ISBN: Ostalo
Jezik: Engleski
Oblast: Fotografija
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Nekoliko stranica se uredno odvojilo od tabaka, znaci nisu pocepane, samo su se odvojile. Sve ostalo uredno!

Proces kojim umjetnik konstruira ne samo svoju stvarnost već i svoj osobni identitet postao je omiljena tema kladionica krajem dvadesetog stoljeća, kada su dnevnici, autoportreti i autobiografije obilovali. Jedan od prvih, a i dalje jedan od najomiljenijih fotografskih dnevnika je veliki i bujni Dnevnik stoljeća. Suprotstavljajući obiteljske snimke koje je Lartigue snimio (mnoge od njih tijekom mladosti, ali neke iz kasnijeg života) s tekstovima iz njegovih dnevnih dnevnika, smjelo dizajnirane stranice daju novi život belle époque francuske povijesti. Sa samo sedam godina kada je počeo fotografirati, Lartigue je svojim fotoaparatom bilježio sretna vremena - putovanja, hobije i podvale - svoje bogate, lijepe i privilegirane obitelji. Ispunjene duhovitošću, otvorenošću, znatiželjom i spontanošću djetinjstva, ove dinamične slike ranih zrakoplova i modernih žena, kućnih ljubimaca i bazena doslovno su izvađene iz obiteljskih albuma i preseljene u muzej 1960-ih; Zamijenivši privatni život javnim, utrli su put mlađim fotografkinjama poput Bee Nettles, Esther Parade, Deborah Willis i Lorie Novak da se usredotoče na obiteljske slike u svojoj umjetnosti.




Jacques Henri Lartigue (francuski: [laʁtig]; 13. lipnja 1894. – 12. rujna 1986.) bio je francuski fotograf i slikar, poznat po fotografijama automobilskih utrka, aviona i pariških modnih modela.[1]

Biografija
Rođen u Courbevoieu u zapadnom Parizu u bogatoj obitelji, Lartigue je počeo fotografirati sa sedam godina.[2] Fotografirao je svoje prijatelje i obitelj u igri – trčanje i skakanje; utrke s domaćim trkaćim automobilima; izradu zmajeva, jedrilica, kao i aviona; i penjanje na Eiffelov toranj. Bio je jedan od prvih umjetnika koji je koristio Kodak Brownie fotoaparat za snimke.[3] Također je fotografirao sportske događaje, poput Coupe Gordon Bennett i Velike nagrade Francuske, rane letove pionira zrakoplovstva poput Gabriela Voisina, Louisa Blériota, Huberta Lathama, Louisa Paulhana i Rolanda Garrosa. Svojim fotoaparatom je uhvatio i tenisačice poput Suzanne Lenglen na teniskom prvenstvu Francuske. Mnoge od njegovih prvih, poznatih fotografija izvorno su snimljene u stereo tehnici, na primjer one prikazane u filmu Skrivene dubine, ali je također stvorio velik broj slika u svim formatima i medijima, uključujući staklene ploče različitih veličina, autokrome i film. Razvijao je vlastite fotografije od malih nogu.[3]

Dok je prodao nekoliko fotografija sportskim časopisima poput La Vie au Grand Air, u srednjim godinama koncentrirao se na slikanje koje mu je također bilo izvor prihoda i života. Međutim, nastavio je fotografirati i vodio pisane dnevnike o njima tijekom cijelog života. U dobi od 69 godina njegove dječačke fotografije `otkrio` je Charles Rado iz agencije Rapho koji je Lartiguea upoznao s Johnom Szarkowskim, kustosom Muzeja moderne umjetnosti, koji je organizirao izložbu njegovih radova u muzeju. Časopis Life objavio je fotografije 1963. godine.

Ova izložba mu je donijela slavu i izloženost industriji. Zatim je dobio priliku raditi s nekoliko modnih časopisa i postao poznat i u drugim zemljama. Godine 1974. novoizabrani francuski predsjednik Valéry Giscard d`Estaing naručio mu je snimanje njegovog službenog portreta. Rezultat je bila jednostavna fotografija, jednostavno osvijetljena, s nacionalnom zastavom kao pozadinom. Sljedeće godine nagrađen je svojom prvom francuskom retrospektivom u Musée des Arts Décoratifs, što je utrlo put za daljnje narudžbe od modnih i dekorativnih časopisa.

Iako je najpoznatiji kao fotograf, Lartigue je bio i dobar slikar. Često se pojavljivao u službenim salonima u Parizu i na jugu Francuske od 1922. Njegov rad bio je dio slikarskog događaja na umjetničkom natjecanju na Ljetnim olimpijskim igrama 1924.[4] Bio je prijatelj s širokim izborom književnih i umjetničkih slavnih osoba, uključujući dramatičara Sachu Guitryja, pjevačicu Yvonne Printemps, slikare Keesa van Dongena, Pabla Picassa i umjetnika, dramatičara i filmskog redatelja Jeana Cocteaua. Također je radio na setovima filmaša Jacquesa Feydera, Abela Gancea, Roberta Bressona, Françoisa Truffauta i Federica Fellinija, a mnoge od tih slavnih osoba postale su predmet njegovih fotografija. Lartigue je, međutim, fotografirao sve s kojima je došao u kontakt. Njegove najčešće muze bile su njegove tri supruge i njegova ljubavnica s početka 1930-ih, rumunjska manekenka Renée Perle.

Njegova prva knjiga, Dnevnik stoljeća, objavljena je u suradnji s Richardom Avedonom. Knjiga je spomenuta na dodjeli književne nagrade Rencontres d`Arles 1971. godine. Sljedeće godine izabran je za počasnog gosta festivala. Nastavio je fotografirati tijekom posljednja tri desetljeća svog života, konačno postigavši ​​komercijalni uspjeh. Večernju projekciju predstavio je Michel Tournier: `Jacques-Henri Lartigue i Jeanloup Sieff.`

Godine 1974. njegov je rad uvršten u grupnu izložbu `Filleuls et parrains`. Godine 1984. izašao je film `Lartigue, année 90` Françoisa Reichenbacha. U isto vrijeme na festivalu je prikazano i njegovo djelo `Les 6 x 13 de Jacques-Henri Lartigue` temeljeno na njegovim stereo i panoramskim fotografijama. Jedna od večernjih projekcija bila je `J.-H. Lartigue, l`amateur de rêve` Patricka Roegiersa 1994. godine, a predstavljena je i posljednja izložba: `Lartigue a cent ans`.