| Cena: |
| Stanje: | Nekorišćen |
| Garancija: | Ne |
| Isporuka: | CC paket (Pošta) Lično preuzimanje |
| Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Lično |
| Grad: |
Beograd-Mladenovac, Beograd-Mladenovac |
Godina izdanja: 2001-2004
ISBN: 86-7102-053-3
Oblast: Muzika
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Clio 2001-2004 1334 strane : ilustrovano : note
odlična očuvanost
zpk
Knjiga Oksfordska istorija muzike (Sažeta istorija muzike Oksforda) predstavlja obimnu i sveobuhvatnu istoriju razvoja muzike, od najstarijih poznatih muzičkih tradicija drevnih civilizacija do početka 20. veka.
Džerald Abraham prati razvoj muzike kroz različite istorijske epohe, kulture, stilove i žanrove. Posebno se bavi evropskom umetničkom muzikom, ali uključuje i prikaze muzičkih tradicija Bliskog istoka, Indije, istočne Azije, Afrike i drugih kulturnih područja.
Knjiga objašnjava kako su društvene, političke, religijske i kulturne promene uticale na razvoj muzičkog stvaralaštva. Prikazuje nastanak i transformaciju muzičkih oblika, razvoj instrumenata, notacije, harmonije, polifonije, opere, simfonije i kamerne muzike.
Posebno značajno mesto zauzimaju veliki kompozitori i njihove epohe: Bah, Hendel, Hajdn, Mocart, Betoven, Šubert, Šopen, Šuman, Vagner, Verdi, Brams, Čajkovski, Dvoržak i Stravinski.
Autor ne posmatra muziku samo kao umetničko stvaralaštvo već i kao istorijski fenomen koji odražava duhovni život, društvene odnose i intelektualne promene pojedinih civilizacija.
Ključne reči
Istorija muzike – proučavanje razvoja muzičke umetnosti kroz vreme.
Antička muzika – muzičke tradicije drevne Grčke, Rima, Egipta i Mesopotamije.
Grčka muzička teorija – antička shvatanja harmonije, ritma, intervala i odnosa muzike i matematike.
Gregorijansko pevanje – tradicionalno jednoglasno liturgijsko pevanje zapadne crkve.
Srednjovekovna muzika – razvoj duhovne i svetovne muzike tokom srednjeg veka.
Polifonija – istovremeno izvođenje više samostalnih melodijskih linija.
Renesansa – epoha razvoja višeglasne muzike i humanističkih ideala.
Kontrapunkt – tehnika povezivanja više melodijskih linija.
Barok – muzička epoha koju karakterišu izražajnost, ornamentika i razvoj opere i instrumentalnih oblika.
Opera – muzičko-scensko delo koje objedinjuje muziku, dramu i pozorišnu umetnost.
Fuga – polifona kompoziciona forma zasnovana na imitaciji teme.
Oratorijum – obimno vokalno-instrumentalno delo sa religijskom ili istorijskom tematikom.
Klasicizam – epoha ravnoteže, jasnoće forme i simetrične muzičke strukture.
Sonatni oblik – jedan od osnovnih formalnih principa klasične instrumentalne muzike.
Simfonija – obimno orkestarsko delo, najčešće sastavljeno od više stavova.
Koncert – kompozicija za solistu i orkestar.
Romantizam – muzički pravac naglašene individualnosti, emocija i izražajnosti.
Lid (Lied) – umetnička solo pesma, posebno karakteristična za nemački romantizam.
Nacionalne muzičke škole – pravci koji koriste folklorne motive i nacionalnu kulturnu tradiciju.
Impresionizam – muzički pravac koji naglašava boju zvuka, atmosferu i tonske nijanse.
Modernizam – skup umetničkih pravaca koji preispituju tradicionalne muzičke forme i tonalitet.
Glavne istorijske epohe i razvoj muzike
1. Antička muzika
Muzika Mesopotamije, Egipta, Grčke i Rima. Razvoj prvih muzičkih teorija, instrumenata i shvatanja odnosa muzike, matematike i filozofije.
2. Srednji vek
Dominacija crkvene muzike, gregorijansko pevanje, razvoj notacije i nastanak višeglasja.
3. Renesansa
Razvoj polifonije, madrigala i vokalne umetnosti. Muzika postaje sve značajniji deo svetovne kulture.
4. Barok (oko 1600–1750)
Razvoj opere, oratorijuma, koncerta i fuge. Ističu se Bah, Hendel i Vivaldi.
Mozart, Beethoven, Haydn
5. Klasicizam (oko 1750–1820)
Razvoj simfonije, sonate i gudačkog kvarteta. Glavni predstavnici su Hajdn, Mocart i Betoven.
6. Romantizam (19. vek)
Naglašavanje emocija, individualnosti, nacionalnog identiteta i slobode umetničkog izražavanja. Ističu se Šopen, List, Vagner, Verdi i Brams.
7. Moderna muzika (kraj 19. i početak 20. veka)
Preispitivanje tonaliteta, harmonije i tradicionalnih formi. Razvoj novih kompozicionih tehnika i muzičkih jezika.
Podela epoha prati osnovnu istorijsku strukturu knjige, čiji su glavni delovi posvećeni usponu zapadnoazijske i istočnomediteranske muzike, prevlasti zapadne Evrope, Italije i Nemačke.
Najvažnije ideje knjige
Muzika je ogledalo civilizacije. Svaka epoha razvija svoj muzički jezik u skladu sa filozofijom, religijom, društvom i kulturom.
Muzički oblici nastaju istorijskim razvojem. Opera, simfonija, sonata i koncert rezultat su dugotrajnog razvoja umetničkih i izvođačkih praksi.
Teorija i praksa međusobno se prožimaju. Razvoj harmonije, kontrapunkta, notacije i instrumenata omogućava nove oblike muzičkog izražavanja.
Evropska muzika razvijala se kroz međunarodne uticaje. Italijanska, francuska, nemačka, engleska i druge tradicije međusobno su uticale jedna na drugu.
Nacionalni identitet postaje važan izvor inspiracije. Folklor, narodne melodije i istorijske teme dobijaju značajnu ulogu u muzici 19. veka.
Muzička umetnost stalno se menja. Svaka nova epoha preuzima, transformiše ili odbacuje nasleđe prethodne.
Suštinska poruka knjige
Istorija muzike predstavlja istoriju ljudske kulture, osećanja, ideja i civilizacijskog razvoja. Razumevanje muzike zahteva poznavanje ne samo kompozitora i njihovih dela već i istorijskih okolnosti, filozofskih ideja, društvenih promena i estetskih principa koji su oblikovali svaku epohu.
Autor: Džerald Abraham (1904–1988), britanski muzikolog i muzički pisac.