Cena: |
Želi ovaj predmet: | 2 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | BEX Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Oblast: Arhitektura
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
RETKO!!!
pogotovo sa omotačem koji je malo remek-delo montaže
Beograd : Ministarstvo građevina FNRJ, 1948 (Beograd : Jugoslovensko štamparsko preduzeće)
Optičko-fiziološka perspektiva / Milutin Borisavljević
173 str. : graf. prikazi ; 24 cm
odlično stanje
tvrd povez i omotač
Milutin Borisavljević (25. jun 1889, Kragujevac - 3. jul 1970, Pariz, Francuska) je bio srpski arhitekta i estetičar. Studirao je na Sorboni, gde je i doktorirao. Navodi se kao ugledni arhitekta i jedan od najistaknutijih kritičara međuratne arhitekture.[1]
Izvesni, nepouzdani izvori tvrde da je najznačajnije Borisavljevićevo delo zgrada Beogradske berze iz 1934. godine, u koju se 1951. uselio Etnografski muzej, što je, međutim, netačno - ovu zgradu projektovao je beogradski arhitekta Aleksandar Đorđević uz saradnju arhitekte Grigorija Samojlova (koji je izradio perspektivni prikaz u projektu Berze).
Što se tiče Borisavljevića, on je pored mnoštva privatnih, mahom stambenih objekata i pokojeg javnog, projektovao i ogradu oko Studentskog parka na istoimenom trgu u Beogradu, koja je podignuta 1929. godine. Urađena je u obliku ćiriličnog slova „P“ sa dve kapije od kovanog gvožđa, a orijentisanih ka samom trgu.[2] Pominje se i kao jedan od kritičara i zagovornika urbanističko-arhitektonskog uobličavanja Trga republike, Terazija i tzv. „Terazijske terase“ (protiv čije izgradnje je napisao niz članaka u dnevnoj štampi) ali poput njegovih brojnih kolega, nije postigao neki veći uspeh[3]
Projektovao je Francusko vojno groblje u Beogradu 1930. godine, koje je potpuno obnovljeno 2004. godine.[4] Jedan od Borisavljevićevih najznačajnijih radova je svakako kuća Flašar u ulici Kornelija Stankovića 16[5] Kao objekat rezidencijalnog tipa (vila) odlikuju ga precizna izrada detalja spoljašnjosti, lakoća perceptivnosti i harmoničan odnos jasno proporcionalnih delova i celine[6]
Vila `Rajna` porodica Stevović-Simić iz Beograda, Velingrad, Bugarska
Posebno je interesantna njegova aktivnost u poznatoj termalnoj banji Velingradu u Rodopima, (Bugarska), gde je 1928. g. za račun beogradskog industrijalca, Stojadina Stevovića (1888-1945)[7], projektovao Vilu `Rajna` a za potrebe porodica Stevović i Simić. Vila je izgrađena iste godine u duhu tada preovlađujućeg francuskog klasicizma ali sa diskretnim dekorativnim elementima u stilu Art Dekoa. Danas je Vila `Rajna`, u skladu sa propisima Republike Bugarske, zaštićena kao spomenik kulture od regionalnog značaja.
U periodu posle Prvog svetskog rata usledila je i intenzivna gradnja na području Beograda. To se odrazilo i na gradnju Kopitareve gradine. Ovo područje naseljavaju pripadnici srednje klase, a kao autori projekata njihovih kuća pojavljuju se u to vreme poznate beogradske arhitekte poput Milutina Borisavljevića, Branislava Kojića i Bogdana Nestorovića.[8]
U Nišu je 1930. godine projektovao zgradu trgovca Andonovića na broju 41, koja se smatra najvrednijom arhitektonskom građevinom između dva svetska rata. Rađena je u duhu francuskog klasicizma. U pitanju je dvospratna kuća sa jednim većim i šest manjih balkona. Čitav objekat je prekriven dubokim reljefom u veštačkom kamenu, a posebno se izdvajaju pilastri i kapiteli, kao i figura nagog Merkura u centralnom delu zgrade koji u rukama drži simbole bogatstva što je u skladu sa statusom tadašnjeg bogatog trgovca, vlasnika zgrade.
I pored intenzivne međuratne arhitektonske prakse, Borisavljević se teško uklopio u posleratni graditeljski milje, iako je to u izvesnoj meri pokušavao. Tokom ovog perioda (po sopstvenom priznanju) projektovao je veliku zgradu preko puta sporednog ulaza u Beli dvor. Ubrzo, odbačen od sredine, seli se u Pariz gde umire u siromaštvu, bivajući prinuđen da se bavi bizarnim poslovima kako bi preživeo.
Danas se Borisavljević smatra rodonačelnikom Društva arhitekata Beograda.[10] Od 2007. godine kružna ulica (upravna na Prelivačku ulicu) u Borči nosi ime Milutina Borisavljevića...
tags: zlatni presek i drugi eseji
dr. milutin borisavljevic
optičko fiziološka perspektiva