ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 283
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

“Kada moderni kritičari misle da demistificiraju književnost, zapravo su time demistificirani. Ali budući da se to nužno događa u obliku krize, oni su slijepi za ono što se događa u njima samima. Ono što oni nazivaju antropologijom, lingvistikom, psihoanalizom, nije ništa drugo do literatura koja se ponovno pojavljuje poput hidrine glave na samom mjestu gdje je bila potisnuta. Ljudski će um proći kroz nevjerojatne podvige kako bi se izbjegao suočavanje s `ništavilom ljudskih stvari`.”


Paul de Man (6. prosinca 1919. – 21. prosinca 1983.), rođen kao Paul Adolph Michel Deman, [1] bio je književni kritičar i teoretičar književnosti porijeklom iz Belgije. U vrijeme svoje smrti, de Man je bio jedan od najistaknutijih književnih kritičara u Sjedinjenim Državama — poznat osobito po svom uvozu njemačkih i francuskih filozofskih pristupa u angloameričke književne studije i kritičku teoriju. [nije provjereno u tijelu]. s Jacquesom Derridaom, bio je dio utjecajnog kritičkog pokreta koji je nadilazio tradicionalno tumačenje književnih tekstova kako bi se osvrnuo na epistemološke poteškoće svojstvene bilo kojoj tekstualnoj, književnoj ili kritičkoj aktivnosti [nije provjereno tijelom] Ovaj pristup izazvao je znatna protivljenja koja su izazvala veliko protivljenje koje je izazvalo. de Man pripisuje `otpor` svojstven teškom poduhvatu samog tumačenja književnosti.[2]

Nakon njegove smrti, de Man je postao predmet daljnjih kontroverzi kada je na vidjelo izašla njegova povijest pisanja pronacističke i antižidovske propagande za ratno izdanje Le Soir, glavne belgijske novine tijekom njemačke okupacije.

Svoju profesorsku karijeru započeo je u Sjedinjenim Državama na Bard Collegeu gdje je predavao francusku književnost.[3] Završio je doktorat. na Sveučilištu Harvard 1960., zatim predavao na Sveučilištu Cornell, Sveučilištu Johns Hopkins i Sveučilištu u Zürichu.[4] Pridružio se fakultetu za francuski jezik i komparativnu književnost na Sveučilištu Yale, gdje se smatrao dijelom Yale School of Deconstruction. U vrijeme svoje smrti od raka, bio je Sterling profesor humanističkih znanosti i predsjedavajući Odsjeka za komparativnu književnost na Yaleu. De Man je nadgledao disertacije Gayatri Spivak (na Cornellu), Barbare Johnson (na Yaleu), [ne provjereno tijelom] Samuela Webera (na Cornellu) i mnogih drugih istaknutih znanstvenika.

Nakon njegove smrti, istraživač je otkrio dvjestotinjak dosad nepoznatih članaka koje je de Man napisao u svojim ranim dvadesetima za belgijske kolaboracionističke[5][stranice potrebne] novine tijekom Drugog svjetskog rata, neke od njih implicitno, a dva eksplicitno antisemitske. To je, u kombinaciji s otkrićima o njegovom domaćem životu i financijskoj povijesti, izazvalo skandal i izazvalo preispitivanje njegova života i rada.[6]

Rani život
Paul de Man rođen je u obitelji zanatlija u Belgiji devetnaestog stoljeća i u vrijeme njegova rođenja, njegova je obitelj bila istaknuta među novom buržoazijom u Antwerpenu.[7] Bio je sin Roberta de Mana, proizvođača i Magdalene de Braey.[3] Njegov pradjed po majci bio je poznati flamanski pjesnik Jan Van Beers, a obitelj je kod kuće govorila francuski. Njegov ujak Henri de Man (nizozemski: Hendrik) bio je poznati socijalistički teoretičar i političar, koji je postao nacistički suradnik tijekom Drugog svjetskog rata. Igrao je važnu ulogu u odlukama koje je De Man donio tijekom nacističke okupacije Belgije.[8] Paulov otac, Robert (`Bob`) de Man, bio je umjereno uspješan poslovni čovjek čija je tvrtka proizvodila rendgensku opremu. De Manov otac i njegova majka, Madeleine, koji su bili prvi rođaci, vjenčali su se zbog protivljenja obitelji. Brak se pokazao nesretnim.

De Manov rani život bio je težak i zasjenjen tragedijom. Prva trudnoća njegove majke Madeleine s njezinim najstarijim sinom Hendrikom (`Rik`, rođen 1915.) poklopila se s intenzivnim njemačkim bombardiranjem u Prvom svjetskom ratu i opteretila njezino fizičko i psihičko zdravlje. Mrtvorođenje kćeri dvije godine kasnije gurnulo ju je u povremenu, ali doživotnu suicidalnu depresiju. Bila je psihički krhka i morala se paziti. Obitelj je hodala po ljusci jajeta, a `Bob` de Man pronašao je utjehu s drugim ženama. Za razliku od Rika, koji je bio zaostao i neuspješan u školi, Paul se sa svojim teškim kućnim životom nosio tako što je postao briljantan učenik i uspješan sportaš. Bio je upisan u kohortu dječaka koji govore nizozemski i primljeni u prestižni i vrlo konkurentan Royal Athenaeum u Antwerpenu. Tamo je slijedio očev put karijere birajući studij znanosti i inženjerstva, dosljedno je dobivao najbolje ocjene iz svih predmeta i diplomirao kao najbolji u svojoj klasi. Nije pohađao tečajeve književnosti ili filozofije, ali je razvio snažan izvannastavni interes za oboje, kao i za vjerski misticizam. Godine 1936. njegov brat Rik de Man poginuo je u dobi od 21 godine kada je njegov bicikl udario vlak na željezničkom prijelazu. Sljedeće godine je Paul, tada sedamnaestogodišnji, otkrio tijelo njihove majke, koja se objesila mjesec dana prije godišnjice Rikove smrti.[9]

Te jeseni Paul se upisao na Slobodno sveučilište u Bruxellesu. Pisao je za studentske časopise i nastavio pohađati tečajeve znanosti i tehnike. Za stabilnost obratio se svom ujaku Henriju kao pokrovitelju i zamjenskom emocionalnom ocu, kasnije u nekoliko navrata govoreći ljudima da je Henri njegov pravi otac, a njegov pravi otac njegov ujak. Rodio mu je sina Anaïde Baraghian, rođenu Rumunjku, ženu njegovog dobrog prijatelja Gilberta Jaegera. Živjeli su u menage à trois do kolovoza 1942., kada je Baraghian napustila muža. Paul ju je oženio 1944. godine, a par je imao još dva sina zajedno.[10]

De Man, Baraghian i Jaeger pobjegli su na jug Francuske blizu španjolske granice kada su nacisti okupirali Belgiju 1940. godine.[11] Henri, koji je do tada bio samopriznati fašist, dočekao je nacističke osvajače, koje je smatrao bitnim za uspostavljanje svoje marke socijalizma. facto marionetski premijer Belgije pod nacistima. Neki su vjerovali da je iskoristio svoj utjecaj kako bi svom nećaku osigurao mjesto povremenog kulturnog kritičara za Le Soir, utjecajne belgijske novine na francuskom jeziku. Nakon što je 4. ožujka 1941. pridonio eseju “Židovi u suvremenoj književnosti” zloglasnom antisemitskom napadu Le Soir voléa od 4. ožujka 1941., de Man je postao službeni recenzent knjige i kulturni kritičar. Kasnije je sudjelovao u flamanskom dnevniku Het Vlaamsche Land; obje su publikacije bile žestoko antisemitske kada su bile pod nacističkom kontrolom. Kao kulturni kritičar, de Man će ovim publikacijama doprinijeti stotinama članaka i recenzija. Njegovi spisi podupirud germanske ideologije i trijumfa Njemačke u ratu, pri čemu se nikada nije izravno referirao na samog Hitlera. Unatoč tome održavao je prijateljstva s pojedinim Židovima.[14]

Imajući tri različita posla, de Man je postao vrlo visoko plaćen, ali je izgubio sva tri između studenog 1942. i travnja 1943., neuspjesi koji su bili rezultat kombinacije gubitka puča koji je pokrenuo protiv jednog poslodavca i njegove vlastite nesposobnosti kao poslovnog čovjeka kod drugog. Nakon toga, de Man se sakrio; belgijski je pokret otpora sada počeo s atentatom na istaknute belgijske pronaciste. Izgubio je svoju zaštitu krajem 1942., kada je Henri, kojeg su njegovi suradnici s desne strane nisu vjerovali, a kojeg je belgijski pokret otpora označio za smrt kao izdajicu, otišao u egzil.

De Man je ostatak rata proveo povučeno čitajući američku i francusku književnost i filozofiju i organizirajući prijevod na nizozemski Moby Dicka od Hermana Melvillea, koji je objavio 1945. Ispitivao bi ga tužitelj Roger Vinçotte, [15] ali ne optužen nakon rata. Henri de Man je suđen i osuđen u odsutnosti za izdaju; umro je u Švicarskoj 1953., nakon što se zabio svojim automobilom u nadolazeći vlak, nesreća koja je gotovo sigurno bila samoubojstvo.[6][16][17][potrebno ažuriranje]

Poslijeratne godine
Godine 1948. de Man je napustio Belgiju i emigrirao u New York. Pobjegao je kao progonstvo kako bi izbjegao ono što su postala dva suđenja za kaznena i financijska nedjela (krađe novca od ulagača u izdavačku tvrtku koju je vodio) za koje je u odsutnosti osuđen na pet godina zatvora i teške novčane kazne.[18] Baraghian je sa svoja tri mala sina otplovila u Argentinu, gdje su joj roditelji nedavno emigrirali. De Man je pronašao radne čarape u knjižari Doubleday na Grand Central Stationu u New Yorku. Odatle je pisao svom prijatelju Georgesu Batailleu, francuskom filozofu, a preko njega je upoznao Dwighta Macdonalda, ključnu osobu na njujorškoj intelektualnoj i književnoj sceni. U Macdonaldovom stanu, de Man je upoznao proslavljenu spisateljicu Mary McCarthy. McCarthy je preporučila de Mana svom prijatelju Artineu Artinianu, profesoru francuskog na koledžu Bard, kao privremenu zamjenu, dok je Artinian proveo akademsku godinu 1949-50 u Francuskoj kao Fulbrightov stipendist.

`De Man je trebao predavati tečajeve g. Artiniana, savjetovati savjete g. Artiniana i useliti se u kuću g. Artiniana. Do prosinca [1949.] de Man se oženio jednim od savjetnika, francuskom majoricom po imenu Patricia Kelley, a kada je Prvo se pojavila gospođa de Man sa svoja tri mlada dječaka, Hendrikom, Robertom i Marcom, u proljeće 1950., Patricia de Man [sic] je bila trudna.`[19]

De Man je nagovorio shrvanog Baraghiana da prihvati svotu novca, pristane na razvod i vrati se u Argentinu. Ona ga je, međutim, iznenadila kada je kod njega ostavila najstarijeg dječaka, dok je on nju iznenadio kada se njegov prvi ček pokazao bezvrijednim. Dječaka su odgajali Kelleyni roditelji dok je ona mlađe odvela natrag u Argentinu uz obećanje uzdržavanja za djecu koje de Man nikada nije trebao ispoštovati.[19][20][treba ažuriranje]

Jako fikcionaliziran prikaz ovog razdoblja de Manova života temelj je romana Henrija Thomasa iz 1964. Le Parjure (Krotokletnik).[21] Njegov život također je temelj za roman Bernharda Schlinka iz 2006., preveden kao `Povratak kući`. De Man se prvi put oženio Kelley u lipnju 1950., ali joj nije rekao da se zapravo nije razveo i da je brak bio bigaman. Prošli su drugu ceremoniju braka u kolovozu 1960., kada je okončan njegov razvod od Baraghiana, a kasnije su imali i treću ceremoniju na Itaci.[22] Osim sina Michaela, rođenog dok je par bio na Bard koledžu, imali su kćer Patsy. Par je ostao zajedno do de Manove smrti, u dobi od 64 godine, u New Havenu, Connecticut.

Akademska karijera
De Manovi su se preselili u Boston, gdje je Paul zarađivao podučavajući konverzacijski francuski u Berlitzu i radio prijevode uz pomoć Patricie de Man; također je davao privatne sate francuskog studentu s Harvarda Henryju Kissingeru, a tada je vodio mali centar i vlastitu publikaciju.[23] Tamo je de Man upoznao Harryja Levina, harvardskog profesora komparativne književnosti, i `bio je pozvan da se pridruži neformalnom književnom seminaru koji se sastao u Levinovoj kući (uz, npr. Georgea Steinera i Johna Simona). 1952. službeno je primljen na diplomski studij komparativne književnosti.`[24] Godine 1954. netko je Harvardu poslao anonimno pismo u kojem je de Mana osudio kao ratnog suradnika i doveo u pitanje njegov imigracioni status (pismo nije preživjelo, a poznato je samo na temelju de Manov odgovor na to).[25] Prema riječima profesora s Harvarda, de Man je ponudio temeljit i više nego zadovoljavajući prikaz svog imigracionog statusa i prirode svojih političkih aktivnosti.[24] Dok je pisao svoju disertaciju, de Man je dobio prestižno imenovanje u Harvard Society of Fellows.[26] 1960. jer je njegov rad mentorima bio nezadovoljavajući po nekoliko točaka, a posebno svojim filozofskim pristupom, bili su spremni da ga otpuste, ali on je odmah prešao na naprednu poziciju na Sveučilištu Cornell, gdje je bio vrlo cijenjen.[27]

Peter Brooks, koji je bio de Manov dodiplomski student na Harvardu, a kasnije postao njegov prijatelj i kolega na Yaleu, napisao je to umjesto da de Mana označuje kao čovjeka od samopouzdanja, kao što su njegovi kritičari bili skloni učiniti:

„Ovo bi se moglo smatrati pričom o izvanrednom opstanku i uspjehu nakon kaosa rata, okupacije, poslijeratnih migracija i trenutaka financijskog očaja: bez ikakvih diploma na svom imenu, de Man je impresionirao, između ostalih, Georgesa Bataillea, Macdonalda, McCarthyja , i Levina, te je ušao u najviša područja američke akademije. Tijekom sljedećeg desetljeća dao je devet članaka za novoosnovanu New York Review: pronicljive i pronicljive kratke eseje o glavnim europskim piscima—Hölderlinu, Gideu, Camusu, Sartreu, Heideggeru, kao i Borges—koji pokazuju značajan kulturni raspon i kritičku ravnotežu.[24]

Godine 1966. de Man je prisustvovao konferenciji o strukturalizmu održanoj na Sveučilištu Johns Hopkins, gdje je Jacques Derrida iznio svoj proslavljeni esej `Struktura, znak i igra u diskursu o ljudskim znanostima`; de Man i Derrida ubrzo su postali brzi prijatelji.[potreban citat] Obojica su se poistovjetili s dekonstrukcijom. De Man je počeo odražavati prvenstveno Heideggerov utjecaj i koristio je dekonstrukciju za proučavanje romantizma, engleskog i njemačkog, kao i francuske književnosti, posebno djela Williama Wordswortha, Johna Keatsa, Mauricea Blanchota, Marcela Prousta, Jean-Jacquesa Rousseaua, Friedricha Nietzsche, Immanuel Kant, G.W. F. Hegel, Walter Benjamin, William Butler Yeats, Friedrich Hoelderlin i Rainer Maria Rilke.[citat potreban]

Nakon imenovanja za profesora u Zürichu, de Man se vratio u Sjedinjene Države 1970-ih kako bi predavao na Sveučilištu Yale, gdje je služio do kraja svoje karijere. , bio je Sterling profesor i predsjedavajući odjela za komparativnu književnost na Yaleu.

Prilozi teoriji književnosti
Iako se de Manov rad 1960-ih razlikuje od njegovih kasnijih dekonstruktivnih nastojanja, također se može uočiti znatan kontinuitet. U svom eseju `Kritika i kriza` iz 1967. on tvrdi da, budući da se književna djela shvaćaju kao fikcije, a ne kao činjenični prikazi, ona predstavljaju primjer raskida između znaka i njegovog značenja: književnost `ne znači` ništa, ali kritičari se opiru ovom uvidu:

`Kada moderni kritičari misle da demistificiraju književnost, oni se time zapravo demistificiraju. Ali budući da se to nužno događa u obliku krize, oni su slijepi za ono što se događa u njima samima. Ono što nazivaju antropologijom, lingvistikom, psihoanalizom, nije ništa drugo nego literatura koja se ponovno pojavljuje poput hidrine glave na samom mjestu gdje je bila potisnuta. Ljudski um će proći kroz nevjerojatne podvige kako bi izbjegao suočavanje s `ništavilom ljudskih stvari`.`[28]

De Man će kasnije primijetiti da su, zbog tog otpora priznavanju da književnost ne `znači`, engleski odjeli postali `velike organizacije u službi svega osim vlastitog predmeta` (`Povratak filologiji`). Rekao je da je studij književnosti postao umjetnost primjene psihologije, politike, povijesti, filologije ili drugih disciplina na književni tekst, u nastojanju da tekst nešto `znači`.

Među središnjim nitima koje se provlače kroz de Manov rad je njegov pokušaj da razriješi napetost između retorike (koju de Man koristi kao izraz za figuralni jezik i trop) i značenja, tražeći trenutke u tekstu u kojima se jezične sile `vežu u čvor koji zaustavlja proces razumijevanja.`[29] De Manovi raniji eseji iz 1960-ih, sakupljeni u Blindness and Insight,[30] predstavljaju pokušaj traženja ovih paradoksi u tekstovima Nove kritike i pomicanja dalje od formalizma. Jedan od De Manovih središnjih topoa je sljepoća na kojoj se zasnivaju ova kritička čitanja, da se `čini da je uvid umjesto toga stečen iz negativnog pokreta koji animira kritičarevu misao, neizrečenog principa koji njegov jezik udaljava od njegovog utvrđenog stajališta ...kao da je sama mogućnost tvrdnje dovedena u pitanje.`[31] Ovdje de Man pokušava potkopati pojam pjesničkog djela kao jedinstvene, atemporalne ikone, vlastitog spremišta značenja oslobođenog intencionalističkog i afektivne zablude. Prema de Manovom argumentu, formalistička i novokritička valorizacija `organske` prirode poezije u konačnici je samoporažavajuća: pojam verbalne ikone potkopan je ironijom i dvosmislenošću koji su u njoj inherentni. Forma u konačnici djeluje kao `i tvorac i rušitelj organskih totaliteta`, a `konačni uvid... poništio je premise koje su do njega dovele.`[32]

U Alegorijama čitanja, de Man dalje istražuje tenzije koje nastaju u figuralnom jeziku kod Nietzschea, Rousseaua, Rilke i Proust.[33] U tim se esejima usredotočuje na ključne odlomke koji imaju metajezičku funkciju ili metakritičke implikacije, posebice one u kojima figuralni jezik ovisi o klasičnim filozofskim opozicijama (suština/slučaj, sinkroničko/dijakronično, pojavnost/stvarnost) koje su tako središnje u zapadnom diskursu. . Mnogi eseji u ovom svesku pokušavaju potkopati figuralnu totalizaciju, ideju da netko može kontrolirati ili dominirati diskursom ili fenomenom putem metafore. U de Manovoj raspravi o Nietzscheovom Rađanju tragedije, na primjer, on tvrdi da su `genetske` [potrebno pojašnjenje] koncepcije povijesti koje se pojavljuju u tekstu potkopane retoričkim strategijama koje Nietzsche koristi: `dekonstrukcija se ne događa između izjava, kao što u logičkom opovrgavanju ili dijalektici, ali se umjesto toga događa između, s jedne strane, metajezičkih izjava o retoričkoj prirodi jezika i, s druge strane, retoričke prakse koja te izjave dovodi u pitanje.`[34] Za de Mana.` , `Alegorija čitanja` nastaje kada se tekstovi podvrgnu takvom ispitivanju i razotkriju tu napetost; čitanje u kojem tekst otkriva vlastite pretpostavke o jeziku i pritom diktira izjavu o neodlučivosti, poteškoćama svojstvenim totalizaciji, vlastitoj čitljivosti ili `ograničenjima autoriteta teksta.`[35]

De Man je također poznat po svojim čitanjima engleske i njemačke romantične i postromantične poezije i filozofije (Retorika romantizma), te sažetim i duboko ironičnim esejima. Posebno se ističe njegovo kritičko razbijanje romantičarske ideologije i jezičnih pretpostavki na kojima se ona temelji. Njegovi argumenti slijede otprilike ovako. Prvo, de Man nastoji dekonstruirati povlaštene tvrdnje u romantizmu o simbolu nad alegorijom i metafori nad metonimijom. U njegovom čitanju, zbog implikacije samoidentiteta i cjelovitosti koja je inherentna romantičarskom poimanju metafore, kada se taj samoidentitet razgrađuje, tako se i sredstva prevladavanja dualizma između subjekta i objekta, za kojima je romantična metafora tražila nadilaziti. U de Manovom čitanju, da bi nadoknadio tu nesposobnost, romantizam se neprestano oslanja na alegoriju kako bi postigao cjelovitost uspostavljenu totalitetom simbola.[36]

Osim toga, u svom eseju `Otpor teoriji`, koji istražuje zadatak i filozofske osnove teorije književnosti, de Man na primjeru klasičnog trivija gramatike, retorike i logike tvrdi da je upotreba lingvističkih znanosti u književnoj teorija i kritika (tj. strukturalistički pristup) uspjela je uskladiti logičku i gramatičku dimenziju književnosti, ali samo na račun brisanja retoričkih elemenata tekstova koji su postavljali najveće interpretativne zahtjeve. On smatra da je otpor teoriji otpor čitanju, stoga je otpor teoriji sama teorija. Ili je otpor teoriji ono što čini mogućnost i postojanje teorije. Uzimajući primjer naslova Keatsove pjesme Pad Hyperiona, de Man izvlači nesmanjivu interpretativnu neodlučivost koja ima snažne srodnosti s istim pojmom u Derridaovom djelu i neku sličnost s pojmom nesumjerljivosti kako ga je razvio Jean-François Lyotard u Postmoderno stanje i razlika. De Man tvrdi da je ponavljajući motiv teorijskih čitanja da se te odluke podvedu pod teorijske, uzaludne generalizacije, koje su zauzvrat zamijenjene oštrom polemikom o teoriji.

Utjecaj i nasljeđe
De Manov utjecaj na književnu kritiku bio je značajan, dijelom kroz njegove brojne i glasne učenike. Iako je velik dio njegovog rada donio uvide o književnosti izvučene od njemačkih filozofa kao što su Kant i Heidegger, De Man je također pomno pratio razvoj suvremene francuske književnosti, kritike i teorije.

Velik dio de Manovog djela prikupljen je ili objavljen posthumno. Njegova knjiga Otpor teoriji bila je gotovo gotova u vrijeme njegove smrti. Zbirku eseja, koju je uredio njegov bivši kolega s Yalea Andrzej Warminski, objavio je University of Minnesota Press 1996. pod naslovom Aesthetic Ideology.

Ratno novinarstvo i posthumne kontroverze
U kolovozu 1987. Ortwin de Graef, belgijski diplomirani student na Sveučilištu u Leuvenu, otkrio je dvjestotinjak članaka koje je de Man napisao tijekom Drugoga svjetskog rata za Le Soir.[6][37][38] 1988. na Sveučilištu u Antwerpenu održana je konferencija o Paulu de Manu. `Posljednjeg dana, Jean Stengers, povjesničar na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu, osvrnuo se na temu naglašeno naslovljenu: `Paul de Man, suradnik?`[6] Zatim je Georges Goriely, profesor emeritus sociologije na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu , ustao kako bi iznio ono što je nazvao `Osobno svjedočanstvo`:

M. Goriely je počeo veličajući de Mana, kojeg je intimno poznavao u mladosti, kao `šarmantan, duhovit, skroman, visokokulturan` homme de lettres poznati u belgijskim književnim krugovima tijekom svoje mladosti. Tada je profesor ispustio svoju bombu. De Man, ustvrdio je, nije bio ono što je izgledao. Bio je `potpuno, gotovo patološki, nepošten`, lopov koji je bankrotirao njegovu obitelj. `Valja, krivotvorenje, laganje bili su mu, barem u to vrijeme, druga priroda.`[6]

Europski tisak bio je u galami. `Bilo je priča u La Quinzaine Litteraireu, Frankfurter Allgemeine Zeitungu, (Manchester) Guardianu. Newsweek je usporedio fotografiju de Mana s još jednim nacistom na maršu. Le Soir ga je opisao kao `akademskog Waldheima.`[6]

De Manovi su učenici pokušali prikazati napade na de Mana kao pokriće za nesklonost njegovih kritičara Dekonstrukciji, tvrdeći da su napadi bili varka koja je koristila de Manove mladenačke pogreške kao dokaz onoga što su smatrali dekadencijom u srcu kontinentalne misli. iza de Mana i njegovih teorija. Kontroverze su se brzo proširile sa stranica znanstvenih časopisa[39] na šire medije. Chronicle of Higher Education i naslovna stranica The New York Timesa razotkrili su senzacionalne detalje de Manova osobnog života, posebice okolnosti njegova braka i teške odnose s djecom.[40]

U najkontroverznijem i eksplicitnije antisemitskom eseju iz ovog ratnog novinarstva, pod naslovom `Židovi u suvremenoj književnosti` (1941.), de Man je opisao kako `[v]ulgarni antisemitizam rado uživa u razmatranju poslijeratnog kulturnog fenomena (nakon rat od 14. do 18.) kao degenerirani i dekadentni jer su [enjevini].`[41] Napominje da

`Književnost ne izmiče ovoj lapidarnoj prosudbi: dovoljno je otkriti nekoliko židovskih pisaca pod latiniziranim pseudonimima da bi se sva suvremena produkcija smatrala zagađenom i zlom. Ova koncepcija povlači prilično opasne posljedice... bilo bi prilično nelaskavo uvažavanje zapadnjačkih pisce da ih svedu na puke imitatore židovske kulture koja im je strana.`[41]

U članku se tvrdilo da se suvremena književnost nije odvojila od tradicije kao posljedica Prvog svjetskog rata i da

`Židovi ne mogu tvrditi da su bili njezini tvorci, pa čak ni da su imali prevladavajući utjecaj na njegov razvoj. Pri svakom detaljnijem razmatranju, čini se da taj utjecaj ima izuzetno malu važnost jer se moglo očekivati ​​da, s obzirom na specifične karakteristike židovskog Duh, potonji bi igrao sjajniju ulogu u ovoj umjetničkoj produkciji.`[41]

U članku je zaključeno da je `naša civilizacija... [b]čuvajući, unatoč semitskom miješanju u sve aspekte europskog života, netaknutu originalnost i karakter... pokazala da je njezin temeljni karakter zdrav.` Zaključeno je da `stvaranje židovske kolonije izolirane od Europe` kao `rješenje židovskog problema` neće imati `žalosne posljedice` za `književni život zapada`.[42] Ovo je jedini poznati članak. u kojem je de Man tako otvoreno iznio takve stavove, iako dva ili tri druga članka također bez prigovora prihvaćaju obespravljenje i ostrakizaciju Židova, kao što su primijetili neki suradnici Responsesa.

De Manovi kolege, studenti i suvremenici pokušali su odgovoriti na njegove rane spise i njegovu kasniju šutnju o njima u svesku Responses: On Paul de Man`s Wartime Journalism[43] (uredili Werner Hamacher, Neil Hertz i Thomas Keenan; Nebraska, 1989). Njegov dugogodišnji prijatelj, Jacques Derrida, koji je bio Židov, objavio je dugački članak odgovarajući na De Manove kritičare, izjavljujući:

„Osuditi, osuditi rad ili čovjeka na temelju onoga što je bila kratka epizoda, pozvati na zatvaranje, to jest, barem figurativno, na osudu ili spaljivanje njegovih knjiga znači reproducirati istrebljivačku gestu koju netko optužuje de Mana da se nije ranije naoružao potrebnom budnošću. Nije čak ni izvlačenje lekcije koju je on, de Man, naučio izvući iz rata.`[44]

Neki čitatelji prigovorili su onome što su smatrali Derridaovim nastojanjem da poveže kritiku de Mana s većom tragedijom istrebljenja Židova.[45]

Fredric Jameson dugo je branio de Mana u postmodernizmu ili, Kulturalnoj logici kasnog kapitalizma (1991.), primjećujući o de Manovim kritičarima da `ne čini mi se da su sjevernoamerički intelektualci općenito imali iskustvo povijesti koje bi kvalificiralo da prosuđuju postupke i izbore ljudi pod vojnom okupacijom.`[46] Prema Jamesonu, napori da se de Man umiješa u holokaust ovisili su o temeljnom pogrešnom shvaćanju nacističkog antisemitizma:

Ekskluzivni naglasak na antisemitizmu zanemaruje i politički neutralizira njegovu drugu konstitutivnu značajku u nacističkom razdoblju: naime, antikomunizam. [Sama] mogućnost judeocida bila je apsolutno jedna i neodvojiva od antikomunističke i radikalno desničarske misije nacionalsocijalizma (...). Ali ovako rečeno, čini se odmah Jasno je da DeMan nije bio ni antikomunist ni desničar: da je zauzeo takve pozicije u svojim studentskim danima (...), one bi bile javno poznato.[46]

Okrećući se sadržaju i ideologiji de Manovog ratnog novinarstva, Jameson je tvrdio da je ono `lišeno bilo kakve osobne originalnosti ili posebnosti`, jednostavno ponavljajući korporativna uobičajena mjesta koja se nalaze u širokom rasponu europskih političkih pokreta. Iz toga je Jameson zaključio da nijedan od ratnih članaka `nije bio relevantan za Paula De Mana, za kojeg je stvar dramatično nazvana `suradnja` bila jednostavno posao, u Europi od sada i u doglednoj budućnosti ujedinjenoj i njemačkoj, a koji je kao sve dok sam ga osobno poznavao bio je jednostavno dobar liberal.`[46]

Od kasnih 1980-ih, neki od de Manovih sljedbenika, mnogi od njih Židovi, isticali su da de Man ni u jednom trenutku u životu nije pokazao osobni animus prema Židovima. Shoshana Felman, ispričala je to

`otprilike godinu dana nakon novinarske objave njegove kompromitirajuće izjave, on i njegova supruga su na nekoliko dana sklonili u svoj stan židovsku pijanisticu Esther Sluszny i njenog supruga, koji su tada bili ilegalni građani koji su se skrivali od nacista. U tom istom razdoblju, de Man se redovito sastajao s Georgesom Gorielyjem, članom belgijskog pokreta otpora. Prema Gorielyjevom vlastitom svjedočenju, nije se niti jedne minute bojao osude njegovih podzemnih aktivnosti od strane Paula de Mana.`[47]

Jameson je predložio da je de Manov očiti antisemitizam bio prožet ironijom i da je, pravilno protumačen, služio kao filozofska parodija i prijekor konvencionalnih antisemitskih tropa.[a]

No, njegovi učenici i branitelji nisu se složili oko prirode de Manove šutnje o njegovim ratnim aktivnostima. Njegovi kritičari, s druge strane, ističu da je tijekom svog života de Man ne samo pasivno šutio, već se i aktivno zataškavao lažima i zabludama o svojoj prošlosti.

Pitanje de Manove osobne povijesti nastavilo je fascinirati znanstvenike, o čemu svjedoči biografija Evelyn Barish iz 2014. Dvostruki život Paula de Mana.[48] U prethodnoj recenziji objavljenoj u Harper`s Magazineu, Christine Smallwood zaključuje da je de Man, kako ga je prikazao Barish, bio: `sklizak gospodin Ripley, čovjek od samopouzdanja i prevarant koji je pronevjerio, lagao, krivotvorio i naplatio svoj put do intelektualnog pohvaliti.`[22] Kao odgovor na ove tvrdnje, Peter Brooks, koji je uspio na de Manovom mjestu profesora Sterlinga na Yaleu, izjavio je da su neke od Barishinih optužbi prenapuhane, identificirajući nekoliko pogrešaka u njezinim fusnotama: `Može se napraviti pregled Barishove fusnote koje bi bacile mnoge sumnje na njezinu stipendiju`.[24] Na primjer, on citira fusnotu koju Barish daje kako bi potkrijepila svoju tvrdnju da je 1942. de Man planirao pokrenuti nacistički književni časopis: `Podijelio sam ovu informaciju i od tada je ranije objavljena u belgijskim izvorima koji mi sada nisu dostupni`, napominjući da takve stvari `ne prolaze nikakvu provjeru`. Harvardski profesor Louis Menand, s druge strane, u svojoj recenziji u The New Yorkeru smatra Barishovu biografiju važnom i vjerodostojnom, bez obzira na prisutnost povremenih pogrešaka i pretjerivanja. Menand piše: `[njegova] knjiga je sažetak za tužiteljstvo. Ali to nije posao sjekire, a ona ima nevjerojatnu priču za ispričati. U njenom izvještaju, sve puške dime. Ima ih dovoljno za skladištenje mini serije...