Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Oblast: Slikarstvo
Jezik: Srpski

Odlično


Retko


Mensur Memo Dervišević (1. januar 1928. Brčko - 17. april 1982. Tuzla) bio je bosanskohercegovački i jugoslavenski slikar.

Rane godine[uredi | uredi izvor]
Osnovnu školu završio je u Bijeljini, Nižu gimnaziju u Rogatici, Učiteljsku školu u Sarajevu. Godine 1949. odlazi u Beograd gdje je upisao Filološki fakultet, odsjek jugoslavenske književnosti, ali je njegova ljubav prema slikarstvu bila odlučujući momenat u njegovom daljem formiranju. Naredne godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu, te nastavlja oba studija. Tokom studiranja radi na restauraciji srbijanskih manastira. Akademiju likovnih umjetnosti završio je 1954. godine u Beogradu u klasi profesora Mila Milunovića. Potom završava specijalizaciju iz fresko slikarstva i mozaika. Nakon diplomiranja odlazi u Sarajevo gdje živi do 1958. godine. U tom periodu primljen je u Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine gdje je stekao status slobodnog umjetnika. [1]

Stvaralaštvo[uredi | uredi izvor]
Izlagao je u zemlji i inostranstvu, a imao je preko 20 samostalnih izložbi. [1] Najznačajniji dio svog stvaralačkog opusa ostvario je u Tuzli. Značajan bosanskohercegovački slikar, kolorista, u ovom gradu je ostavio niz zapaženih djela od kojih su neka i danas u vlasništvu Međunarodne galerije portreta u Tuzli. Zapaženo je i njegovo učešće u estetskom oblikovanju enterijera tuzlanskog hotela `Bristol`, kina `Mladost` i `Ekspres restorana`, gdje je radio na mozaicima i zidnim slikama: `Donju Tuzlu opasala guja`, `Kamena s ramena` i `Teferič`. Niz njegovih djela ostao je u vlasništvu tadašnjih jugoslavenskih ambasada u zemljama Afrike, Bliskog Istoka i drugdje. U svom stvaralaštvu je bio na tragu bosanske tradicije, nekad, poput Maka Dizdara u poeziji, spajajući bosansko srednjovjekovlje sa savremenošću, a često na tragu bosanske sevdalinke i lirsko-baladne tradicije, vizuelno, kao npr. na slici `Svadili se orli i sokoli`.

Njegova porodična kuća je napuštena i razrušena, a atelje uništen zajedno sa historijskim vrijednostima. Načelnik Općine Tuzla Jasmin Imamović izjavio je kako je riječ o privatnom vlasništvu, te da se zbog toga ne može ulagati u obnovu i očuvanje objekta. [1]

Kritike[uredi | uredi izvor]
Prije deset godina imao sam sreću da otvorim prvu samostalnu izložbu Mensura Derviševića – Poslije deset godina otvaram, evo, desetu njegovu izložbu, tako da večeras prisustvujemo malom jubileju. (…) Slučaj Meme Derviševića pokazuje još jednu pozitivnu novinu. Snažan razvoj našeg duhovnog života, našeg stvaralaštva uopšte, nije više ograničen na uže centre, već je omogućen svugdje gdje postoji dobra volja i gdje je talentovanim ljudima pružen makar i minimum uslova.

Meša Selimović, 1968.
Možda bi Memo, čovjek s dva zvanična i hiljadu životnih fakulteta, svjetski putnik bez kofera i nonkonformist svjetskog ranga, dosegnuo ove svoje današnje umjetničke visine i da se posvetio književnosti i muzici. Ne znam. Ali, dovoljno je velik kao slikar svakoj našoj enciklopediji i historiji umjetnosti.

Derviš Sušić, 1981.
Skromno, gotovo stidljivo, ali sa zamjetnim uzbuđenjem kojeg čine događaji natopljeni izvjesnom dozom dugo potiskivanog građanskog kulturnog ekskluziviteta, obilježena je nedavno u foajeu tuzlanskog Narodnog pozorišta dvadeseta godišnjica od smrti slikara Mensura Meme Derviševića. Bilo je to veče, za kulturnu historiju Tuzle… Šta je tog svjetskog putnika, poliglotu i putopisca navelo da se nastani u ovom gradu, teško je sa sigurnošću reći, ali je u svakom slučaju izvjesno da je upravo u ovom gradu, takvom kakav jeste, odnosno kakav je tada bio, umjetnik našao utočište za svoj kosmopolitski duh i raskošan slikarski dar.

Aleksandar Adamović, 2002.
Tokom 1980. i 1981., u fazi pune ljudske i stvaralačke zrelosti, Dervišević je slikao punim žarom, kao nikada ranije. U to vrijeme uslijedilo je najznačajnije i najkompleksnije retrospektivno predstavljanje likovnog stvaralaštva ovog umjetnika, pa se i priređivanje ove izložbe i štampanje uzornog kataloga dogodilo u znaku skoro bukvalnog otimanja od smrti – Dervišević je iznenada umro ravno pet mjeseci od dana otvaranja izložbe. (U Međunarodnoj galeriji portreta prije dvije godine je priređena izložba „Oteto od zaborava”, s ciljem podsjećanja na likovno stvaralaštvo Meme Derviševića.)

Nijaz Alispahić, 1990. [2]