ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 345
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Kad stari poznanik, Advokat, zatraži Valanderovu pomoć u istrazi, sumnjičav prema okolnostima u kojima je njegov otac umro, Kurt ne želi da poveruje da se iza naizgled običnog ubistva krije zavera. Ali kada je advokat takođe nađen mrtav, Valander shvata da nije bio u pravu što ga nije saslušao. Nasuprot njegovoj dobroj proceni, on se vratio da bi vodio ono što je sada možda bilo dvostruko ubistvo. Podvalom, žena detektiv se pridružuje timu, I on je prihvatio ulogu njenog mentora pošto se zajedno bore da reše misteriju. Veza između ova dva ubistva je tajanstveni industrijski magnat, koji se krije iza naprasite sekretarice I čvrstog obezbeđenja. Ali dok je Valander na putu da otkrije ubicu, neko juri njega I sve mu je bliži.


Henning Mankell (Stockholm, 3. veljače 1948. – Göteborg, 5. studenog 2015.), je bio švedski književnik i kazališni redatelj. Poznat je po svojim krimi romanima s glavnim junakom kommesarom Kurtom Wallanderom, kao i po knjigama za djecu, te svom političkom angažmanu, posebno u Africi. Prodao je preko 40 milijuna knjiga diljem svijeta.


Henning Mankell rođen je 1948. godine u Stockholmu kao sin Ivara Henningssona Mankella i Ingrid Birgitte Mankell (rođ. Bergström). Njegov djed Henning Mankell bio je poznati švedski skladatelj. Mankellovi roditelji se razvode, kada je Henning bio godinu dana star, a nakon toga živi s ocem i starijom sestrom u Svegu u Härjedalenu, gdje je njegov otac radio kao sudac, a zatim u Boråsu u Väster Götalandu. Njegova je majka počinila samoubojstvo kad je Henningu bilo dvadeset godina.

Još kao dječak Mankell je želio postati pisac, bio zainteresiran za kazalište, te se u Skari upisuje na studij glume. Svoju prvu dramu Henning režira 1966. godine, kao pomoćnik redatelja u kazalištu Riks u Stockholmu. S ciljem socijalnog razgolićavanja društva, napisao je i režirao kao dvadesetogodišnjak kazališne komade u kolaž-obliku. Od 1968. radio je kao kazališni redatelj i pisac. Nakon što je upoznao svoju prvu ženu, koja je bila Norvežanka, seli u Norvešku, gdje je tada uglavnom radio i živio. Ovdje je počeo u ranim 1970-im pisati prozu. Godine 1972. odlučio se za putovanje u Afriku, koje se pokazalo presudno za njegov kasniji život. Godine 1973. je objavio svoj prvi roman Bergsprängaren, (1977.) Sandmålaren, te 1979. godine Fångvårdskolonin som försvann. Sve ove knjige su napisane s jakom socijalno-kritičkom pozadinom.

Sljedećih deset godina, Mankell je radio kao kazališni redatelj i intendant u kazalištu Västerbotten u Skellefteåu i kazalištu Kronborg u Växjöu. Tada počinju njegova česta putovanja u Afriku, gdje 1986. godine u Maputu osniva kazališnu grupu Teatro Avenida. 1996. godine postaje intendant tog kazališta. Teme iz Mozambika i Afrike obrađuje u svojim romanima Comédia infantil, priču o djeci koja žive na ulici, te Vindens son, priču o bušmanskom mladiću. Osim ovih romana, Mankell piše i djela za djecu, kao Eldens hemlighet (1995.), te roman Hunden som sprang mot en stjärna, s glavnim junakom dječakom Joelom, koji je bio glavni junak i u nekoliko kasnijih romana. Zajedno s glumcima iz Graza i Teatra Avenida, 2003. godine režira predstavu Butterfly Blues. Scenarij je napisao sam Mankell i izvodila se na više jezika.

Teme u djelima Mankell su često obojene političkim i društvenim pitanjima. Svoja iskustva je obrađivao u svojim djelima, kao npr. u romanu iz 2008. godine Kinesen, po kojem je 2011. godine snimljen njemačko-švedsko-austrijski film Der Chinese u režiji Petra Keglevica. Ekranizacije njegovih djela je česta po motivima njegovih krimi-romana s komesarom Wallanderom.

Mankell je njemačkog podrijetla. On je prapraunuk Johanna Hermanna Mankella, rođenog u Niederaspheu, predgrađu Münchhausena. Oženjen je u trećem braku s Evom Bergman, kazališnom redateljkom, kćerkom Ingmara Bergmana.

Mankell je preminuo u listopadu 2015. od posljedica raka.


Henning Mankell pri primitku Ripper Award-a 2. ožujka 2009.
Politička djelovanja
Političk angažman Mankella počeo je 1968. godine sudjelovanjem u protestima protiv rata u Vijetnamu, portugalskog kolonijalnog rata u Africi i borbom protiv apartheida u Južnoafričkoj Republici.[2] Bio je suradnik kulturno-politčkih saveza Vereinigung Folket i Bild/Kulturfront.[2] Za vrijeme boravka u Norveškoj, dolazi u kontakt s maoizmom i aktivno surađuje s komunistički orijentiranom strankom Arbeidernes kommunistparti (AKP) (Radnička komunistička partija), iako nikada nije bio njen član.[2] 2009. godine bio je gost na palestinskoj literarnoj konferenciji, te je obišao Palestinska Autonomna Područja. Po njegovim tvrdnjama osnivanje Izraela 1948. godine nije bilo pravno zasnovano, te je dovelo do ponavljanja apartheid sistema, gdje Afrikanci i crnci žive kao građani druge klase u vlastitoj zemlji. Zid izgrađen od strane Izraela u Zapadnoj Obali usporedio je s Berlinskim zidom. Po njegovom mišljenju, ako se uzmu u obzir uvjeti života Palestinaca, nije nimalo čudno da se odlučuju na samoubilačke atentate, nego to, da ne čine i više o toga. Samim tim ne vidi budućnost Izraela kao države s rješenjem Dvije države.[3] Zbog ove kritike, Mankell je doživio mnogobrojne negativne kritike, kao npr. od Henryka M. Brodera, koji je njegove izjave o Palestini poistovjetio s protuizraelskim izjavama Josteina Gaardera 2006. godine i optužio ga da palestinski problem promatra jednostrano.[4] Andreas Breitenstein piše u Neue Zürcher Zeitungu da Mankellovo povijesno poluznanje dovodi do ovakvog ljevičarskog moralizma.[5]

U svibnju 2010. godine učestvovao je u akciji Ship to Gaza 2010, organiziranu od strane Free Gaza Movement, u kojoj je u vojnoj operaciji blokade i zauzimanja brodova, od strane izraelske vojske poginulo nekoliko aktivista.[6][7] Mankell biva uhićen i ubzo pušten na slobodu[8] nakon čega poziva na globalne sankcije protiv Izraela.,[9] te čak razmišlja o zabrani prevođenja svojih knjiga na hebrejski jezik.

Afrika
Mankell odlazi 1972. godine na putovanje u Zambiju i tamo ostaje dvije godine. Po njegovim riječima osjećao se `kao da je došao kući`. Danas Mankell živi, naizmjenično ljeti u Švedskoj, a većinu ostalog vremena provodi u Mozambiku, kog doživljava kao svoju novu domovinu. Nakon što je 1985. godine pomogao u stvaranju kazališta Teatro Avenida u Maputu, kom je 1986. godine bio i intendant, danas ponekad i u njemu režira. 2009. godine u produkciji njemačke televizije ZDF, s redateljom Jensom Monathom snima film Mein Herz schlägt in Afrika (Moje srce kuca u Africi)[10] Film je snimljen po motivima njegovog romana Comédia infantil, u kom se radi o sudbini napuštene djece i njihovom životu na ulici, zatim u Africi čestog diskriminiranja albinosa, te o mladima, koji su djetinjstvo proveli kao djeca-vojnici u ratovima u Africi.[11] Njegove kazališne predstave Butterfly Blues (2003.) i The Doors (2011.) govore o sudbinima afričkih emigranata u Europi.

2009. godine Mankell dobiva mirovnu nagradu Erich Maria Remarque grada Osnabrücka za svoja djela o Africi. Laudacio je održao tadašnji predsjednik Njemačke Horst Köhler[12] pod nazivom Afrika je puna leptirova. Jednim dijelom nagrade podržava projekte Christopha Schlingensiefa u Africi...