Cena: |
Želi ovaj predmet: | 1 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | BEX Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Lično |
Grad: |
Novi Beograd, Beograd-Novi Beograd |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2014.
Autor: Domaći
Oblast: Slikarstvo
Jezik: Srpski
Tadija Janičić: Bajke za nevaljalu decu / Nebojša Milenković
Izdavač: Muzej savremene umetnosti Vojvodine
Novi Sad 2014. Mek povez sa klapnama, bogato ilustrovano, format 17×23 cm, tekst uporedo na srpskom i engleskom jeziku, 80 strana.
Knjiga je odlično očuvana (kao nova).
V6
Dvojezičan katalog bogat reprodukcijama publikovan je povodom samostalne izložbe u MSUV (8. maj – 1. jun 2014) koja je predstavila umetnikove novije slike i bojene skulpture od terkote. Tadija Janičići za jednu od ključnih strategija bira (auto)ironijsko poigravanje sa motivima i mitovima današnjice. Tema kojom se umetnik poigrava je život savremenog čoveka i oni segmenti današnjice koji otkrivaju sve nesporazume, nedoslednosti, dileme, frustracije i ostale uskraćenosti koje nas prate...
Tadijin osećaj za detalj, posebno izražen na velikim formatima, mogao bi da bude tumačen (i) kao umetnikov odgovor na fragmentarnost sveta kojim se kao umetnik opsesivno bavi. Istovremeno, minucioznost i fokusiranost prisutna na monumentalnim platnima kompletno islikanim cvetovima ili pticama (npr. ciklus Ćiju, ćiju) ironijsko je poigravanje i sa mitom o umetnosti kao izgubljenom raju - oličenom u onoj, nekad popularnoj, a danas patetičnoj i prevaziđenoj, definiciji slikarstva kao matisovske fotelje za odmaranje. Smisao slikarstva ali i umetnosti našeg vremena svakako nije u davanju odgovora - ali jeste u artikulisanju upitanosti, dilema, opsesija, nesigurnosti, ne/doslednosti i frustracija savremenog čoveka. U davanju makar obrisa i simptoma jednog sveta čija je stabilnost nepostojana a vrednosti konfuzne i potrošne. U takvom svetu i crvenkapica je krvoločnija nego vuk (Crvenkapa i vuk, 2010), a mali, siroti prasići uopšte nisu toliko naivni i bezazleni kao što bi se možda dalo pretpostaviti. Nežna brutalnost Tadijine umetnosti, njena vizuelna dopadljivost, prividna dekorativnost, na momente čak s prizvukom idiličnosti, dodatno izoštrava emocionalnu složenost i slojevitost predstavljenih prizora. Slike iz ciklusa Love story svedoče o mestu, ulozi i statusu intimnosti danas, u svetu u kom su emotivne kontradiktornosti isprepletene i međusobno uslovljene u meri većoj no što uopšte možemo da pretpostavimo, gde i sama intimnost nikako nije sinonim za bliskost. Serija slika naslovljena Optimizam u službi života ironijski se poigrava s čovekom izgubljenim u svetu ekranske slike (civilizacije) koja njegovu samoću (samo/izolaciju) dodatno uvećava, a potpuno razumevanje i empatičnost čini gotovo nedostižnim kategorijama. Ciklusi o fudbalu, direktorima i švalerima tematizuju večitu privremenost koja se možda najbolje odražava kroz konzumerističko uživanje u ženskom telu (telu žene), medijski proizvedenom u (puki) fetiš - istovremeno potpuno ogoljujući ispraznost i banalnost samih društvenih odnosa (Upoznavanje, 2013).
Pored posrnulih devojaka, huligana i navijača, kroz ovo slikarstvo promiču i reprezenti nove klase, tačnije samoprozvani predstavnici društvene elite: članovi (vladajućih) stranaka, razmetljivi direktori, kontroverzni biznismeni i ostali ugledni građani (npr. Duško i Darko, 2010) koji pored toga što demonstriraju dominantne društvene kriterijume, govore i o potpunom moralnom, vrednosnom i emotivnom krahu društva u kom živimo. Specifično izoštren smisao za humor, (auto)ironiju, grotesku i paradoks, Tadiju Janičića čine bliskim onim filozofskim i emotivnim stanjima koja su, recimo, veselog cinika hrvatske i evropske umetnosti Ivana Kožarića dovela do poznate rečenice/stejtmenta: Presretan sam što sam sretan.