Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Autor: Aleksandar Menj
Povez: meki
Format: 13 x 20,5 cm
Strana: 182
Pismo: ćirilica

Sadržaj:
Uvod
Biće i vera
Saznanje sveta
Na pragu poslednje tajne
Čovek pred Bogom
Stvaranje, evolucija, čovek
Obraz i podobije
Noosfera: smrt i besmrtnost
Progres i pali čovek
Veliki raskid
Na izvorima religije



Aleksandar Vladimirovič Men (ruski: Aleksándr Vladímirovič Menʹ; 22. siječnja 1935. - 9. rujna 1990.) bio je sovjetski ruski pravoslavni svećenik, disident, teolog, bibličar i pisac o teologiji, povijesti religije, osnovama kršćanskog nauka i pravoslavnom bogoslužju [1]

Ljudi su napisali desetke knjiga (uključujući njegov magnum opus, Povijest religije: U potrazi za putem, istinom i životom, čiji je sedmi tom, pod naslovom Sin čovječji, poslužio kao uvod u kršćanstvo tisućama građana u Sovjetski Savez); krštene stotine ako ne i tisuće; osnovao pravoslavno otvoreno sveučilište; otvorio je jednu od prvih nedjeljnih škola u Rusiji kao i dobrotvornu grupu u Ruskoj dječjoj bolnici.[2] Njegov se utjecaj još uvijek jako osjeća i njegova ostavština nastavlja rasti među kršćanima u Rusiji i inozemstvu. Ubio ga je u nedjelju rano ujutro, 9. rujna 1990., napadač sa sjekirom ispred njegove kuće u Semkhozu [ru], Rusija. Okolnosti ubojstva ostaju nejasne.[3]

Život
Pozadina
Menov otac, Volf Gersh-Leibovich (Vladimir Grigoryevich) Men, rođen je 1902. u Kijevu i, kao dijete, učio je u vjerskoj židovskoj školi, `pamtio je hebrejski, ... čitao proroke napamet`, ali `bio je . .. nereligiozna osoba`, `završio dva sveučilišta, radio kao glavni inženjer u tvornici tekstila.`[4][5]

Muškarčevi preci s majčine strane, porijeklom iz Poljske, živjeli su u Rusiji od 18. stoljeća.[6] Njegova baka, Cecilia Vasilevskaya, i djed, stanovnik Odese Semyon (Solomon) Ilyich Tsuperfein, upoznali su se u Švicarskoj dok su studirali na Fakultetu kemije na Sveučilištu u Bernu.[7] Tamo, u Bernu, 1908. rodila im se kći Jelena (Aleksandrova majka). Nakon što su završili sveučilište, Semyon, Cecilia i njihova kći živjeli su u Parizu. Godine 1914., prilikom dolaska u Rusiju, Semjon je mobiliziran, a obitelj se nastanila u Harkovu.[8] Yelena Semyonovna Men (rođena Tsuperfein) bila je privučena kršćanstvom od malih nogu.[9] Studirala je pravoslavnu vjeru u harkovskoj privatnoj gimnaziji.[10][11] Kao srednjoškolka otišla je u Moskvu k baki Ani Osipovnoj Vasilevskoj; 1934. udala se za Volfa.[10]

Rani život
Men je rođen u Moskvi u židovskoj obitelji 22. siječnja 1935. U dobi od šest mjeseci potajno ga je krstio s majkom u Zagorsku svećenik arhimandrit Serafim (Bityukov) iz zabranjene Katakombne crkve, ogranka Ruske pravoslavne crkve. Crkva koja je odbila suradnju sa sovjetskim vlastima.[12]

Kad je Menu bilo šest godina, NKVD mu je uhitio oca.[13] Otac mu je proveo više od godinu dana pod stražom, a zatim je poslan na rad u Uralske planine. Muškarci su studirali na Moskovskom institutu za krzno 1955. i prebacili se na Poljoprivredni institut u Irkutsku [ru] odakle je izbačen 1958. zbog svojih vjerskih uvjerenja. Mjesec dana nakon protjerivanja, 1. lipnja 1958., zaređen je za đakona i poslan u župu Pokrova Presvete Bogorodice [ru] u Akulovu.

Svećeništvo
Dana 1. rujna 1960., Men je postao svećenik nakon što je završio Lenjingradsku bogosloviju. Njegovo posvećenje dogodilo se u samostanu Donskoj. Men je postavljen za drugog svećenika u Crkvi Pokrova Blažene Djevice Marije [ru] u Petrovskoje-Alabinu [ru], gdje je godinu dana kasnije postao rektor hrama.[14] Godine 1965. završio je studij na Moskovskoj teološkoj akademiji.[potreban citat]

Godine 1964. i 1965. Menov je otac bio pod istragom u vezi s njegovim poznanstvom s Aleksandrom Solženjicinom.[15]

Muškarci su postali vođa sa značajnim utjecajem i dobrim ugledom među kršćanima kako u zemlji tako iu inozemstvu, među rimokatolicima i protestantima, kao i pravoslavcima.[potreban citat] Služio je u nizu župa u blizini Moskve.

Počevši od ranih 1970-ih, Men je postao popularna figura u ruskoj vjerskoj zajednici, posebno među inteligencijom.[16] Men je bio maltretiran od strane KGB-a zbog njegovih aktivnih misionarskih i evangelizacijskih napora; Jurij Andropov je 1974. napisao pismo Centralnom komitetu Komunističke partije Sovjetskog Saveza o `ideološkoj borbi Vatikana protiv SSSR-a`, gdje je napisao: `Skupina prokatoličkih svećenika, na čelu s A. Men (Moskovska oblast), u svojim teološkim djelima provlači ideju da samo katolicizam može biti ideal crkvenog života. Ova djela, ilegalno izvezena u inozemstvo, izdaje katolička izdavačka kuća Život s Bogom (Belgija) i potom se. poslan za distribuciju u SSSR.` [15]

Godine 1984. Men je ispitivan u slučaju svog učenika Sergeja Markusa [ru]; tijekom tih ispitivanja Menu je prijećeno zabranom služenja u bilo kojoj od moskovskih župa.[17] U članku objavljenom u novinama Trud u proljeće 1986. optužen je za pokušaj stvaranja `antisovjetskog podzemlja` pod pokroviteljstvom protojereja Johna Meyendorffa, za organiziranje `ilegalnih vjerskih matineja` i za osobno izražavajući `slajd filmove vjersko-propagandnog karaktera, koje je ilegalno distribuirao vjernicima.`[18]

11. svibnja 1988. održano je Menovo prvo javno predavanje u dvorani Instituta za čelik i legure. Kao što je primijetio Alexander Kravetsky [ru], `organizatori su bili potpuno zapanjeni činjenicom da je crkvena tema mogla privući punu dvoranu bez ikakve reklame.` [19] U kasnim 1980-ima, on je koristio masovne medije za prozelitizaciju (ponuđeno mu je da bude domaćin nacionalni televizijski program o vjeri); njegovi dani i noći bili su puni poučavanja i predavanja u prepunim dvoranama.[16]

Men je bio jedan od osnivača Ruskog biblijskog društva 1990.; te iste godine osniva Otvoreno pravoslavno sveučilište i časopis `Svijet Biblije`.[12] Njegovi mučni napori u obrazovanju ruskog stanovništva o osnovama i dinamici pravoslavne vjere priskrbili su mu oznaku u sovjetskim novinama Sotsialisticheskaya Industriya kao suvremenog apostola sovjetske inteligencije. Međutim, neki predstavnici pravoslavnih krugova iznijeli su mišljenje da je nekoliko vlč. Aleksandrovi pogledi nisu bili dovoljno “ortodoksni” i čak su savjetovali da se njegove knjige ne koriste kao uvod u pravoslavlje.

Muškarci su aktivno podržavali dobrotvorne aktivnosti, prisustvovali su osnivanju Grupe milosrđa u Ruskoj dječjoj kliničkoj bolnici, koja je kasnije nazvana po njemu.



U nedjelju ujutro, 9. rujna 1990., ubijen je dok je hodao šumovitom stazom od svoje kuće u ruskom selu Semkhoz (blizu Moskve) do lokalnog perona vlaka. Bio je na putu da uhvati vlak za Novaya Derevnya da proslavi Božansku liturgiju. Muškarci su služili u župi u Novaya Derevnya 20 godina. Upotreba sjekire od strane njegovog napadača ili napadača upućivala je na mogući motiv osvete. Ubojstvo se dogodilo otprilike u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza i unatoč nalozima unutar sovjetske (i kasnije ruske) vlade da se slučaj dodatno istraži, ubojstvo ostaje neriješeno. Njegov ispraćaj održan je na dan u pravoslavnom kalendaru kada se slavi uspomena na odrubljivanje glave Ivana Krstitelja.[potreban citat]

Prema riječima general-pukovnika policije Vjačeslava Pankina [ru]:

Prilikom privođenja osumnjičeni je priznao. Ministar unutarnjih poslova Barannikov bio je oduševljen: mogli smo slaviti! No, osim priznanja, materijalnih dokaza nije bilo. A ni kad je osumnjičenik istražiteljima dao sjekiru kojom je navodno ubio svećenika, vještačenjem nije potvrđeno da je to oružje kojim je počinjeno ubojstvo. Nestala je i aktovka sa svećeničkim ruhom. Razradili smo puno verzija, obraćajući pažnju na sitnice. Kada je svećenik s ranom na glavi došao do vrata svoje kuće i bespomoćno visio na njima, supruga ga nije prepoznala. Zašto? Provjerili smo i ženina brata, koji se uoči ubojstva sukobio s Aleksandrom Menom. Ali nije bilo moguće dobiti značajne dokaze. Već sam u Afganistanu čuo da je zločin navodno razriješen. To je izvijestio tadašnji načelnik Glavne uprave za kriminalističku istragu Kolesnikov. Ali i dalje su radili s istim osumnjičenicima.

— [21]
Pogledi i misao
Prema Menu, `povijest svjetske religioznosti ne počinje s kršćanstvom, nego mnogo ranije. Kršćanstvo je najviša točka u razvoju religioznog iskustva.`[22] On je napisao:

„Radosna vijest koju donosi evanđelje nije bila odgovor samo na težnje ljudi iz Augustova i Tiberijeva doba. U kršćanstvu je završen dugi svjetsko-povijesni proces religiozne potrage čovječanstva. Tijekom stoljeća ljudi prošli su bezbrojnim putevima i stazama; testirali su i vagali gotovo sve što je ljudski duh bio u stanju shvatiti - od misticizma koji niječe svijet do materijalizma koji niječe Boga. došla je punina vremena, da se poslužim biblijskim jezikom, ukazala se čovjeku najveća misterija.”[23]

U uvodu Povijesti religije Men karakterizira osnovno načelo izlaganja gradiva: `Tražit ćemo istinu zajedno s animistom, budistom ili grčkim misliocem, koja će nam pomoći da shvatimo pravu dinamiku religija koje su pripremile svijet za pojavu Bogočovjeka je uistinu spektakularan spektakl; slijedeći ga, moći ćemo bolje razumjeti značenje samog kršćanstva.”[24]

Štoviše, Men se nada da će `ako predložena serija knjiga čitateljima pomogne da u povijesti religija ne vide zbirku pogrešaka, već potoke rijeka koje nose svoje vode u ocean Novog zavjeta, autorov cilj biti postignut`.[ 25]

Ljudi su svoj stav prema antici i poganstvu pozicionirali kao kršćanski: `čak i u poganstvu naći ćete predosjećaj i iščekivanje Radosne vijesti. Nije uzalud apostol Pavao oltar `Nepoznatog Boga` učinio polazištem svog Međutim, ova vrsta dijaloga često će biti zamijenjena kompromisom s aspektima drevnih vjerovanja koji su strani Evanđelju.