ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 268
Oblast: Arhitektura
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

VARAŽDIN
Povijesna urbana cjelina grada



Autor: Ivy Lentić Kugli
Izdavač: DPU HRVATSKE Zagreb
Godina izdanja 1977
Pismo:latinica
Povez: meki - broširani
Dimenzije :24,7 x 20 cm
Broj stranica: 127 + 51 tabla

Ivy (Marija) Lentić-Kugli (Zagreb, 4. lipnja 1922. – Zagreb, 13. svibnja 1993.), hrvatska povjesničarka umjetnosti[1] Supruga hrvatskog povjesničara umjetnosti Ive Lentića.[2]

Diplomirala na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Doktorirala na istom fakultetu disertacijom na temu povijesne urbanističke cjeline grada Varaždina. U Strossmayerovoj galeriji radila kao kustosica. Radila kao konzervatorica u u Varaždinu i Zagrebu. Prvo je radila u Regionalnome a potom u Republičkome zavodu za zaštitu spomenika kulture. Osim proučavanja povijesnih urbanih cjelina, bavila se poviješću slikarstva. Proučavala arhitekturu baroka i klasicizma. Najviše je proučavala arhitekture u Varaždinu, Požegi i Osijeku.[1]

Napisal je Zgrade varaždinske povijesne jezgre, Varaždinski graditelji i zidari od 1700. do 1850. godine, Jakob Erber - varaždinski zidarski majstor 18. stoljeća i dr.



Varaždin je grad u sjeverozapadnoj Hrvatskoj smješten uz obalu rijeke Drave, povijesno, kulturno, obrazovno, gospodarsko, sportsko i turističko središte Varaždinske županije, najstarije županije u Hrvatskoj. Nalazi se na raskrižju četiriju velikih, povijesnih regija: Štajerske, Zagorja, Međimurja i Podravine.

U povijesnim ga se izvorima na drugim jezicima nalazi u oblicima: njemački: Warasdin, mađarski: Varasd, latinski: Varasdinum.


U špilji Vindija u Donjoj Voći, kod Varaždina pronađeni su najbolje sačuvani ostaci neandertalaca na svijetu, stari oko 30 000 godina.[2]

Prema arheološkim nalazima, područje grada bilo je naseljeno još u rimsko doba, o čemu svjedoče i imena dviju danas postojećih ulica - Via Militum i Via Petovia (današnje ulice Braće Radić i Optujska).

Srednji vijek
Povijest Varaždina je usko povezana s poviješću srednjovjekovne Varaždinske županije. Postoje pretpostavke da je prije 12. stoljeća postojala plemenska župa Varaždin. Prema sačuvanim izvorima jasno se vidi da su u razvijenom i kasnom srednjem vijeku postojale Varaždinska, Zagorska, Krapinska i Hrašćinska županija, na čiji se teritorij Varaždinska županija s vremenom proširila.[3] Oko 1350. godine, reorganizacijom županija, stvara se velika Varaždinska županija koja je, između ostalih, u svoj sastav uključila i neke susjedne županije. Varaždinska županija se od sredine 14. stoljeća dijelila na manje kotare koji su se većinom podudarali sa starim županijama.[4]

Varaždin se prvi puta spominje 1181. godine. Hrvatsko-ugarski kralj Bela III. je 1194. svome sinu Emeriku (Mirku) povjerio hrvatski prostor na upravljanje, isključivši mlađeg sina Andriju iz sustava vlasti. Andriju je predodredio da ode u križarsku vojnu, a Emerika da postane kraljem. Tada je bilo uobičajeno da stariji sin bude kralj, a mlađi herceg (vladarem hrvatskog prostora iz kraljevske kuće). Uz Varaždin je vezan dio sudbine Hrvatsko-ugarskog kraljevstva početkom 13. stoljeća. Povjesničar Rudolf Horvat je zapisao da se herceg Andrija nadao da će u Hrvatskoj utemeljiti posebnu vladarsku lozu, ali je njegov brat, kralj Emerik (Mirko) oko 1203. za hrvatskog kralja dao okruniti svoga sina Ladislava III. Zbog toga je došlo do borbe između Andrije i Emerika (Mirka). Jedan je hrvatski povjesničar zapisao o tome sudbonosnom trenutku za postanak slobodnog i kraljevskog grada Varaždina:

Wikicitati »Njihove se vojske sastadoše nedaleko Varaždina. Hrvati bijahu na desnoj, a Ugri na lijevoj obali Drave. Kralj Mirko bojao se udariti na vojsku brata svoga. Više se on uzdao u prisegu vjernosti koju mu nekada položiše Hrvati kao svomu zakonitom kralju. Valjda je znao i to da su mnogi Hrvati nezadovoljni s lakoumnim hercegom Andrijom. Zato se sam kralj preveze preko Drave te sa žezlom u ruci osvane u taboru hrvatskom. Nitko se nije usudio da dirne u zakonitoga kralja svoga. Mirko dade svoga brata Andriju uhvatiti i zatvoriti u grad Kneginec kod Varaždina. Ovdje su hercega Andriju dvorili i gostili Varaždinci, koji mu time znatno ublažiše tamnovanje. Ipak nije herceg Andrija dugo ostao u Knegincu. Njegov je, naime, brat Mirko umro već 30. studenog 1203. Prije toga pusti on iz tamnice hercega Andriju te ga imenuje skrbnikom svoga sina Ladislava, koga je već 26. kolovoza 1204. dao okruniti također za kralja ugarskoga. Maleni kralj Ladislav morade naskoro pred svojim stricem i skrbnikom bježati u Austriju, gdje ga 7. svibnja 1205. zadesi rana smrt. Nato je Andrija postao kraljem ugarskim i hrvatskim. Da se Varaždincima oduži za gostoljubivost, koju mu iskazaše prigodom njegova zatvora u Varaždinu dao im je privilegije gradskog tipa 1209. godine.«