Cena: |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta CC paket (Pošta) Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Oblast: Arhitektura
Autor: Domaći
Jezik: Francuski
Godina izdanja: Ms
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Retko !!!
1954 Paris
- Traite D`esthetique scientifique de L` architecture
Traktat o naučnoj estetici arhitekture
Milutin Borisavljević (Kragujevac, 25. jun 1889 — Pariz, 3. jul 1970) bio je srpski arhitekta i estetičar. Borisavljević je studirao i doktorirao na Sorboni.
Biografija
Navodi se kao ugledni arhitekta i jedan od najistaknutijih kritičara međuratne arhitekture.[1]
Danas se Borisavljević smatra rodonačelnikom Društva arhitekata Beograda.[2] Od 2007. godine kružna ulica (upravna na Prelivačku ulicu) u Borči nosi ime Milutina Borisavljevića[3]
Arhitektonska dela
Izvesni nepouzdani izvori tvrde da je najznačajnije Borisavljevićevo delo zgrada Beogradske berze iz 1934. godine, u koju se 1951. uselio Etnografski muzej, što je, međutim, netačno — ovu zgradu projektovao je beogradski arhitekta Aleksandar Đorđević uz saradnju arhitekte Grigorija Samojlova (koji je izradio perspektivni prikaz u projektu Berze).
Ograda oko Studentskog parka arhitekte Milutina Borisavljevića
Beogradska Berza (sada Etnografski muzej), 1934, projekat arhitekte Aleksandra Đorđevića
Stambeni objekti
Nakon Prvog svetskog rata usledila je intenzivna gradnja na području Beograda. To se odrazilo i na gradnju Kopitareve gradine. Ovo područje naseljavaju pripadnici srednje klase, a kao autori projekata njihovih kuća pojavljuju se u to vreme poznate beogradske arhitekte poput Milutina Borisavljevića, Branislava Kojića i Bogdana Nestorovića.[4]
Jedan od Borisavljevićevih najznačajnijih radova je kuća Flašar u ulici Kornelija Stankovića 16[5] Kao objekat rezidencijalnog tipa (vila) odlikuju ga precizna izrada detalja spoljašnjosti, lakoća perceptivnosti i harmoničan odnos jasno proporcionalnih delova i celine[6]
Vila „Rajna” porodica Stevović-Simić iz Beograda, Velingrad, Bugarska
Posebno je interesantna njegova aktivnost u poznatoj termalnoj banji Velingradu u Rodopima (Bugarska), gde je 1928. g. za račun beogradskog industrijalca, Stojadina Stevovića (1888—1945)[7], projektovao Vilu „Rajna” za potrebe porodica Stevović i Simić. Vila je izgrađena iste godine u duhu tada preovlađujućeg francuskog klasicizma, ali sa diskretnim dekorativnim elementima u stilu Art Dekoa. Danas je Vila „Rajna”, u skladu sa propisima Republike Bugarske, zaštićena kao spomenik kulture od regionalnog značaja.
U Nišu je 1930. godine projektovao zgradu trgovca Andonovića na broju 41, koja se smatra najvrednijom arhitektonskom građevinom između dva svetska rata. Rađena je u duhu francuskog klasicizma. U pitanju je dvospratna kuća sa jednim većim i šest manjih balkona. Čitav objekat je prekriven dubokim reljefom u veštačkom kamenu, a posebno se izdvajaju pilastri i kapiteli, kao i figura nagog Merkura u centralnom delu zgrade koji u rukama drži simbole bogatstva što je u skladu sa statusom tadašnjeg bogatog trgovca, vlasnika zgrade.[8]
I pored intenzivne međuratne arhitektonske prakse i izvesnog nastojanja da se prilagodi, Borisavljević se teško uklopio u posleratni graditeljski milje. Tokom ovog perioda (po sopstvenom priznanju) projektovao je veliku zgradu preko puta sporednog ulaza u Beli dvor. Ubrzo, odbačen od sredine, seli se u Pariz gde umire 1970.
Javni objekti
Borisavljević je pored mnoštva privatnih, mahom stambenih objekata i pokojeg javnog, projektovao i ogradu oko Studentskog parka na istoimenom trgu u Beogradu, koja je podignuta 1929. godine. Urađena je u obliku ćiriličnog slova „P” sa dve kapije od kovanog gvožđa, a orijentisanih ka samom trgu.[9] Pominje se i kao jedan od kritičara i zagovornika urbanističko-arhitektonskog uobličavanja Trga republike, Terazija i tzv. „Terazijske terase”, protiv čije izgradnje je napisao niz članaka u dnevnoj štampi, ali poput njegovih brojnih kolega, nije postigao neki veći uspeh[10]
Projektovao je dve manje kapelice u dnu Francuskog vojnog groblja u Beogradu 1930. godine (ogradu i uređenje groblja projektovao je naknadno arh. Rajko Tatić), koje je potpuno obnovljeno 2004. godine.