ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Godina izdanja: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Opis: Zagreb 1981, str. 412, tvrdi povez sa omotom, veliki format, latinica
Izdavač: Globus
Autor: Toma Akvinski
Težina: 1.4 kg


Thomas Aquinas ili sv. Toma Akvinski (1225. - 1274.) je italijanski skolastički filozof i jedan od najvažnijih katoličkih teologa. Poznat je po svom kapitalnom, ali nedovršenom djelu Summa Theologica ili Summa Theologiae.

Ono kao i `Protiv zabluda nevjernika` (Summa contra Gentiles) su priznata priznata kao vrhunsko dostignuće srednjovjekovne sistematske teologije. Toma Akvinski je u svom cjelokupnom opusu nastojao da protivrječnosti krščanske dogmatike prevlada na taj nači da stvori koherentne religijske dogme. On se u izgradnji krščanske logike oslanja na Aristotelov Organon, a prihvata i Platonovu filozofiju o dominirajućoj ideji nad materijom. Kao teolog polazi od dvije temeljne krščanske dogme: praroditeljskom grijehu i vječnom ispaštanju. Kao rezultat toga temelj njegove teološko filozofske antropologije je spas i put prema spasenju. Također, zastupa kolektivitet, dominaciju nad ljudskim rodom, a ne individualni život pojedinca.

Akvinski se bori protiv neoplatonskih tvrdnji o svijetu koje su potekle od Augustina i Ibn Sine, koji svode čovječanstvo na posmatrače svijeta u kojem je sve propisano i gdje je sve izraz Božije volje. Akvinski se zalaže za Aristotelove tvrdnje da je čovjek glavni autor svojih djela. Njegova sinteza aristotelovog učenja i krišćanskog učenja postati će glavna okosnica filozofije katoličke crkve.


U svojoj gnoseologiji (teoriji spoznaje), Toma Akvinski se zalaže za Aristotelove tvrdnje da saznanje podrazumijeva izvjesnu sličnost između onoga koji saznaje i onoga što se saznaje, iz čega slijedi da saznanje počinje čulnom percepcijom.

Socijalna misao

Super libros de generatione et corruptione
Toma Akvinski je u potpunosti valorizirao grčku filozofiju, posebno Aristotelovu logiku, teoriju Platona i Plotina o općem dobru i nepokretnom pokretaču, te to prilagodio kršćanskom učenju. Njegova stajališta dala su poseban doprinos u profiliranju kršćanskih dogmi koje je stvorio u 13. vijeku. U epohi zrelog feudalizma njegovo učenje će postati oficijelnim učenjem Katoličke crkve 1870 godine.

Također je razvio, kada je riječ o državi, teoriju suvereniteta, gdje narod dobrovoljno prenosi određene ovlasti na suverenog kralja, monarha. Ovu njegovu teoriju narodnog suvereniteta, preuzet će neki teolozi, franjevci i protestanti i razviti je u politički sistem, u jedan koherentan teoretijsko-politički sistem. Mada se zalagao za teoriju narodnog suvereniteta u borbi između rimskog papinstva i svjetovnih vladara, Toma je stajao na strani papinstva, teokratskog apsolutizma.

Za razliku od Aurelija Augustina, on društvo posmatra kao statičan, zatvoren sistem ponavljanja jednog te istog. Ako je na djelu društvo kao zatvoren sistem, nepromjenjiv, ono nema određenu perspektivu, te je njegova vizija svijeta romantičarsko-pesimistički obojena.

Analogno Aristotelu on čovjeka posmatra kao društveno biće, on je kauzalno i nužno po svojoj prirodi vezan za društvo, a njegova društvenost se ispoljava kroz sferu jezika, kulture, običaja i tradicije. Analogno Aristotelu, prema njemu fundament, zadaća države je da proizvodi vrline, iz ove temeljne zadaće proizilaze sve druge funkcije države.

Ovozemaljska država nije ništa drugo nego priprema pojedinaca, kršćana za onozemaljsku državu. Država je, dakle, sredstvo za realizaciju neke više svrhe, a to jest put spasenja.

Iz ovog se da izvući zaključak, da Toma Akvinski daje primat i vladavinu crkve nad državom. Ustvari kod njega, pošto je sve do renesanse, religija totalno vladala cjelokupnim svijetom socijalnog života, se država i religija izražavaju kao druga strana ili oblik same države. Država nije ništa drugo, nego samo jedna od teoloških formi religije. Tako država ima prevashodno religijsko, teološko određenje i svrhu....