ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1980
Oblast: Dizajn
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Odlično očuvano.

Autor - osoba Meštrović, Matko
Naslov Teorija dizajna i problemi okoline / Matko Meštrović
Vrsta građe knjiga
Jezik hrvatski
Godina 1980
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Naprijed, 1980
Fizički opis 327 str. ; 20 cm
Zbirka ǂBiblioteka ǂNaprijed
(Pl.)
Predmetne odrednice Dizajn
Stvaralaštvo – Društvo

Uvod
Teoriju dizajna ne može se shvatiti, a još manje definirati, kao određenu znanstvenu teoriju. U smislu teorije koja raspolaže preciznim pojmovnim aparatom kojim se tumače zakonitosti određenih prirodnih ili društvenih pojava, teorija dizajna ne postoji. Ali, nesporno postoji određeni kontinuitet više ili manje kongruentnog kritičkog mišljenja pojedinih djelatnika dizajna tokom razvoja same te djelatnosti: akumulacija povijesnog iskustva koja tek traži svoju znanstvenu obradu i dogradnju.
Ta okolnost uvelike otežava formalizaciju pristupa toj relativno obimnoj povijesnoj i problemskoj građi. No, očito je da adekvatan analitički instrumentarij može biti određen samo užim tematskim izborom, to jest interesnim aspektom sa kojeg se pristupa povijesnom iskustvu dizajna.
Uzimajući kao područje istraživanja samu teoriju dizajna, to jest samo njeno nastajanje, računamo sa činjenicom da taj kritičko-analitički instrumentarij u njoj samoj nećemo naći. Uspostavit ćemo ga tek u odnosu spram glavne teme radnje – u odnosu dizajna prema problemima okoline. Dakako, riječ je prvenstveno o misaonom ili mišljenom odnosu dizajna, a ne o tehničko-operativnom.
Više nego u jednoj drugoj intencionalnoj djelatnosti, u dizajnu je oduvijek postojala duboka sprega teorijskog i ideologijskog mišljenja, sprega u kojoj je veoma teško razlučiti teorijske postavke od programatskih, jednako kao što je teško izlučiti njenu metodologiju iz njene povijesne prakse.
Analizirajući stoga ključne tekstualne dokumente značajnih mislilaca i djelatnika dizajna nastojat ćemo utvrditi glavna kretanja i pomake koji su se dešavali u sagledavanju inherentne problematike dizajna, usporedo s općim spoznajama naravi i značajki industrijske civilizacije u kojoj se dizajn javio kao organizirana praksa industrijskih razmjera.
Pri tome ćemo nastojati pokazati kako je u idejnim pozicijama i teorijskim formulacijama njegovih protagonista latentno prisutan problem okoline kao njegovog interventnog područja. Dapače, upravo u mjeri u kojoj i u načinu kako sve kompleksnije poimanje okolinske problematike bude ulazilo u domen idejnih, teorijskih i praktičnih preokupacija dizajna, moći ćemo pratiti i utvrditi kriterije njegove vlastite teorijske evolucije. Taj razvitak nerazdvojan je ne samo od sposobnosti samorefleksije i kritičkog rasuđivanja pojedinih autora u pogledu općih društveno-povijesnih determinanti i ljudske svijesti i slobode ljudske akcije, nego je bio i u tijesnoj vezi s općim dinamikom povijesnog razvitka industrijskog društva i proizvodnih snaga u njemu.
U tom smislu dizajn je kao pojam i kao djelatnost proživljavao značajne i duboke promjene. Preklapao se ponekad s arhitekturom i urbanizmom u pretenzijama na teorijsku i problemsku obuhvatnost, ili je pak ukazivao na neka problemska područja koja druge discipline nisu uspijevale rješavati. Danas se te pretenzije dizajna obnavljaju, usporedo sa kompletnom revizijom samog pojma koji ga od specifičnih značenja (industrijski dizajn, vizuelni dizajn, okolinski dizajn) vraća generalnom: integriranom dizajnu.
Idejne metamorfoze dizajna očitovale su se i povijesno se mogu pratiti u teorijskoj kristalizaciji samih njegovih stručnih interesa i metodoloških načela. Ona začetna sprega, koja ga je dugo pratila kao sjena duha zalažuće predindustrijske epohe, sa kultom unikatnosti humanističke tradicije koju je pojava stroja temeljito poremetila, razriješila se postepeno početkom stoljeća na razini oruđa za proizvodnju, bez uviđanja suštinskog značaja proizvodnih odnosa. Velika depresija tridesetih godina odgrnula je zadnji veo artističkih iluzija o misiji dizajna, pošto se praktički već našao u spletu tržišnih zahtjeva, prilagođujući se posve. Priznat kao profesija zbog zasluga koje je stekao u stanovitom reduciranju troškova proizvodnje i povećanju prodajnosti, dizajn je napustio pionirsku fazu i prosvjetiteljske ambicije.
U međuvremenu, prioritet što ga je urbanističko planiranje zadobilo pred arhitektonskim projektiranjem, kao zahtjev moderne gradnje, predstavljao je produžetak metodologije dizajna na plan okoline: masovne nastambe i naselja nisu se mogla uspješno podizati bez industrijske tehnologije. Tome je vodio i metodološko-didaktički racionalizam Gropiusovog Bauhausa. U tom je najznačajnijem žarištu internacionalizirane evropske kulture između dva rata pokušana i prva sinteza plodnih iskustava likovnih avangardi i eksperimentalnih saznanja humanističkih znanosti, u detekciji i percepciji vizuelno-plastičkih fenomena kao osnove modernog oblikovnog instrumentarija. Ali, formalni racionalizam klasično »neutralnih« pozicija većine intelektualaca internacionalnog pokreta nije bio u stanju ulaziti ni u probleme rastućih društvenih konflikata.
Poslijeratne godine obnovile su etičku osjetljivost i u krugu dizajnerske profesije. Iz gorkog povijesnog iskustva ponovo su zasvijetlile ideje predratne avangarde, ali one su sakralizirane prijelomno su kritički preispitane. Bauhausova didaktika opet je poslužila kao jedan zdravac tradicija za obrazovanje novih naraštaja dizajnera s kojima je industrija u novoj zahuktalosti već računala. Nadolazak znanstveno-tehnološke revolucije tražio je pojačanu scijentizaciju i od dizajna, ali jednostrano, prema tehnorganizacijskim zahtjevima, u čemu su tehnokratske snage otkrivale nove izvore viška vrijednosti.
Međunarodna staleška organizacija dizajnera, ICSID, koja se uzdizala sa zalaskom CIAM-a, neko je vrijeme tribina njihove kritičke svijesti, ali nacionalna udruženja i organizacije institucionaliziraju dizajnersku praksu kao produžetak intervencije privatnog i državnog kapitala u procese tehnološkog moderniziranja privrede. Unatoč deklariranom programu ICSID-a, koji izričito i u samu definiciju dizajna uključuje brigu o okolini, njegov utjecaj na praksu i orijentaciju dizajnera nema stvarnog značenja, jer se ne može suprotstaviti induciranoj tražnji međunarodnog tržišta koje ekspandira na rastućim aspiracijama srednje klase.
Kriza i pad ulmske škole Hochschule für Gestaltung bjelodano potvrđuje tu činjenicu: prihvaćena dotle dok je proizvodila visokocivilizirane modele Braunovih aparata s ekskluzivnim statusnim značenjem, postala je nepoželjna čim je dotakla probleme društvenih odnosa i postavila radikalne reforme visoke škole nastave. Godine 1968. bio je to prevelik izazov. U času svijetu, koji je brujao od studentskih nemira, nije se našlo ni jedno mjesto gdje bi nova HfG bila moguća. A zadnje riječi izgovorene na njoj bile su: dizajn, da bi mogao pretendirati na to da organizira visokorazvijenu i u budućnosti izvanredno složenu okolinu i da joj dade pečat, nužno iziskuje stvaranje znanosti o dizajnu kao grane buduće znanosti o okolini.
Godinu dana ranije na 3. ICSID-vom seminaru o edukaciji dizajnera, polazeći od uvjerenja da je neophodna kreativna kontrola naglog rasta populacije, ne samo ljudskog nego i predmeta, podataka, materijala i procesa, Maldonado iznosi svoju koncepciju novog sveučilišta u kojem sve znanstvene discipline, od prirodnih do društvenih i tehničkih, surađuju na jedinstvenom zadatku postizanja ravnoteže rasta društvene i fizičke okoline kao ključnog problema suvremene civilizacije. Na tragu te ideje osnovana je ICSID-ova studijska grupa za probleme dizajna u nerazvijenim zemljama, a 1969. godine otvoren je u Nairobiju Fakultet za arhitekturu, dizajn i razvoj koji u svom programu djelomično održava spomenutu koncepciju.
Konstelacija političkih snaga u svijetu imala je neposrednog odraza na duhovno raspoloženje i u nekim dizajnerskim krugovima. Oficijelno približavanje zemalja Istočnog bloka Zapadnom učinilo je da su se bolje uočili problemi Trećeg svijeta, a studentski nemiri i contestacije već tada su pokopali iluziju da potrošačko društvo može biti univerzalni model svjetskog razvoja. Upozorenja o ekološkoj katastrofi (The Limits to Growth) i saopćenja konferencije UN u Stockholmu još više mijenjaju okvire i dimenzije idejne platforme dizajna. I usred Sjedinjenih Američkih Država mogli su se početkom 70-ih godina čuti ovakvi istupi: „U današnjem društvu za dizajnere je ključno pitanje da jasno shvate društvenu, ekonomsku i političku pozadinu onoga što rade. (...) naš bi zadatak bio da nanovo planiramo i dizajniramo podjednako i funkciju i strukturu svih oruđa, proizvoda, nastambi i naselja u jednu integriranu živuću okolinu, sposobnu da raste, da se mijenja, mutira, adaptira, regenerira, odgovarajući ljudskim potrebama. (...) Ako dizajn odgovara ekološki onda je i revolucionaran!“ Te pozicije, međutim, tek postavljaju zahtjev i za odgovornom i odgovarajućom teorijom dizajna kao teorijom planiranja okoline u razmjerima svjetskog društva. Koliko je taj zahtjev realan i realističan zavisit će od toga kako će se odvijati temeljite promjene ne samo u raspodjeli svjetske proizvodnje viška vrijednosti već i svih izvora materijalne i duhovne moći.
Izlaganje ove opće linije razvoja u teoretizaciji dizajna bit će popraćeno i artikulirano s jedne strane postavkama teorije otuđenja povijesne i klasne svijesti, a s druge strane Marxovim mišljenjem oslobođenja rada. Naime, smatramo da je pojam rada temeljni konceptualni okvir svih problema dizajna. Na tome valja zasnivati i pristup kompleksnom poimanju okoline, uvažavajući i suvremene znanstvene poglede, od opće teorije sistema do participatorne tehnologije.
Ali, bez obzira na to kolika se važnost može pridati znanstvenim tehnikama da ostvare prednosti u tretiranju okoline, one ne mogu riješiti temeljne probleme koji su mnogo dublji: nalaze se u samoj naravi društvenih odnosa koje valja izmijeniti. Stoga i sve znanosti važe tek toliko koliko doprinose toj bitnoj promjeni.
Problemi okoline u našem društvu tipični su za zemlju koja se nalazi u procjepu između nedovršene industrijske i jedva započete znanstveno-tehnološke revolucije. Oni su posebni jedino ako se gledaju sa stanovišta inovacije društveno-političkog sistema, to jest socijalističkog samoupravnog društva, koje u kontekstu vlastite društvene prakse mora poroditi novi sistem vrijednosti i potreba.
Visoki društveni troškovi naglog poslijeratnog razvoja zemlje i relativno nizak efekt dosadašnje socijalizacije (kontinuirani problemi ovladavanja društvenom reprodukcijom) traže, sa provedbom novih ustavnih promjena, značajne korekture i u smislu tipa razvoja proizvodnih snaga. S tim je pitanjem, naime, nerazdvojno povezano ostvarivanje samoupravnih društvenih odnosa, u kojima je rad glavno mjerilo vrednovanja i raspodjele dohotka, a princip dogovora temelj samoupravnog planiranja od osnovne proizvodne ćelije do globalnog društva.
Samoupravljanje odista znači anticipaciju društva budućnosti, a prema tome pretpostavlja i suštinski posve drukčiju materijalnu civilizaciju nego što je danas povijesno poznata. Sukobi, međutim, između probuđenih socijalnih aspiracija i procesa interiorizacije novih društvenih vrijednosti uzrokuju u globalnom društvenom ponašanju brojne paradokse i proturječnosti. Time se može tumačiti što iz naše društvene teorije i prakse izostaju neophodne projekcije životnih i fizičkih okvira u kojima će se samoupravno društvo skladno ponijeti sa svojim vlastitim bićem. Izostaje dizajn kao dugoročno poimanje i zasnivanje integralnog razvoja materijalne kulture našeg društva.
Vakuum dizajna u nas vapi za strukturirajućom društvenom intervencijom u područja ljudskih potreba u svim prostorima našeg života. Ta intervencija mora poteći iz sklopa cjelovitih napora na oslobađanju rada iz svih sfera njegove otuđenosti. Njene znanstvene kriterije i specifičnu, fleksibilnu operacionalnu i kreativnu organizaciju moramo promišljati u tom okviru i u duhu novih odnosa saobraćanja koji se razvijaju u cjelini društvenog organizma.

SADRŽAJ
UVOD 7
Prvi dio
1 TEORIJA I IDEOLOGIJA 15
Povijest problema i prospekt 17
Paleotehničko razdoblje i William Morris 17
2 TEMELJNE PROTURJEČNOSTI 29
Prevladavanje stroja 32
Neotehničko razdoblje i Walter Gropius 40
Le Corbusier i internacionalni pokret 48
Hannes Meyer i povijesna provjera 48
3 OTUĐENI DIZAJN 61
Redukcija idejnih ciljeva 63
Pioniri američkog dizajna 67
George Nelson i kritičko promišljanje dizajna 73
Korporacijsko planiranje i kriza društvenog sistema 79
Pseudorevolucija Victora Papaneka 85
Fullerovo planiranje svijeta 85
4 DRUŠTVENA PRAKSA DIZAJNA 95
Odgojno propagandne institucije 111
Staleška organizacija 116
Obrazovna problematika 116
Drugi dio
5 ZNANSTVENOST DIZAJNA 137
Metodološki principi i znanstvene tehnike 144
Tehnologija i podjela rada 150
Sistem i ponašanje 159
Vrijednosti i potrebe 164
Smisao i značenje 170
Struktura i alijenacija 177
Razine i svrha 184
Cjelovitost cjeline 187
Klasa i društvena moć 192
Društveni um između norme i prakse 199
Instrumentalna i komunikativna djelatnost 203
Informacija, komunikacija i razvoj 203
6 POVIJESNI HORIZONT 219
Revolucionarno mišljenje i utopija 225
Od rada do cjelokupnog radnika 231
Radna znanost 231
Treći dio
7 DIZAJN I OKOLINA 241
Okolinski nasuprot ekologijskom pristupu 255
Znanstvena akcija i povijesni subjekt 266
Planiranje i proizvodna osnova 266
8 SUDBINA GRADA I SUDBINA RADA 280
Kapital-odnos i proizvodnja prostora 287
Idealni grad i ideal grada 299
Podređena periferija i nadmoćni centar 299
9 DRUŠTVENA RASPOLOŽIVOST PROSTORA I VREMENA 316

MG P33 (N)