ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2017.
Oblast: Slikarstvo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Zagreb 2017. Mek povez sa klapnama, bogato ilustrovano, veliki format (28 cm), 333 strane.
Knjiga je nekorišćena (nova).



Vasko Lipovac se kao rijetko koji drugi suvremeni umjetnik uspio nametnuti kao prepoznatljiv znak sredine u kojoj je djelovao, a gledajući iz širega rakursa, može se reći i iz koje je potekao. Bio je jedan od najznačajnijih umjetnika Splita druge polovice 20. stoljeća, a da istodobno osobine njegove umjetnosti odudaraju od svega što pripada bogatoj likovnoj tradiciji toga grada. Nametnuo se kao autentični komentator gradskih posebnosti, postigao nešto što je u književnosti i kazalištu unazad stotinjak proteklih godina izraslo u prepoznatljivu lokalnu tradiciju, jedinstvenu u korpusu hrvatske kulture. Figure koje je Lipovac oblikovao pripadaju onome svijetu koji živi punim intenzitetom na ulicama, trgovima, na rivi i dvorištima Splita. Te se figure ne zatvaraju u svoje volumene, svoja tijela. Formalni aspekt ovdje traži literarnu nadgradnju, podrazumijeva priču i bez te dimenzije Lipovčeva bi djela bila lišena svojega bitnog sadržaja. Ona pozivaju na dijalog i nude svoju priču koja je dio svakodnevice koju se dobro poznaje jer je zajednička. Likovi, koje umjetnik izabire i oblikuje ih, nisu konkretni likovi, pa tako ni portreti, nego je riječ o tipovima i ta im osobina daje mjeru općenitosti. Posljedica toga je njihova laka prijemčivost, promatrač ih doživljava dovoljno bliskima jer dijele zajednički prostor, zajedničke navike i ponašanja.

Kada se Vaska Lipovca locira u Split i djelo mu se promatra samo iz tog ambijenta, isključuje se iz njega čitav niz posebnosti koje podjednako tako pripadaju širem geografskom, povijesnom i uopće kulturnom kontekstu. Rođen u Kotoru, školovan u Zagrebu, a život i stvaralački vijek proveo u Splitu, Lipovac je utkao duh Mediterana u svoje djelo kao ključnu supstancu. Sam je u jednom razgovoru rekao kako mu je „mediteranski ambijent uvijek izazovan na drukčiji način“. Stoga i njegove priče, komentari, dosjetke koje oblikuje svojim kipovima, slikama, reljefima koliko da naliče jedni na druge, toliko su uvijek drukčiji, posebni.

Obilje vedrine, ponekad humora, ironije, ali i ljepote, čine ovu umjetnost koliko zavodljivom, toliko i nadasve duhovitom. „Nikad nisam imao svjesnu namjeru unositi humor ili ironiju u svoje radove, ali život je takav“, govorio je. „Iako su moji likovi često osamljeni i vrlo često tužni“, komentirao je svoje djelo dalje, „u njima se osjeća radost života. A erotika je uvijek važan pokretač, on ponese baš preko neočekivanih detalja, kroz neke atmosfere koje su teško čitljive dok se ne zakorači u svijet motiva“.

Sve te osobine, međutim, nimalo ne narušavaju čisti plastički govor pa se u Lipovca prepoznaju mnoge teme koje su obilježile umjetnost prošloga stoljeća. Ovdje se otkrivaju i elementi pop-arta i figuralike karakteristične za, recimo, francuske „nove realiste“. Ovdje ćemo pronaći i pokret kao bitnu supstancu skulpture, ali pokret ovdje nije samostalni sadržaj kipa, nego je podčinjen narativnome aspektu. Od umjetnika ruske avangarde, jednog Aleksandra Rodčenka, do Alexandera Caldera iz druge polovice prošloga stoljeća pokret je bio glavni sadržaj skulpture, točnije objekta, jer je i pojam skulpture relativiziran. Međutim, izmicanjem tijela skulpture s čvrsta uporišta, s postolja, i prepuštanjem da slobodno lebdi u prostoru, učinjen je zaokret u mnogim aspektima. Pokret, međutim, kod Lipovca dopunjuje izgled i priču koje kip sadrži i priopćuje ih promatraču. Pokretu ovdje nije cilj biti samo to što je, nego je on važna dopuna vrlo precizno modeliranome volumenu i prvenstveno je u funkciji izgleda, točnije vizualnoga sadržaja kipa. Nalazimo ovdje također humor koji ima bliske odjeke kakve smo ranije sretali u Joana Miróa. Drugim riječima, Vasko Lipovac je ugradio mnoge važne elemente prethodnika, ali ih je uvijek prilagodio duhu mjesta i vlastitome umjetničkom izrazu. (…)

Iz teksta Zvonka Makovića