Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Oblast: Muzika
Jezik: Srpski
Autor: Strani

lepo očuvano
kao na sliksma



Ova knjiga predstavlja uvod u estetiku glazbe. Estetika, koja je bila od najveće važnosti u razmišljanju o glazbi u devetnaestom stoljeću, danas se ponekad sumnja da je prazna špekulacija. Ipak, sudovi o glazbi i svakoj vrsti glazbene aktivnosti temelje se na estetskim pretpostavkama. Carl Dahlhaus daje prikaz razvoja u estetici glazbe od sredine osamnaestog stoljeća nadalje. Kombinira povijesni i sustavni pristup. Središnje teme u glazbi grupirane su zajedno kako bi ilustrirali povijesni tijek događaja i sustavno jedinstvo bitnih elemenata u estetici glazbe.


Carl Dahlhaus (10. lipnja 1928. – 13. ožujka 1989.) bio je njemački muzikolog koji je bio među vodećim poslijeratnim muzikolozima od sredine do kasnog 20. stoljeća.[1] Plodan znanstvenik, imao je široke interese, pisao je o glazbi Josquina, Gesualda, Bacha, Schoenberga, kao i o klasičnoj glazbi 19. i 20. stoljeća. Za posljednja dva, njegovo istraživanje je uvelike razvilo opseg i okvir učenika;[2] međutim, on je i dalje najpoznatiji na engleskom govornom području po svojim spisima o Wagneru.

Glavninu svoje karijere proveo je kao voditelj muzikološkog odjela Berlinskog tehnološkog instituta, koji je podigao na međunarodni standard. Dahlhaus je bio pionir razvoja brojnih muzikoloških područja, posebice estetike glazbe, koju je uzdigao na središnji status. Aktivan kao povjesničar, analitičar, urednik i organizator, bio je iznimno utjecajan i njegov je rad otada potaknuo značajne rasprave i rasprave.



Dahlhaus je rođen u Hannoveru 10. lipnja 1928. godine.[3] Drugi svjetski rat prekinuo je njegovo rano školovanje; služio je na frontu i kao pomoćni protuzračni vojnik.[4] Školske ispite polagao je po posebnom programu namijenjenom onima koji se bave borbom. Nakon kratkog studiranja prava, Dahlhaus se prvi put bavio muzikologijom od 1947. do 1952., studirajući kod Wilibalda Gurlitta na Sveučilištu u Freiburgu i Rudolfa Gerbera na Sveučilištu u Göttingenu.[3] Njegova disertacija iz 1953. na potonjem se odnosila na mase Josquina des Preza.[3] Umjesto da traži akademsku karijeru, bavio se kazališnim i novinarskim svijetom.[3] Započevši kao student, radio je kao dramaturg za Deutsches Theater u Göttingenu od 1950. do 1958. [3] Bertolt Brecht ga je potaknuo da preuzme to mjesto.[4] Od 1960. do 1962. radio je kao glazbeni urednik u novinama Stuttgarter Zeitung, djelujući kao nemilosrdni promicatelj škole u Darmstadtu.[3]

Njegov prvi akademski položaj došao je 1962. godine, kada je do 1966. godine radio kao znanstveni asistent na Sveučilištu u Kielu.[3] Te godine je završio svoje djelo za svoju Habilitaciju Untersuchungen über die Entstehung der harmonischen Tonalität (Studije o podrijetlu harmonijskog tonaliteta), objavljenu 1968. godine.[5] Djelo je bilo temeljna studija o podrijetlu tonaliteta, koja seže do razdoblja renesanse i baroka. Izvorno na njemačkom jeziku, Robert Gjerdingen objavio je prevedenu verziju 1990. u Princeton University Press.[5] Nakon što je manje od godinu dana radio na Sveučilištu Saarland, 1967. je angažiran da naslijedi Hansa Heinza Stuckenschmidta na mjestu voditelja muzikološkog odjela Berlinskog Tehnološkog instituta.[3] Ostat će tamo do svoje smrti, [4] postupno proširujući i razvijajući sveučilišni prethodno minuskularni muzikološki program do međunarodno poznatog.[3] Iako su mu mnoga sveučilišta nudila pozicije tijekom njegova mandata, on ih je sve odbio; jedina iznimka bila su dva semestra koja je proveo kao gostujući profesor na Sveučilištu Princeton.[4]

Dahlhaus je odlikovan Ordenom zasluga Savezne Republike Njemačke (Veliki križ sa zvijezdom), Plavim Maxom i primljen u Njemačku akademiju. Godine 1987. dobio je nagradu Frankfurter Musikpreis.[4]

Nakon što je neko vrijeme bio bolestan - bolest koju je uglavnom skrivao od svojih kolega - umro je u Berlinu 13. ožujka 1989. [4] od zatajenja bubrega.[3] U to je vrijeme radio na sažetoj povijesti zapadnjačke glazbe na engleskom jeziku, koja je ostala nedovršena.[3]

Muzikološka stipendija
Dahlhaus je napisao 25 ​​knjiga, više od 400 članaka i pridonio 150 drugih djela o širokom rasponu tema.[4] Najviše ih je bilo o povijesti zapadne glazbe, a posebice one iz 19. stoljeća, odnosno romantične glazbe. Skladatelji čiju je glazbu pisao su Josquin, Gesualdo, Bach i Schoenberg.[6] Klasična glazba 19. i 20. stoljeća također su bile redovite teme.[6] Sva njegova glavna djela napisana su na njemačkom jeziku; povijest zapadnjačke glazbe koju je ostavio nepotpunom bila bi njegova prva engleska publikacija.[3]

Bio je vrlo zainteresiran za rad Richarda Wagnera i ostao je najpoznatiji na engleskom govornom području po svojim spisima o Wagneru.[7] Ostale teme kojima se redovito bavio su glazbena teorija, estetika glazbe i pretpovijest `nove glazbe`.[4]

Ostavština
Pred kraj svog života, Dahlhaus je bio najeminentniji i najutjecajniji muzikolog svoje generacije, a njegova su djela i dalje poticala značajan diskurs, rasprave i kontroverze.[2] Iskazao se ne samo kao muzikolog, već i kao povjesničar, analitičar, urednik i organizator.[2] Njegova postignuća uključuju poticanje novog interesa za glazbu 19. stoljeća, [2] posebno kroz njegovu publikaciju Glazba iz devetnaestog stoljeća iz 1989. [8].

Njegovi različiti interesi omogućili su ozakonjenje raznih muzikoloških podpolja i znatno proširili disciplinu. J. Bradford Robinson daje `sustavnu muzikologiju, institucionalnu povijest [i] salonsku glazbu` kao primjere novoprihvaćenih tema zbog njegovog utjecaja.[2] Bio je glavni zagovornik podizanja estetike kao teme u prvom planu muzikologije.[4][2] Osim toga, pomogao je uspostaviti koherentnu priču za klasičnu glazbu 20. stoljeća.....