisan kao „večni vođa“. Dani njegovog rođenja i smrti su neradni dani u Severnoj Koreji. Na vlasti ga je nakon smrti nasledio sin Kim Džong Il, što je bio presedan u nasleđivanju vlasti u socijalističkim zemljama. Posthumno je proglašen Večnim predsednikom DNR Koreje.


Rođen je u selu Mangjongdae 15. aprila 1912. godine, sa imenom Kim Džong Su. Mangjongdae se nalazi na obodu planinskih venaca u blizini Pjongjanga. Dan rođenja Kima se u DNR Koreji obeležava kao Dan sunca.[2] Podaci o njegovom detinjstvu su veoma oskudni. Kasnije je tvrdio da je živeo u veoma siromašnoj porodici koja je pripadala hrišćanskoj verskoj grupi prezviterijanaca. Prema zvaničnim podacima njegova porodica je učestvovala u aktivnostima protiv Japanske okupacije već od početka 1910. godine. Ove aktivnosti su bile usmerene protiv Japanske represije tokom koje je oko 52.000 Korejaca uhapšeno samo u 1912. godini. S obzirom na vrlo jaku kontrolu informacija od kasnijih vlasti Severne Koreje, nije potpuno jasno učešće Kimove familije u ovim aktivnostima. Izvesno je da u njima prednjačila Kimova majka Kang Ban Suk. Kao i mnoge familije i Kimova je izbegla u Mandžuriju 1920. godine zbog Japanske represije.

Mladost
Još u mladosti pokazivao je izuzetne sposobnosti u organizovanju pre svega militantnih grupa, kao i naklonost komunizmu kao ideologiji.[3] Dana 17. oktobra 1926. godine osnovao je Savez za uništenje imperijalizma, 28. avgusta naredne godine formirao je Savez komunističke omladine Koreje. U jula 1930. formirao je Korejsku revolucionarnu armiju — prvu oružanu organizaciju korejskih komunista. S obzirom da Komunistička partija Koreje bila isključena iz Kominterne zbog nacionalističkog stava, Kim se 1931. priključio Kineskoj komunističkoj partiji. Kim je bio vrlo aktivan u organizaciji borbe protiv Japanskih okupatora i najviše je delovao u gerilskom jedinicama na području severne Kine. Dana 25. aprila 1932. godine organizovao je Korejsku narodno-revolucionarnu armiju i postao njen komandant. Oko 1935. godine Kim je promenio ime u Kim Il Sung, što bi u slobodnom prevodu značilo „postati sunce“. Tih godina bio je komandant gerilske šeste divizije poznate kao „divizija Kim Il Sunga“, koju je činilo nekoliko stotina boraca. S obzirom na naglo jačanje vojnog položaja Japana, Kim je bio prinuđen da 1940. godine pobegne u SSSR. Tamo je bio smešten u kampu sa većinom komunističkih Korejaca, a ubrzo je postao major u Crvenoj armiji.

Kako se rat približavao kraju i kada je bila izvesna pobeda saveznika došlo je do pitanja uređenja Korejskog poluostrva. Staljin je tražio savet od Lavrentij Berija ko bi mogao da bude vođa Koreje. Posle nekoliko susreta sa Kimom, on je njega preložio Staljinu. [4] Kim se vratio u Koreju 22. avgusta 1945. godine posle 8 godina provedenih u egzilu. Dana 10. oktobra 1945. formirao je Centralni organizacioni komitet Komunističke partije Severne Koreje, posle čega je usledilo formiranje drugih masovnih organizacija na severu Koreje. Dana 28. avgusta 1946. godine objedinio je Komunističku partiju Severne Koreje i Novu demokratsku partiju Koreje obrazujući Radničku partiju Koreje. Bio je generalni sekretar Radničke partije Koreje od 1945. do 1966. godine kada postaje predsednik iste.

Premijer
Pod velikim tenzijama se nalazilo celo poluostrvo u posleratnim godinama. UN su pokušavale da sprovedu izbore na teritoriji čitave Koreje. Međutim, pod uticajem SSSR severni deo je brzo formirao zasebnu državu. Odmah nakon formiranja Demokratske Narodne Republike Koreje, 9. septembra 1948. godine, postao je prvi predsednik vlade DNR Koreje. Ubrzo ga zbog graničnog incidenta očekuje veoma turbulentan Korejski rat. Uz veliku pomoć Kine u ljudstvu i Sovjetskog Saveza u oružju, Severna Koreja je uspela da se vrati na pređašnje granice na 38 paraleli. Korejski rat je odneo veliki broj žrtava na obe strane. Procenjuje se da je poginulo preko 1,2 milina ljudi. [5]

U februaru 1953. godine Kimu je dodeljeno zvanje maršala. Tih godina u SSSR se dešavaju određene promene, pre svega zbog smrti Staljina kojeg je Kim izrazito cenio.[3] Samim tim Kim Il Sung, se našao u problemu kao izraziti komunista. Ovi odnosi su se znatno zakomplikovali kad je SSSR vodio Brežnjev. Ipak odnosi sa Sovjetskim Savezom su bili veoma bitan faktor za razvoj Severne Koreje. U tim godinama Kim je uspeao da održi stabilan rast domaće industrije, a samim tim ekonomije. Paralelno sa jačanjem zemlje jačao je i kult ličnosti te je postao nezamenljiv kao vrhovni vođa Severne Koreje....
76999705 Kim Il Sung o uspostavljanju Đuče-a u našoj revoluciji

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.