Cena: |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja) Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 420
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Robert Escarpit, rođen 24. travnja 1918. u Saint-Macaireu (Gironde, Francuska) - 19. studenog 2000. u Langonu (Gironde), bio je francuski akademik, pisac i novinar. Javnosti je najpoznatiji po svojim satiričnim člancima u novinama poput Le Mondea u kojima je od 1949. do 1979. pisao dvadesetak kolumni mjesečno.[1]
Život
Mladost
Escarpit je djetinjstvo i mladost proveo u Girondeu. U dobi od osamnaest godina (1936.) odabrao je studij engleskog jezika, više iz potrebe i interesa jer je želio nastaviti studij. Završio je suradnički, diplomski i poslijediplomski studij te stekao titulu doktora književnosti. Radio je kao srednjoškolski profesor u Arcachonu (Gironde) od 1943. do 1945. Kao stručnjak za englesku književnost, autor je pedesetak knjiga između fikcije i socioloških eseja i romana.
Novinar
Escarpit je postao poznat po svojim satiričnim kratkim pričama u Le Mondeu i kao književni kritičar mnogih časopisa, kolumnist Le Matina 1983., zatim Sud-Ouesta.
Profesor i sociolog
Nakon Drugog svjetskog rata bio je glavni tajnik i direktor Francuskog instituta za Latinsku Ameriku u Meksiku. Kasnije je bio docent engleskog jezika i profesor komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Bordeauxu (1951.-1970.), te osnivač Sociološkog centra književnosti koji je otvoren 1960. (kasnije Institut za književnost i umjetnost masovnih tehnika).
Escarpit je služio kao znanstveni direktor projekta `Međunarodni rječnik književnih pojmova` (DITL V.2), tekućeg projekta koji je financirala Međunarodna udruga za komparativnu književnost koju je od 1988. nastavio Jean-Marie Grassin.[2]
Komunikologija
Njegovim vlastitim riječima: `Da bismo izmjerili uloge u pisanju, moramo razumjeti što je čitanje, kako primiti tekstualnu poruku. Ovo je strogo znanstveni pristup.` Objavljivao je članke u časopisu Sveučilišta u Beogradu, Filološki pregled, 1963. Njegova knjiga Sociologija književnosti (franc. La sociologie de la littérature), objavljena na francuskom 1958., prevedena je na 23 jezika.
Godine 1965. napisao je, na zahtjev UNESCO-a, Revoluciju knjige (franc. La révolution du livre). Knjiga, prevedena na 20 jezika, analizira fenomen masovne knjige mekog uveza i posljedice dolaska u svijet jeftinih knjiga. Otkrio je da se problem knjige mora proučavati kao problem komunikacije kroz pisanje. Tako je, uronjen u literaturu `komunikologije`, postao jedan od prvih znanstvenika koji je u Francuskoj uveo i promovirao znanost o komunikaciji.
Karijera i priznanje CIS-a
Godine 1960. utemeljio je `Centar za sociologiju književnih činjenica` koji je 1965. postao `Institut za književnost i umjetničke masovne tehnike`, a 1978. `Znanstveni laboratorij za informacije i komunikacije` (francuski: Laboratoire des Sciences de L`information et de la Communication). Ovaj bi centar bio prepoznat kao motor `Škole Bordeauxa`, vodeće u ovoj disciplini.
Godine 1967. dobio je zadatak da osnuje `Školu u Bordeauxu`, koja se usredotočila na društvenu i socio-kulturnu zabavu, te je bio njen direktor od 1970. do 1975. godine.
Godine 1972., u suradnji s drugim piscima, istraživačima i akademicima, uključujući Jeana Meyriata i Rolanda Barthesa, stvorio je grupu za pritisak čiji je cilj dobiti akademsko priznanje za informacijske i komunikacijske znanosti.
To je dovelo do stvaranja Odbora za informacijsku znanost i komunikaciju, koji je postao Francusko društvo informacijske znanosti i komunikacije (SFSIC).
Escarpit je postao predsjednik Sveučilišta u Bordeauu i profesor informacijskih znanosti i komunikacija između 1975. i 1978. godine.
Njegovo istraživanje i njegova teorija informacijske znanosti i komunikacije
Godine 1976. bio je pionir, barem u Francuskoj, izašavši s `Općom teorijom informacijskih znanosti i komunikacija`. Ova studija, koja predstavlja pregled današnje informacijske znanosti i komunikacija, ostaje nezaobilazna knjiga za svakoga tko se zanima za ovo područje znanosti. Potvrđuje potrebu uzimanja u obzir oba fenomena informacija, kako dokumentacije općenito tako i one koja se odnosi na komunikaciju.
Kako sam kaže: „Za mene je informacija sadržaj komunikacije, a komunikacija prijenosnik informacije“.[3]
Političko opredjeljenje
Robert Escarpit bio je aktivist u SFIO (Section française de l`Internationale ouvrière) u vrijeme Narodne fronte. Angažiran u francuskom Pokretu otpora, sudjelovao je 1945. u borbama Médoca s Carnot Brigradeom. Bio je urednik Le Canard enchaîné tijekom alžirskog rata za neovisnost. Sljedbenik Francuske komunističke partije (PCF), Robert Escarpit s vremenom je postao član Regionalnog vijeća Akvitanije (1986.-1992.) i vijećnik na listama PCF-a.
Escarpit je bio suosnivač `Društva francusko-albanskog prijateljstva`, direktor novina Albanie (Albanija) i podržavao je komunizam u Albaniji.
U ožujku 1990. objavio je u dnevniku Le Monde svoju viziju budućnosti tadašnjih komunističkih zemalja u odnosu na Perestrojku. Uspoređujući komunističke partije s korisnim crkvama koje žele čuti drugačiji glas, ali žrtvama njihovog birokratskog funkcioniranja i strategija očuvanja uređaja, citirao je Ramiza Aliju, nasljednika Envera Hoxhe na čelu Albanske laburističke stranke u rujnu 1989., koji je ponovno potvrdio da `.. .Rasprava i sučeljavanje ideja, rješenja, alternativa, praksi sasvim su normalni”.[4]
Pisac
Escarpit je 1960. dobio nagradu `Peinture fraîche`. Objavio je nekoliko romana, uključujući Mladić i noć (Jeune Homme et la nuit) (1980.) i Lijep dan za umrijeti (Un si beau jour pour mourir) (1992.).
Godine 1964. objavio je jedan od svojih najpoznatijih romana, Littératron. Ministricule je uslijedio nakon promjena vlasti 1968., a ismijava političare i gospodarstvenike.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća pisao je knjige za djecu koje je sam ilustrirao, uvrštene u seriju Rouletabosse. Zatim je napisao trilogiju Putovanja Azembata, biskajskog pomorca (francuski: Voyages d`Azembat, marin de Gascogne).
Godine 1953., uz suglasnost Jeana Bruela, direktora osnivača pariškog Bateau Mouchea, Robert Escarpit napisao je biografiju fiktivnog Jean-Sébastiena Mouchea, u kojoj je suradnik Georgesa-Eugènea Haussmanna, izumitelja riječnih brodova, i tvorac policijskog inspektorata specijaliziranog za obavještajne poslove, `kolačiće`. Prijemu u čast stote obljetnice Jean-Sébastiena Mouchea prisustvovao je čak i ministar.