Cena: |
Želi ovaj predmet: | 1 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | BEX Pošta DExpress Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Oblast: Istorija umetnosti
Jezik: Srpski
kao na slikama
retko
ANDRIJA MEDULIĆ SCHIAVONE
Dimension: 18x13
Number of pages: 150
Binding: paperback
Published: 1952
Publisher: JAZU, Zagreb
Andrija Medulić (Andrea Schiavone, Andrea Meldolla, Andrija Zadranin; Zadar ili Nadin [1], 1510.-1515. - Mletci, 1. prosinca 1563.), hrvatsko-talijanski renesansni slikar i grafičar, jedan od najistaknutijih predstavnika talijanskog manirizma.
Sadržaj
1 Životopis
2 Stvaralaštvo
3 Izvori
4 Vanjske poveznice
Životopis[uredi VE | uredi]
Nedostatak izvornih podataka o Andriji Meduliću zvanom Schiavone razlog je što su uz njega još uvijek vezane mnoge nepoznanice. Njegove slike nisu potpisane, a tek neke grafike nose umjetnikovo ime ili monogram. Nije poznata ni točna godina rođenja, a niti izvori pravoga oblika imena, što je u prošlosti dovelo do udvostručenja njegova imena, Meldolla i Schiavone, kao ni kronologije i atribuiranja pojedinih djela.
Još uvijek se u stručnoj literaturi nailazi na podatke da je rođen između 1510. i 1515. (čak 1522.) u Zadru (o tome svjedoči slikareva oporuka iz 1563. godine, koju je slikar sam napisao), no sigurno se može potvrditi da u Mletcima djeluje kao priznati slikar prije 1540. godine. Tome svjedoči Giorgio Vasari, talijanski slikar, arhitekt i književnik u svom djelu o biografijama umjetnika (Vite de` più eccellenti architetti, pittori, et scultori Italiani (1550.- 1568.). Medulić je umro u Mletcima 1. prosinca 1563. godine.
Hrvatski oblik umjetnikova prezimena Medulić uvodi Ivan Kukuljević Sakcinski, bez znanstvene osnove i temeljem krive interpretacije arhivskog dokumenta, no taj se oblik imena uvriježio u hrvatskoj literaturi.
Istraživanja zadarskih povjesničara temeljena na arhivskim dokumentima od 1459. do 1505., utvrdila su da je slikareva obitelj porijeklom iz gradića Meldolla u okolici grada Forli u Romagni, odakle su preselili u Zadar obnašajući vojnu službu Mletačke Republike. Upravo po tom gradiću svi su se Andrijini preci nazivali `de Meldula`, `da Medola`, `de Medolla`, `de Meldola` ili `Meldola`. Kao mlađi suvremenik Julija Klovića, radio je uglavnom u Mletcima. Pripadao je Tizianovom krugu, a svojim manirizmom preteča je baroka. Njegovo je djelo pravi koloristički preobražaj, no potpuno će uvažavanje postići tek u retrospektivi u 17. stoljeću i kasnije.
Stvaralaštvo[uredi VE | uredi]
U Medulićevim crtežima i bakrorezima osjeća se snažan utjecaj Parmigianinia kod kojega je vjerojatno učio u Bologni ili Parmi. Medulić je u Mletcima bio jedan od najizrazitijih predstavnika manirističkog slikarstva, a sredinom 16. stoljeća utjecao je i na mladog Tiziana i Tintoretta.
U Italiji je među prvima radio samostalne pejzaže. Također je radio i crteže, bakropise, freske i ulja na platnu. U brojnim bakropisima uveo je novu tehniku suhe igle. Naglašenom dinamikom likova i neobičnim svjetlosnim efektima, nametnuo se kao jedan od najvažnijih slikarskih osobnosti talijanskog cinquecenta.
Djela mu se čuvaju u najpoznatijim europskim muzejima i galerijama: u bečkom Kunsthistoriches Musemu, firentinskim Uffizi i galeriji Pitti, u Veneciji, ali i u fondu Grafičke zbirke NSK u Zagrebu. Znamenita Medulićeva slika je Vjenčanje mletačkog dužda s morem u crkvi sv. Marka u Veneciji.
Kruno Prijatelj (Split, 1922. - Split, 1998.), hrvatski povjesničar umjetnosti i sveučilišni profesor.
Svojim predanim radom otkrio je mnoge dotad anonimne umjetnike, riješio mnogobrojna atribucijska pitanja za brojne umjetnine na istočnoj obali Jadrana. U svom vremenu bio je neosporno najbolji poznavatelj baroka u Dalmaciji, pa su ga i zvali - Prijateljem od baroka.
Sadržaj/Садржај
1 Biografija
2 Bibliografija
3 Reference
4 Vanjske veze
Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]
Studirao je u burnim vremenima Drugog svjetskog rata; krenuo sa studijem Povijesti umjetnosti u Zagrebu, nastavio u Rimu, odakle se vratio u Zagreb, gdje je diplomirao (1946.). U Zagrebu je i doktorirao 1947 godine sa radom Barok u Splitu. Od (1950.-1979.) radi kao direktor Galerije umjetnina Split (1950.-1979.), to su godine njegova najplodnijeg stvaralaštva, i najvećih doprinosa hrvatskoj povijesti umjetnosti. Njegovo hrabro otkriće slikarskog opusa Blaža Jurjeva, slikara putnika, sa razbacanim opusom od Zadra, Trogira, Splita do Dubrovnika, antologijski je primjer samozatajnog znanstvenog rada.
Bavio se je i pedagoškim radom, od 1972 godine radi kao honorarni profesor umjetnosti novoga vijeka na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1979 godine do umirovljenja 1991 godine je redovni profesor na zadarskom Filozofskom fakultetu.[1]. Od 1968 je bio redovni član Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti.[1]
Bibliografija[uredi - уреди | uredi izvor]
Barok u Splitu, Split(1947.)
Albanski umjetnik Andrija Aleši u Splitu i u Rabu, zajedno sa Cvitom Fiskovićem,(1948.)
Ivan Duknović, (1957.)
Studije o umjetninama u Dalmaciji I, Zagreb(1963.)
Klasicistički slikari Dalmacije, Split(1964.)
Slikar Blaž Jurjev, (1965.)
Studije o umjetninama u Dalmaciji II, Zagreb(1968.)
Studije o umjetninama u Dalmaciji III, Zagreb(1975.)
Studije o umjetninama u Dalmaciji IV, Zagreb(1983.)
Dalmatinsko slikarstvo 15. i 16. stoljeća, Zagreb(1983.)
Antun Motika (1902.-1992.), Zagreb(1992.)
Kroz povijest umjetnosti u Dalmaciji (XIII-XIX. st.), Split(1995.)
gustav rene hoke manirizam