ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Oblast: Istorija umetnosti
Godina izdanja: Ms
Jezik: Srpski
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
296 strana, veliki format.
Zagrebačka katedrala, riznica, Vladimir Pezo, Ante Sorić, Mimara, Zdenko Munk...
Riznica Zagrebačke katedrale kao Specijalni crkveni muzej osnovana je osnivanjem Zagrebačke nad/biskupije 1092.-1094. godine. Od početka Riznica je bila smještena u Katedralnoj sakristiji sve do 1870. godine jer su njezine dragocjenosti sastavni dijelovi liturgijskih obreda. Štoviše, ona je jezgra i temelj današnjeg Zagreba i važna ustanova iz koje su se razvile i u njoj započele svojim radom sve današnje društvene, prosvjetne i kulturne ustanove.
Osim što je Sakristija-Riznica bila sakralni prostor, oslikana najstarijim freskama u Sjevernoj Hrvatskoj, iz 13. stoljeća, u njoj je započela radom Katedralna škola prema crkvenim propisima osnivanja biskupija i osiguravanja svećeničkog kadra i crkvenih nasljednika. Zahtjevne crkvene propise zagrebački kanonici vjerno su primjenjivali i proširivali ne samo za vlastiti svećenički kadar već i za šire građanstvo sve do njihova uključivanja u III. Lateranski koncil, 1179. godine, te se njihovo ostvarivanje ugrađivalo u odredbe teološko-filozofskih visokoškolskih i svih prosvjetnih ustanova.
Sakristija-Riznica bila je Biblioteka sa skriptorijem u kojoj su se osim liturgijskih i biblijskih knjiga nalazile i povijesne, pravne, medicinske, znanstvene, glazbene te su iz nje nastale Metropolitanska i Sveučilišna knjižnica, a zagrebački biskup M. Vrhovac (1787.- 1827.) je sa svojim koralistima-pjevačima osnovao Hrvatski glazbeni zavod.
Sakristija-Riznica bila je Vijećnica s blagajničkom i diplomatskom službom sve dok nije oko 1600. godine sagrađena zgrada Vijećnice ispred Zagrebačke katedrale koja je postojala do 1876. godine. Osim što se vijećalo i raspravljalo o teološkim, pastoralnim i katehetskim pitanjima, odmah su se rješavali socijalni i zdravstveni problemi te se organizirala i stalna obrana Domovine. Od brojnih diplomatskih službi spomenimo samo zagrebačkog kanonika kantora Pavla koji je zastupao kralja Ludovika pri potpisivanju Zadarskog mira, 28. veljače 1358. godine, također u Sakristiji Franjevačkog samostana u Zadru.
Sakristija-Riznica bila je ugledna i važna ustanova, Locus Credibilis - Vjerodostojno mjesto, gdje su kanonici obavljali pravne poslove, te su pred papinskim i kraljevskim ovlaštenicima sklapali ugovore, prepisivali i potvrđivali dokumente, izvršavali oporuke, uvodili u posjed nove vlasnike poslije svih proceduralnih mjerenja i knjiženja te je tu početak Hrvatskog državnog arhiva s jedinom Gruntovnicom. Preseljenjem Zakmardijeve škrinje, službeno nazvane: CISTE PRIVILEGORUM REGNI, pune povlastica i važnih dokumenata, 1763. godine iz Katedralne sakristije u tadašnju Zemaljsku kuću, Domus Regnicolaris, Hrvatski Državni arhiv uzima godinom svog osnivanja. Godine 1809. Škrinja povlastica bila je ponovno preseljena u Banske dvore i to do izgradnje današnje zgrade Hrvatskog državnog arhiva, 1912.-1913. godine.
Sve arhivalije iz Sakristije-Riznice preseljene su sredinom 19. stoljeća. Dvadesetak godina kasnije preseljen je iz Katedralne sakristije i Crkveni arhiv i to Nadbiskupijski i Kaptolski te je dotadašnji arhivski prostor na katu sakristije dao urediti, poput mini-muzeja, kardinal Juraj Haulik s tadašnjim kustosom Jurjem Križanićem i umjetnikom Josipom Peruzzijem kao i sestrama Milosrdnicama za današnji prostor Riznice u koji je smještena 1870. godine.
◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`