Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Oblast: Arhitektura
Jezik: Srpski
Autor: Strani

gz16

Intencije u arhitekturi / Kristijan Norberg-Šulc


Zagreb 2009. Mek povez, ilustrovano, 321 strana.




Ova je studija izrasla iz konkretnih problema na koje nailazi arhitekt u svojoj struci. Ne mislimo u prvom redu na tehničke poteškoće koje treba svladati u vezi s graditeljskim zadatkom, već prije imamo na umu problem definiranja zadatka i odlučivanja o tome je li neko planirano ili dovršeno rješenje zadovoljavajuće. U oba slučaja moramo uzeti u obzir `praktične` i `umjetničke` potrebe kako arhitekta tako i društva i pojedinačnog naručitelja.

Danas nam nedostaje stvarna osnova za taj postupak a posljedica toga je prilično obeshrabrujuća `rasprava` u kojoj među sudionicima vlada nesporazum, pa oni ne pronalaze plodonosni i uzajamno korisni pristup problemu. Drugim riječima, nedostaje nam zadovoljavajuća teorija arhitekture. U naše je doba većina zvanja, pod neprestanim pritiskom novih zahtjeva, bila prisiljena razviti sveobuhvatne teorijske `instrumente`. Međutim, naša arhitektonska rješenja još su uvijek rezultat manje-više slučajnih improvizacija. Arhitekti se nisu pokazali voljnima izraditi teorijsku bazu za svoje područje, najviše zbog predrasude da teorija ubija kreativnu sposobnost. U ovoj studiji pokušat ćemo dokazati da je to stajalište pogrešno.

Za razliku od naših praktičnih problema koji su barem donekle raščlanjeni, arhitekturu opterećuju prilično veliki `okolinski` problemi koji nisu do sada nipošto na odgovarajući način istraženi. Stoga sam od početka preuzeo zadatak da raspravim `psihološko ishodište arhitekture`. Tijekom rada postalo mi je, međutim, jasno da se taj vid ne može nikako odvajati od praktične strane tog pitanja te da arhitekturu, kao problem i kao gotova rješenja, treba razmatrati kao cjelinu unutar koje su pojedini dijelovi uzajamno ovisni.

Stoga je ova studija prerasla u pokušaj sređenog pregleda svih `dimenzija` za koje se može pretpostaviti da tvore arhitektonsko djelo. Studija ima za cilj sveopću zakonitost, a svako arhitektonsko rješenje može se smatrati posebnim slučajem nastalim u krilu teorije. Drugim riječima, pokušavam unijeti red u skup ciljeva i sredstava koji su obuhvaćeni pojmom `arhitekture`. Stoga studija donosi obrise konceptualnog plana koji se može koristiti za analizu graditeljskih zadataka kao i dovršenih djela; a obraćam se kako aktivnom arhitektu tako i povjesničaru arhitekture.

Moram naglasiti da mi svrha nije rješavati probleme. Ova studija nije ni „priručnik` arhitekture ni povijesni pregled. Namjera joj je organiziranje građe kako bi se dobila zajednička osnova za suradnju u rješavanju problema. Zato je studija u pravom smislu riječi teorijska.

Teorija bi nam trebala otvoriti oči na obilje mogućnosti, a ne podržavati gotova pravila! obrasce.Kako bi nam omogućila da uočimo veze između teorije i naših konkretnih problema u praksi, studija započinje kratkim prikazom sadašnje situacije u arhitekturi a završava `perspektivom` mogućih primjena teorije u budućnosti. Ti dijelovi studije (I. i IV.) ne pretendiraju da budu iscrpni niti da `objasne` sadašnju situaciju. Njihova je svrha da pruže širi okvir za samu studiju. Samo u trećem poglavlju, koje se bavi teorijom u užem smislu, pokušao sam donijeti sveobuhvatniji prikaz. Prirodno je da se zbog širine problema radi tek o `kosturu` koji treba popunjavati tijekom budućih, detaljnijih istraživanja.

Drugi je dio rezultat nužnosti primjene znanstvenih metoda i zasnivanja arhitektonske teorije na obavijestima iz drugih područja. Stoga su prikazane metodološke, psihološke, sociološke i semiotičke informacije koje bi, prema mome mišljenju, trebale spadati u opći obrazovni temelj svakog arhitekta ili povjesničara arhitekture. Bilo je prikladno odvojiti te teme od teorije uz užem smislu, kako bi ona bila što jasnija. Svi su komentari i citati skupljeni u bilješkama. Prilično su brojne, ali jedino je na taj način glavni tekst mogao poprimiti koherentan i jasan oblik.

Teorija je proizašla iz mog poznavanja arhitekture, to jest iz ograničenog znanja o ograničenom broju primjera. Stoga ovu teoriju treba ispitivati i usavršavati primjenjujući j£ na najveći mogući broj konkretnih slučajeva. To `sukcesivno približavanje` je neophodno ako želimo pronaći zadovoljavajući teorijski instrument. Vjerujem da sam ustvrdio polazište te ću, ako budem imao prigode, nastaviti istraživanje opsežnim propitivanjem stare i suvremene arhitekture.

( iz Predgovora autora )