pregleda

Zigmunt Bauman - FLUIDNI STRAH


Cena:
990 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac Nije trgovac

alenemigrant (6226)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 12876

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: 2010
ISBN: 978-86-86689-38-2
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Autor Bauman, Zygmunt, 1925-2017 ; Bauman, Zigmunt, 1925-2017
Naslov Fluidni strah / Zigmunt Bauman ; sa engleskog preveli Siniša Božović i Nataša Mrdak
Ostali naslovi Liquid fear. srpski jezik
Jezik srpski
Godina 2010
Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Mediterran publishing, 2010 (Novi Sad : Art print)
Drugi autori Božović, Siniša, 1972- (prevodilac) ; Mrdak, Nataša, 1977- (prevodilac) ; Marinković, Dušan, 1968- (autor dodatnog teksta)
Fizički opis 226 str. ; 21 cm
Zbirka Biblioteka Arhipelag ; knj. 13
Napomene Prevod dela: Liquid fear / by Zygmunt Bauman
`Liquid series` --> korice
Tiraž 1.000
Str. 207-221: Ontološke nesigurnosti fluidnih vremena / Dušan Marinković
Napomene i bibliografske reference uz tekst
Indeks: str. 223-226.
(broš.)
Predmetne odrednice Bauman, Zygmunt, 1925-2017
Strah
Zlo


Bizarno, a opet tako uobičajeno i poznato svima nama je olakšanje koje doživljavamo, isto kao i iznenadni priliv energije i hrabrosti, kada se nakon dužeg vremena nelagode, nespokojstva, crnih slutnji, dana ispunjenih strepnjom i neprospavanih noći, konačno suočimo sa stvarnom opasnošću: vidljivom i opipljivom pretnjom. Ili možda to iskustvo nije toliko bizarno ako, na kraju krajeva, spoznamo šta je stajalo iza tog nejasnog, ali upornog osećaja da će se nešto užasno desiti, osećaja koji je remetio naše dane u kojima je trebalo da uživamo a nismo, i koji je činio naše noći besanim... Kada saznamo odakle udarac dolazi, mi znamo i šta možemo, ako možemo, da uradimo da bi ga odbili – ili bar saznajemo koliko je ograničenje naše moći da izađemo neozleđeni i kakvu vrstu gubitka, ranjavanja ili boli moramo da prihvatimo.
Strah je najstrašniji kada je difuzan, rasut, nejasan, nevezan, neusidren, u slobodnom pokretu, bez jasnog cilja i uzroka; kad nas opseda bez vidljivog smisla ili značenja, kada se pretnja koje se treba plašiti može svuda naslutiti a nigde videti. „Strah“ je ime koje dajemo neizvesnosti: našem nepoznavanju pretnje i toga šta nam je činiti – šta možemo i ne možemo učiniti – da je na mestu zaustavimo – ili da se od nje odbranimo ako ne možemo da je zaustavimo.
Iskustvo življenja u Evropi šesnaestog veka – u vreme i na mestu pred rođenje naše moderne ere – je jasno sažeto u samo četiri čuvene reči koje je izrekao Lisjen Fevr: boj se uvek i svuda. Moderno doba je trebalo da predstavlja veliki iskorak od straha u svet oslobođen slepe i neumitne sudbine – te staklene bašte za uzgoj straha. Pet vekova kasnije, nama koji stojimo na kraju ogromnog groblja uništenih nada, Fevrova izjava zvuči – opet – izuzetno primereno i aktuelno. Naše vreme je, kao i nekada, vreme straha. (Zigmunt Bauman)


SADRŽAJ

Uvod: O poreklu, dinamici i upotrebama straha 9
1. Strepnja od smrti 33
2. Strah i zlo 67
3. Užasi nekontrolisanog 87
4. Teror globalnog 113
5. Strahovi na slobodi 151
6. Misao protiv straha 187
Pogovor: Ontološka neizvesnost fluidnih vremena – Dušan Marinković 207
Indeks 223

Zigmunt Bauman (polj. Zygmunt Bauman; Poznanj 19. novembar 1925 – Lids, 9. januar 2017) bio je poljski sociolog. Živeo je u Engleskoj od 1971. godine nakon što su proterani iz Poljske od strane anti-semitskih kampanja, projektovanih od strane komunističke vlasti. Bauman, profesor emeritus iz sociologije na univerzitetu u Lidsu, je jedan od najvećih svetskih eminentnih društvenih teoretičara koji pišu o pitanjima kao što su različite modernosti i holokaust, postmoderne potrošnje i tečne modernosti.
Zigmunt Bauman je rođen u poljsko-jevrejskoj porodici u Poznanju, Poljska. Kada je Poljska napadnuta od strane nacista 1939. godine njegova porodica je pobegla u pravcu istoka, u Sovjetski Savez. Bauman kao član u sovjetskoj kontrolisanoj prvoj poljskoj armiji, radi kao politički instruktor obrazovanja. Učestvovao je u borbama kod Kolberga (sada Kolobžeg) i Berlinu. U maju 1945. godine dodeljeno mu je odlikovanje Vojni krst iz Valora.
Prema institutu za nacionalna sećanja, od 1945. do 1953. Bauman je bio politički oficir u korpusu unutrašnje bezbednosti (KBV), vojne jedinice formirane u borbi protiv ukrajinske ustaničke armije i dela ostataka poljske domovinske armije.
Nakon toga, Bauman je radio kao doušnik za vojne obaveštajne službe od 1945. do 1948. Međutim, priroda i obim njegove saradnje ostaju nepoznati, kao i tačne okolnosti pod kojima je ukinuta.
U intervjuu u Gardijan, Bauman, potvrdio da je bio posvećeni komunista tokom i posle Drugog svetskog rata i nikada nije krio tajnu o tome. Priznao je, međutim, da je ulazak u vojnu obaveštajnu službu sa 19 godina bila greška iako je imao „dosadan” kancelarijski posao i ne seća se informisanja o svakome.
Dok je služio u UBK, Bauman je prvo studirao sociologiju na akademiji društvenih nauka u Varšavi. Kasnije je otišao da studira filozofiju na Univerzitetu u Varšavi. Sociologija je privremeno povučena iz poljskog nastavnog plana i programa kao i njegovi učitelji u Varšavi, Stanislav Osovski i Julian Hohfeld.
Bauman je dobio čin majora kada je iznenada otpušten 1953. godine, nakon što je njegov otac prišao izraelskoj ambasadi u Varšavi sa ciljem da emigrira u Izrael. Kako Bauman, nije delio cionističke tendencije svog oca i bio je zaista snažno protiv cionista, njegovo otpuštanje izazvalo je strogo, mada privremeno otuđenje od svog oca. Tokom perioda nezaposlenosti koja je usledila, magistrirao je i 1954. je postao predavač na Univerzitetu u Varšavi, gde je ostao do 1968. godine.
Suočeni sa sve većim politički pritiskom i antisemitskim kampanjama koje je predvodio načelnik poljske komunističke tajne policije, Bauman se odrekao članstva u upravnom odboru poljske ujedinjene radničke partije u januaru 1968. Sa martovskim događajima 1968, anti-seministička kampanja je kulminirala u čistke i dovela najveći broj preostalog stanovništva jevrejskog porekla i mnoge intelektualce koji su pali u nemilost komunističke vlade. Bauman, koji je izgubio svoju katedru na Univerzitetu u Varšavi, je bio među njima. Pošto je morao da odustane od poljskog državljanstva da bi mu bilo dozvoljeno da napusti zemlju, prvo je otišao u Izrael da predaje na Univerzitetu u Tel Avivu, pre prihvatanja katedre za sociologiju na Univerzitetu u Lidsu, gde je povremeno, takođe, radio kao šef odeljenja. Od tada je objavljivao radove gotovo isključivo na engleskom, svom trećem jeziku, a njegov ugled je eksponencijalno porastao. I zaista, do kraja 1990-ih, Bauman je izvršio značajan uticaj na anti ili alter-globalizacijski pokret.
Godine 2011. u intervjuu, u važnom poljskom nedeljniku „Politika”, Bauman je kritikovao cionizam i Izrael, rekavši da Izrael nije zainteresovan za mir i da je „iskoristio holokaust da legitimiše nesavesna dela”. On je uporedio izraelsku Zapadnu obalu sa zidovima Varšavskog geta, gde je stotine hiljada Jevreja umrlo u holokaustu. Izraelski ambasador u Varšavi, Zvi Baru, nazivao je Baumanove komentare „poluistinom” i „neosnovanom generalizacijom”.
Bauman je bio oženjen za spisateljicu Janinu Levinson (umrla 29. decembra 2009. godine u Lidsu) i imao je tri kćerke, slikarku Lidiu Bauman, arhitektu Irenu Bauman i profesorku matematike Anu Sfard. Izraelski advokat za građanska prava, Majkl Sfard, je bio njegov unuk.
Rad
Baumanovi objavljeni radovi prostiru se na 57 knjiga i preko stotinu članaka. Većina od njih bavi se nizom zajedničkih tema, među kojima su globalizacija, modernost i postmodernizam, konzumerizam, i moral.
Rani radovi
Najranija Baumanova objavljivanja na engleskom jeziku je studija britanskog radničkog pokreta i njen odnos prema klasi i socijalnog raslojavanja, prvobitno objavljen u Poljskoj 1960. On je nastavio da objavljuje radove na temu klase i društvenih sukoba do ranih 1980-ih, sa svojom poslednjom knjigom na tu temu Memorije klase. U svojim kasnijim knjigama se ne bavi pitanjima klase direktno, on nastavlja da se predstavlja kao socijalista i nikada nije odbacio marksizam u potpunosti. Marksistički teoretičar Antonio Gramši posebno je ostavio dubok uticaj na njega.
Modernost i racionalnost
U kasnim 1980-ih i ranim 1990-ih Bauman je objavio veliki broj knjiga koje su se bavile odnosom između modernosti, birokratije, racionalnosti i socijalne isključenosti. Bauman je posle Frojda, došao je da vidi evropsku modernost kao kompromis; evropsko društvo, tvrdio je, pristalo je da se odrekne nivoa slobode kako bi dobili prednost povećane individualne bezbednosti. Bauman tvrdi da modernost, gde je kasnije tvrdio njen „čvrst” oblik, je umešana u uklanjanje nepoznanica i nesigurnosti; je uključena u kontrolu nad prirodom, hijerarhijsku birokratiju, pravila i propise, kontrolu i kategorizaciju od kojih su svi pokušali da postepeno uklone lične nesigurnosti, napravila da haotični aspekti ljudskog života izgledaju dobro uređeni i poznati.
Zatim, preko nekoliko knjiga, Bauman je počeo da razvija stav da takvi napori reda odluka nikada ne uspevaju da postignu željene rezultate. Kada život postane organizovan u poznate i kontrolisane kategorije, tvrdio je, uvek postoje društvene grupe koje ne mogu da se primenjuju, koje ne mogu da se odvoje i kontrolišu. U svojoj knjizi Modernizam i ambivalencija Bauman je počeo da teorijski objašnjava takve neodređene osobe uvođenjem alegorijske figure „stranca”. Oslanjanjem na sociologiju Georga Zimela i filozofiju Žaka Derida, Bauman je pričao o strancu kao o osobi koja je prisutna još kao nepoznata, društvo je neodlučivo.
U Modernizam i ambivalencija Bauman je pokušao da uzme u obzir različite pristupe modernog društva prilikom usvajanja stranca. On je tvrdio da je, s jedne strane, čudno i nepoznato da u potrošačko-orijentisanoj ekonomiji je uvek primamljiva; u različitim stilovima hrane, različitim modama i u turizmu moguće je da iskuse privlačnost onoga što je nepoznato. Ipak, ova čudnost takođe ima veću negativnu stranu. Stranac, jer se njim ne može kontrolisati i ne može mu se naređivati je uvek objekat straha; on je potencijalni pljačkaš, osoba izvan granica društva je neko ko stalno preti.
Najpoznatija Baumanova knjiga, Modernizam i holokaust, predstavlja obzir opasnosti i vrste strahova. Oslanjajući se na knjigu Hane Arent i Teodora Adornoa o totalitarizmu i prosvetiteljstvu, Bauman je razvio argument da holokaust ne treba smatrati samo kao događaj u jevrejskoj istoriji, niti kao regresiju od pre-modernog varvarstva. Umesto toga, on je tvrdio, da holokaust treba posmatrati kao duboko povezan sa modernošću i njenim naporima reda odluka. Procesna racionalnost, podela rada u manje zadatke, taksonomska kategorizacija različitih vrsta, i tendencija da se vide sledeća pravila kao moralno dobro su odigrali svoju ulogu u nestanku holokausta. Tvrdio je da iz tog razloga moderna društva nisu u potpunosti primili lekcije holokausta; to se generalno posmatra za korišćenje Baumanove metafore „kao slika visi na zidu”, nudeći nekoliko lekcija.
U Baumanovoj analizi su Jevreji postali „stranci” par ekselans u Evropi. Konačno rešenje je zamišljeno kao ekstremni primer pokušaja od strane društva da naplati neprijatne i neodređene elemente koje postoje unutar njih. Bauman je, kao i filozof Đorđo Agamben, tvrdio da su isti procesi isključenosti koji su na radu u holokaustu mogli i do neke mere ipak doći u igru danas.
Postmodernizam i konzumerizam
U sredini kasnih 1990-ih, Bauman je počeo istraživanje postmodernizma i konzumerizma. On je obrazložio da se pomak desio u modernom društvu u drugoj polovini 20. veka; da je promenjen iz društva proizvođača u društvo potrošača. Prema Baumanu, ova promena je preokrenula Frojdov „moderni” kompromis, tj. od bezbednosti se odustalo kako bi se uživalo u većoj slobodi, sloboda kupovine, potrošnje i uživanja u životu. U svojim knjigama 1990. Bauman je pisao o ovoj promeni kao o pomaku od „modernosti” ka ,post-modernosti”. Od početka novog milenijuma, njegove knjige su pokušale da izbegnu konfuziju koja okružuje termin „postmodernizma” koristeći metaforu „tečnosti” modernosti. U svojim knjigama o modernoj potrošnji Bauman i dalje piše o istim neizvesnostima koju je prikazivao u svojim spisima o ,tečnoj” modernosti, ali u ovim knjigama piše o strahovima koji su više rašireni i teže ih je prikovati. Zaista, oni su „tečni strahovi”, što znači strahovi oko pedofilije, na primer, koji su amorfna i nemaju lako identifikovani referent.
Nagrade i priznanja
Baumanu je dodeljena evropska nagrada za sociologiju i društvene nauke Amalfi 1992. i nagrada Teodora Adornoa, grada Frankfurta 1998. Nagrađen je 2010. godine, zajedno sa Alenom Turenom, nagradom za komunikacije i humanističke nauke.
Univerzitet u Lidsu je pokrenuo Baumanov institut u okviru svoje škole za sociologiju i socijalne politike, u Baumanovu čast, u septembru 2010. godine.
Univerzitet u Donjoj Šleziji, mala neprofitna institucija visokog obrazovanja u Poljskoj, planirala je da nagradi Baumana počasnim doktoratom u oktobru 2013. Međutim, reakcije i Baumanove pristalice tvrde da je „antisemitizam” digao veliku uzbunu protiv njega, iako je na kraju sam odbio nagradu.
Zamerka
Godine 2014, Piter Volš, doktorand na Univerzitetu u Kembridžu, je optužio Baumana za plagiranje nekoliko sajtova, uključujući Vikipediju, u svojoj knjizi pod naslovom Da li bogatstvo iskoristi sve nas? (2013). U svojoj knjizi Bauman je, navodno, kopirao doslovno stavove iz članaka Vikipedije o sporoj hrani i stabilnog stanja ekonomije, zajedno sa svojom bibliografijom, bez navođenja izvora, autora ili činjenica da su kopirani sa Vikipedije. On je, takođe, kopirao stav iz članka o zlatnom rukovanju, ali ovaj citat je pravilno pripisan Vikipediji.
U odgovoru, Bauman je naveo da su „poslušnost” i „tehnička” pravila nepotrebna, i da on „ni jednom nije uspeo da prizna autorstvo ideja ili koncepata koje je sam rasporedio”. Detaljna kritika Valša i Dejvida Lemana, od Breda Evansa i Henrija A. Girouka, navodi: „Ova optužba protiv Baumana je zaista vredna prezira. To je reakcionarna ideološka kritika prerušena kao proslava metode i odbrane zadnjih vrata od sterilnog empirizma i kulture pozitivizma. Ovo je govor koji garantuje podatke, korelacije i performanse, dok izbegavaju suštinska pitanjima o socijalnim problemima i moći”.

MG P42 (N)


Predmet: 85996435
Autor Bauman, Zygmunt, 1925-2017 ; Bauman, Zigmunt, 1925-2017
Naslov Fluidni strah / Zigmunt Bauman ; sa engleskog preveli Siniša Božović i Nataša Mrdak
Ostali naslovi Liquid fear. srpski jezik
Jezik srpski
Godina 2010
Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Mediterran publishing, 2010 (Novi Sad : Art print)
Drugi autori Božović, Siniša, 1972- (prevodilac) ; Mrdak, Nataša, 1977- (prevodilac) ; Marinković, Dušan, 1968- (autor dodatnog teksta)
Fizički opis 226 str. ; 21 cm
Zbirka Biblioteka Arhipelag ; knj. 13
Napomene Prevod dela: Liquid fear / by Zygmunt Bauman
`Liquid series` --> korice
Tiraž 1.000
Str. 207-221: Ontološke nesigurnosti fluidnih vremena / Dušan Marinković
Napomene i bibliografske reference uz tekst
Indeks: str. 223-226.
(broš.)
Predmetne odrednice Bauman, Zygmunt, 1925-2017
Strah
Zlo


Bizarno, a opet tako uobičajeno i poznato svima nama je olakšanje koje doživljavamo, isto kao i iznenadni priliv energije i hrabrosti, kada se nakon dužeg vremena nelagode, nespokojstva, crnih slutnji, dana ispunjenih strepnjom i neprospavanih noći, konačno suočimo sa stvarnom opasnošću: vidljivom i opipljivom pretnjom. Ili možda to iskustvo nije toliko bizarno ako, na kraju krajeva, spoznamo šta je stajalo iza tog nejasnog, ali upornog osećaja da će se nešto užasno desiti, osećaja koji je remetio naše dane u kojima je trebalo da uživamo a nismo, i koji je činio naše noći besanim... Kada saznamo odakle udarac dolazi, mi znamo i šta možemo, ako možemo, da uradimo da bi ga odbili – ili bar saznajemo koliko je ograničenje naše moći da izađemo neozleđeni i kakvu vrstu gubitka, ranjavanja ili boli moramo da prihvatimo.
Strah je najstrašniji kada je difuzan, rasut, nejasan, nevezan, neusidren, u slobodnom pokretu, bez jasnog cilja i uzroka; kad nas opseda bez vidljivog smisla ili značenja, kada se pretnja koje se treba plašiti može svuda naslutiti a nigde videti. „Strah“ je ime koje dajemo neizvesnosti: našem nepoznavanju pretnje i toga šta nam je činiti – šta možemo i ne možemo učiniti – da je na mestu zaustavimo – ili da se od nje odbranimo ako ne možemo da je zaustavimo.
Iskustvo življenja u Evropi šesnaestog veka – u vreme i na mestu pred rođenje naše moderne ere – je jasno sažeto u samo četiri čuvene reči koje je izrekao Lisjen Fevr: boj se uvek i svuda. Moderno doba je trebalo da predstavlja veliki iskorak od straha u svet oslobođen slepe i neumitne sudbine – te staklene bašte za uzgoj straha. Pet vekova kasnije, nama koji stojimo na kraju ogromnog groblja uništenih nada, Fevrova izjava zvuči – opet – izuzetno primereno i aktuelno. Naše vreme je, kao i nekada, vreme straha. (Zigmunt Bauman)


SADRŽAJ

Uvod: O poreklu, dinamici i upotrebama straha 9
1. Strepnja od smrti 33
2. Strah i zlo 67
3. Užasi nekontrolisanog 87
4. Teror globalnog 113
5. Strahovi na slobodi 151
6. Misao protiv straha 187
Pogovor: Ontološka neizvesnost fluidnih vremena – Dušan Marinković 207
Indeks 223

Zigmunt Bauman (polj. Zygmunt Bauman; Poznanj 19. novembar 1925 – Lids, 9. januar 2017) bio je poljski sociolog. Živeo je u Engleskoj od 1971. godine nakon što su proterani iz Poljske od strane anti-semitskih kampanja, projektovanih od strane komunističke vlasti. Bauman, profesor emeritus iz sociologije na univerzitetu u Lidsu, je jedan od najvećih svetskih eminentnih društvenih teoretičara koji pišu o pitanjima kao što su različite modernosti i holokaust, postmoderne potrošnje i tečne modernosti.
Zigmunt Bauman je rođen u poljsko-jevrejskoj porodici u Poznanju, Poljska. Kada je Poljska napadnuta od strane nacista 1939. godine njegova porodica je pobegla u pravcu istoka, u Sovjetski Savez. Bauman kao član u sovjetskoj kontrolisanoj prvoj poljskoj armiji, radi kao politički instruktor obrazovanja. Učestvovao je u borbama kod Kolberga (sada Kolobžeg) i Berlinu. U maju 1945. godine dodeljeno mu je odlikovanje Vojni krst iz Valora.
Prema institutu za nacionalna sećanja, od 1945. do 1953. Bauman je bio politički oficir u korpusu unutrašnje bezbednosti (KBV), vojne jedinice formirane u borbi protiv ukrajinske ustaničke armije i dela ostataka poljske domovinske armije.
Nakon toga, Bauman je radio kao doušnik za vojne obaveštajne službe od 1945. do 1948. Međutim, priroda i obim njegove saradnje ostaju nepoznati, kao i tačne okolnosti pod kojima je ukinuta.
U intervjuu u Gardijan, Bauman, potvrdio da je bio posvećeni komunista tokom i posle Drugog svetskog rata i nikada nije krio tajnu o tome. Priznao je, međutim, da je ulazak u vojnu obaveštajnu službu sa 19 godina bila greška iako je imao „dosadan” kancelarijski posao i ne seća se informisanja o svakome.
Dok je služio u UBK, Bauman je prvo studirao sociologiju na akademiji društvenih nauka u Varšavi. Kasnije je otišao da studira filozofiju na Univerzitetu u Varšavi. Sociologija je privremeno povučena iz poljskog nastavnog plana i programa kao i njegovi učitelji u Varšavi, Stanislav Osovski i Julian Hohfeld.
Bauman je dobio čin majora kada je iznenada otpušten 1953. godine, nakon što je njegov otac prišao izraelskoj ambasadi u Varšavi sa ciljem da emigrira u Izrael. Kako Bauman, nije delio cionističke tendencije svog oca i bio je zaista snažno protiv cionista, njegovo otpuštanje izazvalo je strogo, mada privremeno otuđenje od svog oca. Tokom perioda nezaposlenosti koja je usledila, magistrirao je i 1954. je postao predavač na Univerzitetu u Varšavi, gde je ostao do 1968. godine.
Suočeni sa sve većim politički pritiskom i antisemitskim kampanjama koje je predvodio načelnik poljske komunističke tajne policije, Bauman se odrekao članstva u upravnom odboru poljske ujedinjene radničke partije u januaru 1968. Sa martovskim događajima 1968, anti-seministička kampanja je kulminirala u čistke i dovela najveći broj preostalog stanovništva jevrejskog porekla i mnoge intelektualce koji su pali u nemilost komunističke vlade. Bauman, koji je izgubio svoju katedru na Univerzitetu u Varšavi, je bio među njima. Pošto je morao da odustane od poljskog državljanstva da bi mu bilo dozvoljeno da napusti zemlju, prvo je otišao u Izrael da predaje na Univerzitetu u Tel Avivu, pre prihvatanja katedre za sociologiju na Univerzitetu u Lidsu, gde je povremeno, takođe, radio kao šef odeljenja. Od tada je objavljivao radove gotovo isključivo na engleskom, svom trećem jeziku, a njegov ugled je eksponencijalno porastao. I zaista, do kraja 1990-ih, Bauman je izvršio značajan uticaj na anti ili alter-globalizacijski pokret.
Godine 2011. u intervjuu, u važnom poljskom nedeljniku „Politika”, Bauman je kritikovao cionizam i Izrael, rekavši da Izrael nije zainteresovan za mir i da je „iskoristio holokaust da legitimiše nesavesna dela”. On je uporedio izraelsku Zapadnu obalu sa zidovima Varšavskog geta, gde je stotine hiljada Jevreja umrlo u holokaustu. Izraelski ambasador u Varšavi, Zvi Baru, nazivao je Baumanove komentare „poluistinom” i „neosnovanom generalizacijom”.
Bauman je bio oženjen za spisateljicu Janinu Levinson (umrla 29. decembra 2009. godine u Lidsu) i imao je tri kćerke, slikarku Lidiu Bauman, arhitektu Irenu Bauman i profesorku matematike Anu Sfard. Izraelski advokat za građanska prava, Majkl Sfard, je bio njegov unuk.
Rad
Baumanovi objavljeni radovi prostiru se na 57 knjiga i preko stotinu članaka. Većina od njih bavi se nizom zajedničkih tema, među kojima su globalizacija, modernost i postmodernizam, konzumerizam, i moral.
Rani radovi
Najranija Baumanova objavljivanja na engleskom jeziku je studija britanskog radničkog pokreta i njen odnos prema klasi i socijalnog raslojavanja, prvobitno objavljen u Poljskoj 1960. On je nastavio da objavljuje radove na temu klase i društvenih sukoba do ranih 1980-ih, sa svojom poslednjom knjigom na tu temu Memorije klase. U svojim kasnijim knjigama se ne bavi pitanjima klase direktno, on nastavlja da se predstavlja kao socijalista i nikada nije odbacio marksizam u potpunosti. Marksistički teoretičar Antonio Gramši posebno je ostavio dubok uticaj na njega.
Modernost i racionalnost
U kasnim 1980-ih i ranim 1990-ih Bauman je objavio veliki broj knjiga koje su se bavile odnosom između modernosti, birokratije, racionalnosti i socijalne isključenosti. Bauman je posle Frojda, došao je da vidi evropsku modernost kao kompromis; evropsko društvo, tvrdio je, pristalo je da se odrekne nivoa slobode kako bi dobili prednost povećane individualne bezbednosti. Bauman tvrdi da modernost, gde je kasnije tvrdio njen „čvrst” oblik, je umešana u uklanjanje nepoznanica i nesigurnosti; je uključena u kontrolu nad prirodom, hijerarhijsku birokratiju, pravila i propise, kontrolu i kategorizaciju od kojih su svi pokušali da postepeno uklone lične nesigurnosti, napravila da haotični aspekti ljudskog života izgledaju dobro uređeni i poznati.
Zatim, preko nekoliko knjiga, Bauman je počeo da razvija stav da takvi napori reda odluka nikada ne uspevaju da postignu željene rezultate. Kada život postane organizovan u poznate i kontrolisane kategorije, tvrdio je, uvek postoje društvene grupe koje ne mogu da se primenjuju, koje ne mogu da se odvoje i kontrolišu. U svojoj knjizi Modernizam i ambivalencija Bauman je počeo da teorijski objašnjava takve neodređene osobe uvođenjem alegorijske figure „stranca”. Oslanjanjem na sociologiju Georga Zimela i filozofiju Žaka Derida, Bauman je pričao o strancu kao o osobi koja je prisutna još kao nepoznata, društvo je neodlučivo.
U Modernizam i ambivalencija Bauman je pokušao da uzme u obzir različite pristupe modernog društva prilikom usvajanja stranca. On je tvrdio da je, s jedne strane, čudno i nepoznato da u potrošačko-orijentisanoj ekonomiji je uvek primamljiva; u različitim stilovima hrane, različitim modama i u turizmu moguće je da iskuse privlačnost onoga što je nepoznato. Ipak, ova čudnost takođe ima veću negativnu stranu. Stranac, jer se njim ne može kontrolisati i ne može mu se naređivati je uvek objekat straha; on je potencijalni pljačkaš, osoba izvan granica društva je neko ko stalno preti.
Najpoznatija Baumanova knjiga, Modernizam i holokaust, predstavlja obzir opasnosti i vrste strahova. Oslanjajući se na knjigu Hane Arent i Teodora Adornoa o totalitarizmu i prosvetiteljstvu, Bauman je razvio argument da holokaust ne treba smatrati samo kao događaj u jevrejskoj istoriji, niti kao regresiju od pre-modernog varvarstva. Umesto toga, on je tvrdio, da holokaust treba posmatrati kao duboko povezan sa modernošću i njenim naporima reda odluka. Procesna racionalnost, podela rada u manje zadatke, taksonomska kategorizacija različitih vrsta, i tendencija da se vide sledeća pravila kao moralno dobro su odigrali svoju ulogu u nestanku holokausta. Tvrdio je da iz tog razloga moderna društva nisu u potpunosti primili lekcije holokausta; to se generalno posmatra za korišćenje Baumanove metafore „kao slika visi na zidu”, nudeći nekoliko lekcija.
U Baumanovoj analizi su Jevreji postali „stranci” par ekselans u Evropi. Konačno rešenje je zamišljeno kao ekstremni primer pokušaja od strane društva da naplati neprijatne i neodređene elemente koje postoje unutar njih. Bauman je, kao i filozof Đorđo Agamben, tvrdio da su isti procesi isključenosti koji su na radu u holokaustu mogli i do neke mere ipak doći u igru danas.
Postmodernizam i konzumerizam
U sredini kasnih 1990-ih, Bauman je počeo istraživanje postmodernizma i konzumerizma. On je obrazložio da se pomak desio u modernom društvu u drugoj polovini 20. veka; da je promenjen iz društva proizvođača u društvo potrošača. Prema Baumanu, ova promena je preokrenula Frojdov „moderni” kompromis, tj. od bezbednosti se odustalo kako bi se uživalo u većoj slobodi, sloboda kupovine, potrošnje i uživanja u životu. U svojim knjigama 1990. Bauman je pisao o ovoj promeni kao o pomaku od „modernosti” ka ,post-modernosti”. Od početka novog milenijuma, njegove knjige su pokušale da izbegnu konfuziju koja okružuje termin „postmodernizma” koristeći metaforu „tečnosti” modernosti. U svojim knjigama o modernoj potrošnji Bauman i dalje piše o istim neizvesnostima koju je prikazivao u svojim spisima o ,tečnoj” modernosti, ali u ovim knjigama piše o strahovima koji su više rašireni i teže ih je prikovati. Zaista, oni su „tečni strahovi”, što znači strahovi oko pedofilije, na primer, koji su amorfna i nemaju lako identifikovani referent.
Nagrade i priznanja
Baumanu je dodeljena evropska nagrada za sociologiju i društvene nauke Amalfi 1992. i nagrada Teodora Adornoa, grada Frankfurta 1998. Nagrađen je 2010. godine, zajedno sa Alenom Turenom, nagradom za komunikacije i humanističke nauke.
Univerzitet u Lidsu je pokrenuo Baumanov institut u okviru svoje škole za sociologiju i socijalne politike, u Baumanovu čast, u septembru 2010. godine.
Univerzitet u Donjoj Šleziji, mala neprofitna institucija visokog obrazovanja u Poljskoj, planirala je da nagradi Baumana počasnim doktoratom u oktobru 2013. Međutim, reakcije i Baumanove pristalice tvrde da je „antisemitizam” digao veliku uzbunu protiv njega, iako je na kraju sam odbio nagradu.
Zamerka
Godine 2014, Piter Volš, doktorand na Univerzitetu u Kembridžu, je optužio Baumana za plagiranje nekoliko sajtova, uključujući Vikipediju, u svojoj knjizi pod naslovom Da li bogatstvo iskoristi sve nas? (2013). U svojoj knjizi Bauman je, navodno, kopirao doslovno stavove iz članaka Vikipedije o sporoj hrani i stabilnog stanja ekonomije, zajedno sa svojom bibliografijom, bez navođenja izvora, autora ili činjenica da su kopirani sa Vikipedije. On je, takođe, kopirao stav iz članka o zlatnom rukovanju, ali ovaj citat je pravilno pripisan Vikipediji.
U odgovoru, Bauman je naveo da su „poslušnost” i „tehnička” pravila nepotrebna, i da on „ni jednom nije uspeo da prizna autorstvo ideja ili koncepata koje je sam rasporedio”. Detaljna kritika Valša i Dejvida Lemana, od Breda Evansa i Henrija A. Girouka, navodi: „Ova optužba protiv Baumana je zaista vredna prezira. To je reakcionarna ideološka kritika prerušena kao proslava metode i odbrane zadnjih vrata od sterilnog empirizma i kulture pozitivizma. Ovo je govor koji garantuje podatke, korelacije i performanse, dok izbegavaju suštinska pitanjima o socijalnim problemima i moći”.

MG P42 (N)

85996435 Zigmunt Bauman - FLUIDNI STRAH

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.