ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 781
Oblast: Arhitektura
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

MARINOVIĆ-UZELAC, Ante, urbanist, arhitekt i teoretičar urbanizma (Zagreb, 19. IV. 1930 — Zagreb, 22. V. 2015). Sin romanistice Emilije Marinović, nećak slikara M. Uzelca. U Zagrebu završio gimnaziju 1948. i Državnu muzičku školu (flauta) 1953. te diplomirao arhitekturu na Tehničkom fakultetu 1954. U Parizu 1954–61. bio projektant suradnik u Arhitektonskom birou H. Storogea te 1954–56. polazio poslijediplomski studij urbanizma u Urbanističkom institutu Sveučilišta u Parizu, gdje je, obranivši rad Contribution à l’étude du zonage, 1963. stekao naziv diplomiranoga urbanista. Istim radom habilitirao se 1964. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je 1961–62. projektant suradnik u Zavodu za urbanizam i od 1961. nastavnik na katedri za urbanizam, izvanredni profesor od 1972. i redoviti od 1979. Tezom Socijalno geografski prostor grada – prilog analizi socijalne topografije doktorirao 1976. na zagrebačkom PMF te tezom Teorija namjene površina u urbanizmu 1984. na Arhitektonskome. Ondje predavao kolegije iz područja urbanizma, utemeljio kolegij o prostornom planiranju (1968), suutemeljio poslijediplomski studij iz urbanizma i prostornoga planiranja. Predstojnik katedre za urbanizam 1973–93. i 1997–99. te dekan 1993–97 (pokrenuo 1993. i do 2001. uređivao Prostor, jedini znanstveni časopis iz arhitekture i urbanizma u RH). Umirovljen 1999. Također predavao na Studiju prometnih znanosti 1982–84 (istodobno dekan) i Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu 1993–98. te na poslijediplomskim studijima PMF, Šumarskoga i Ekonomskoga fakulteta u Zagrebu te Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga i Biotehničkoga fakulteta u Ljubljani. Suutemeljitelj je Komore hrvatskih arhitekata 2009. Izradio regionalni prostorni plan turističke izgradnje šibenskoga područja (1962), prostorne planove općina Nova Gradiška (1977–78), Pakrac–Lipik i Vukovar (1992–93) te osnove prostornoga plana Vukovarsko-srijemske županije (1998, sa S. Peganom). U okviru jadranskih projekata UN bio član tima za izradbu regionalnoga prostornoga plana Gornji Jadran (1970–72). Specijalizirao se za prostorne planove područja posebnih namjena, poput nacionalnih parkova (Mljet, 1964, s J. Seisselom i D. Boltarom, 1984; Krka, 1969–75, s Boltarom, 1987. i 1997. s Peganom; Plitvička jezera, 1976–78, s J. Movčanom i P. Vidakovićem), parkova prirode (Trakošćan, 1974, s Boltarom; Biokovo, 1980–82; Blidinje, 1999, s Peganom), memorijalnih parkova (Petrova gora, 1968; Kalnik, 1972), spomen-područja (Kumrovec, 1976, Nagrada »Vladimir Nazor« 1977; Dotrščina u Zagrebu, 1976–77) i dr. (Hidroenergetski sustav Drava, 1978–80). Radio na generalnim urbanističkim planovima Kutine (1971, 1985), Nove Gradiške (1977–78), Nina (1988) i Rijeke (1998–99, sa Sonjom Jurković, glavni urbanist i voditelj plana), na urbanističkom planu Primoštena (1963, s Boltarom), detaljnim urbanističkim planovima Šestinskoga dola u Zagrebu (pet planova 1966–81, s Boltarom, V. Ivanovićem i Peganom), Kutine (Centar, 1968, 1984; Centar–jug i Ciglenica, 1977), Ludbrega i povijesnoga središta Nina (1988) te središta Vukovara (1997) i na urbanističkom rješenju Voštarnica–Jazine u Zadru (1971, s Boltarom). Podignuo obiteljsku kuću u Auvers-sur-Oiseu (1956), u Zadru stambeno-poslovni blok i Veslački dom na Branimirovoj obali (1978, 1981, sa suprugom Olgom Vujović), u Zagrebu stambeno naselje na Kajfešovu brijegu (1980–81, gradnja 1983–87), morfološko-tipološki jedinstveno zagrebačko naselje, prostorno-terasaste strukture prilagođene padu terena u dvama smjerovima, stambene zgrade u Ul. M. Pavleka Miškine (1985) i obiteljske kuće Borić i Žurić (1995–97). Sudjelovao u natječajima za Zapadnu obalu u Splitu (1958, suautor V. Lacaille d’Esse, podijeljena II. nagrada), s Boltarom i O. Vujović za trg ispred željezničkoga kolodvora u Podgorici (1961, II. nagrada), s Boltarom za urbanističko rješenje turističkoga sklopa obalnoga područja Sutomora (1962, otkup) i obalnoga poteza uza Savu u Slavonskom Brodu (1964, II. nagrada), s O. Vujović za hotel i tiskaru u Sarajevu (1962, otkup) i Dom RTV Zagreb (1962, podijeljena II. nagrada), s B. Milićem za urbanističko-arhitektonsko rješenje područja Sveti Stefan–Miločer–Przno (1964, II. nagrada), urbanistička rješenja središta Prijedora (1964, otkup) i Kutine (1968, I. nagrada) te za zapadni ulaz u Zagreb (1970). U periodicima L’Architecture d’aujourd’hui (Pariz 1958), Naše teme (1963–64), Arhitektura, urbanizam (Beograd 1964, 1966, 1969), Čovjek i prostor (1964–67, 1970, 1975, 1977, 1982–84, 1986–87, 1989–90), Annales de l’Institut français de Zagreb (1966–67), Arhitektura (1966, 1969–70, 1972–73, 1983–84), Urbanisme (Pariz 1970), Život umjetnosti (1971), Društvena istraživanja (1992, 1999) i Prostor (1993) pisao o urbanizmu, prostornom i regionalnom planiranju, sociologiji naselja i prostora, planiranju turističkih područja, izradbi generalnih urbanističkih planova i urbanističko-planerskoj praksi, pri čem se ističu prilozi o nacionalnim parkovima i prirodnim rezervatima (posebno o teoriji njihova zoniranja), koji su, uz njegove prostorno-planerske projekte, među prvima u nas posvećeni zaštiti prirode i oblikovanju krajolika (Urbanisme, 1967, 101); izbor tekstova objavio 1986 (Naselja, gradovi, prostori). Surađivao i u Enciklopediji Leksikografskog zavoda (Općoj enciklopediji), Tehničkoj enciklopediji te Enciklopediji hrvatske umjetnosti LZ. Autor je kapitalnih djela iz područja urbanizma i prostornoga planiranja, sveučilišnih udžbenika Socijalni prostor grada (1978) i Prostorno planiranje (2001) te knjige Teorija namjene površina u urbanizmu (1989). Zauzimajući se za radikalnu redefiniciju zastarjelih teorija o tzv. funkcionalističkom gradu, u njima je iznio nove teorije o funkcionalnoj i socijalnoj strukturaciji suvremenoga grada. Istodobno je postavio znanstvene temelje na području prostornoga planiranja i jasno ga definirao s obzirom na urbanizam. Njegova su promišljanja o arhitekturi povezana s onima o urbanizmu, pa mu najveća arhitektonska ostvarenja, stambeni nizovi u Zadru i Zagrebu, idu »u najviši red tzv. urboarhitekture – arhitekture koja gradi grad« (Milić). Izlagao na Salonu francuskih umjetnika i Jesenjem salonu u Parizu (1958–59) te na Zagrebačkom salonu (1965, 1969–70, 1979). Od 1979. dopisni i od 1987. redoviti član francuske Akademije arhitekture. Objavio zbirke pjesama Zapisi (Zagreb 1994) i Nedohvat (Zagreb 2004), nastajale izvan književnoga života od 1947, koje u metrici i vizualnosti pokazuju upućenost na baštinu secesijskoga esteticizma te ostvaruju intertekstualni dijalog s poetskim praksama hrvatske moderne; izbor predstavljen na III. programu Hrvatskoga radija 1993 (emisija D. Dragojevića Poezija naglas). Svirao flautu u Društvenom orkestru HGZ 1967–85. Član Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« od njezine obnove 1990. Dobio Nagradu »Nikola Tesla« (1990) te nagrade za životno djelo »Viktor Kovačić« (1996), »Vladimir Nazor« (2002) i državnu za znanost (2002).