Cena: |
Želi ovaj predmet: | 3 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | BEX Pošta DExpress Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Ruski
Oblast: Slikarstvo
Autor: Strani
odlično stanje
veliki broj ilustracija tako da ne treba da vas brine sto je na ruskom
Rafaelo Santi da Urbino[2] (ital. Raffaello Santi da Urbino; Urbino, 6. april 1483 — Rim, 6. april 1520) jedan je od najpoznatijih slikara italijanske renesanse.[3]
Rafaelo Santi
Raffaello Sanzio.jpg
Pretpostavljeni portret Rafaela[1]
Datum rođenja
6. april 1483.
Mesto rođenja
Urbino
Datum smrti
6. april 1520. (37 god.)
Mesto smrti
Rim
Najvažnija dela
Atinska škola
Sikstinska madona
Galatejin trijumf
Rođen je 6. aprila 1483. u Urbinu, sin Đovanija Santija (1435—1494), koji je na dvoru Montefeltro bio zaposlen kao slikar i majke Mađe de Batista Čarle.
Pored oca Rafael upoznaje poznate slikare koji su u to vreme radili takođe na dvoru u Urbinu. Na mladog Rafaela su ostavile naročiti utisak geometrijski oblikovane slike Pjero dela Frančeska.
Prvo obrazovanje u slikarstvu Rafaelo dobija kod svog oca, koji je samim tim i njegov prvi učitelj. Kada je prešao u radionicu kod Pjetra Vanučija (Peruđina) nije poznato da li još u vremenu dok mu je otac bio živ i od njega preporučen, ili tek nakon njegove smrti, a čak se smatra da ga je slikar Timoteo Viti lično preporučio Peruđinu. Po Vazariju koji je pisao o Rafaelovom životu, to bi bilo 1494. Peruđino je u to vreme imao veliku radionicu u Peruđi i u Firenci gde je obučavao veliki broj učenika.
Dana 7. oktobra 1491. umire mu majka, a tri godine kasnije umire mu i otac, 1. avgusta 1494. u Urbinu.
Atinska škola, Vatikan
Gavari raspeće, 1502, ulje na drvu, 283 x 167,3 cm, Nacionalna galerija, London.
Rafael je bio enormno produktivan i vodio je neobično veliku radionicu. On je uprkos svojoj ranoj smrti u 37. godini života, ostavio za sobom veliki broj radova. Mnogi njegovi radovi se nalaze u Vatikanskoj palati, pri čemu su freske u Rafaelovim sobama centralni i najveći radovi u njegovoj karijeri. Njegov najpoznatiji rad je Atinska škola u vatikanskoj Stanza della Segnatura. Nakon ranih godina u Rimu veliki deo njegovog rada izveden u njegovoj radionici polazeći od crteža, sa znatnim gubitkom kvaliteta. Bio je izuzetno uticajan tokom svog života, mada je izvan Rima njegov rad bio poznat uglavnom iz njegovog kolaborativnog štampanja.
Nakon smrti, uticaj njegovog velikog rivala Mikelanđela bio je sve rasprostranjeniji do 18. i 19. veka, kada su Rafaelovi mirniji i harmoničniji kvaliteti ponovo smatrani najvišim modelima. Njegova karijera prirodno pada u tri faze i tri stila, prvi je opisao Đorđo Vazari: njegove godine u Umbriji, zatim period od oko četiri godine (1504–1508) tokom koga je apsorbovao umetničku tradiciju Florence, čemu je sledilo njegovih zadnjih hektičkih i trijumfalnih dvanaest godina u Rimu, radeći za dvojicu papa i njihove bliske saradnike.[4]
Biografija
Rimsko doba
Dela Uredi
Rafael je majstor sklada, a njegova umetnost je lirska i dramska. On je bio najreprezentativniji slikar renesanse koji je u svoju umetnost uklopio sve dotadašnje spoznaje i iskustvo umetnosti (kjaroskuro, sfumato i kompozicije od Leonarda, te karakternost i voluminoznost likova od Mikelanđela).
U firentinskom razdoblju nastaju njegove velike oltarne slike (Madona pod baldahinom; Polaganje u grob), veći broj Gospi (Madonna u zelenom (1505., Sveta porodica (1507.), Venčanje device (1504., Madonna del Granduka; Madona sa češljugarom; Madona Tempi; Madona Kolona; Lepa vrtlarica, La Belle Jardinière), nekoliko prikaza svete porodice i portreta (Angiolo Doni), te mnogobrojni crteži i studije aktova[10]. Njegova rana slika Venčanje device (Brera) pokazuje lirsku atmosferu; hram je u pozadini, komplikovana izvedba perspektive … nagoveštavaju Rafaelove kasnije radove kao arhitekta. Bio je i izvrstan portretista te je razvio svoj način slikanja Bogorodice kao čistu i idealizovanu. Ona će postati modelom generacija slikara koji slede.
Dok je Mikelanđelo radio na stropu Sikstinske kapele, Rafael je slikao freske u Vatikanskim polujavnim sobama – stanze (oko 1510). Tri od ovih fresaka, Atinska škola, Sveti razgovori i Poetika, su slavna remekdela koja predstavljaju vrhunske discipline koje su se poštovale u renesansi: filozofiju, religiju i umetnost. Predivno komponovane, jasne i mirne; one zrače spokojnošću.
Povremeno se ogledao i u scenografiji (Lodoviko Ariosto, Zamena osoba, 1519). Za boravka u Rimu izradio je više portreta visoke umetničke vrednosti (Baldasare Kastiljone; Kardinal Tomaso Inghirami; Žena s velom; Julije II; Leon X s kardinalom Điulijem de’ Mediči i Luiđijem de’ Rosi) te nekoliko madona, u kojima je dosegnuo vrhunac svojeg izraza (Madona di Foligno; Madona dela sedija; Sikstinska madona i poznata okrugla slika, Madona dela seđiola). Poslednje su mu velike kompozicije Sv. Sisilija sa svecima i Isusovo preobraženje, koje su dovršili Điulio Romano i Điovan Franćesko Peni[10].
Kao graditelj sledbenik je Bramanteova stila visoke renesanse i klasicizma Andrea Paladija. Projektovao je veći broj građevina: vilu Madama, palate dela Vale i Vidoni-Kafareli te grobnu kapelu Čiđi u crkvi Sta Marija del Popolo u Rimu[10].