pregleda

Manje zlo - Helmut Dubil


Cena:
1.290 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7786)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14506

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Db / Ho
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Nedovršiva analiza
Manje zlo, Helmut Dubil & Gabriel Mockin
Ako je Aušvic odmah posle Drugog svetskog rata, s razlozima koji se ne mogu dovesti u pitanje, postao oznaka za apsolutno zlo, Staljinova `brljanja`, Maova `lutanja`, Pol Potova polja smrti i uopšte `leva skretanja` (kako se nežno govorilo), smatrana su, barem u tankoćutnim i uticajnim levičarskim krugovima, manje ili više (uglavnom manje) neprijatnim epizodama. Uprkos neospornim dokazima da intenzitet, širina i neopadajući entuzijazam kominističkog mahnitanja teško da zaostaje za ubilačkom nacističkom inventivnošću, komunizam se, svemu uprkos, ipak doživljavao kao manje zlo. Sa padom Berlinskog zida, međutim, iz komunističkih su arhiva poispadali neki papiri, svedočenja su postala iscrpnija, pitanja preciznija. Helmut Dubil i Gabrijel Mockin ponudili su tekstopiscima da na relativno malom prostoru pokušaju da situiraju uporednu priču o nacizmu i komunizmu, da pronađu repere i postave probleme s one strane lažnih dilema i eufimističkih izvrdavanja. Ishod je zbornik tekstova Manje zlo, usredsređena, visokokvalitetna knjiga u kojoj ćemo pronaći lucidna zdravorazumska razbijanja decenijama stvaranih čvorova laži, skrivanja i prećutkivanja, tanane metodološko-filozofske analize (Cvetan Todorov), odlučne politikološke eksplikacije sa jakom tezom (Zigfrid Sejšel), ali i neuverljiva, ovoga puta odveć zdravorazumska (Stiven Luks), žurnalistička (Ulrike Akerman), ili levičarska (Irving Volfart) oponiranja.

Gradirajući pitanja po nekakvom metodološkom prvenstvu, prvo bi, verovatno bilo da li se može govoriti o generičkom komunizmu, odnosno generičkom nacizmu? Već time što jasno razlikujemo evropske fašizme od nacizma, govoriti o rodnom fašizmu/nacizmu nije dovoljno opravdano. Komunizam je, međutim, sugeriše Martin Malia u uvodnom tekstu, postojao svugde gde je na vlasti bila lenjinistička partija koja zahteva ukidanje privatne svojine i tržišta, promoviše diktaturu institucija i komandnu ekonomiju i za svog neprijatelja, kao i fašizmi ili nacizam, ima liberalnu demokratiju, pa je utoliko, uprkos svim razlikama unutar komunističkog bloka, opravdanije govoriti o rodnome komunizmu. S druge strane, poređenje tih metastaza vlasti, dakle nacizma i komunizma, jednostavno je neizbežno, ali upravo na tom mestu nastaje čitav niz zapleta sa kojima se u briljantnom ogledu o sličnostima i razlikama dva totalitarizma, te metodološkim problemima poređenja, u koštac hvata Cvetan Todorov. Problemi se gomilaju na sve strane: nacistički bi egzekutori rado da se porede sa komunistima jer ih to, na određeni način, rehabilituje (nismo najgori); žrtve nacista, pak, poređenje odbijaju jer to ugrožava njihov status jedinstvenosti, ili poređenje smatraju svojevrsnim opravdanjem (ne ubijaju samo nacisti); komunistički egzekutori, razume se, poređenje odbijaju jer ga doživljavaju kao optužbu (nismo mi nacisti); najzad, žrtve komunizma poređenje prihvataju jer ga mogu upotrebiti kao optužbu (komunisti jednako nacisti). Ako se tome dodaju strahovite žrtve koje je Sovjetski Savez u Drugom svetskom ratu podneo u borbi protiv nacizma, ili se damo fascinirati komunističkom ideologijom koja insistira na jednakosti svih ljudi (osim, dabome, klasnih neprijatelja), a za razliku od fašizma koji počiva na jasno hijerarhizovanom društvu, uz neizbežne rasističke konotacije, stvar se dodatno komplikuje. No, čak i kada je otpor upoređivanju razumljiv, pa i prihvatljiv na privatnom, individualnom ili psihološkom planu, istoričari i teoretičari pred tim otporom, sugeriše Todorov, ne smeju da popuste: analiza je nezamenljiva.

Polazeći od nacizma kao `mere apsolutne nečovečnosti`, Stiven Ešhajm će se zapitati da li je `gradacija zla` moguća, problem prebacujući na evropocentričnu perspektivu odnosa prema tom pitanju, što znači da iz evropske perspektive Pol Potovo divljaštvo, ako ni zbog čega drugog a ono zato što se odigralo tako daleko od naših, evropskih očiju, nije privuklo toliko pažnje koliko ono što se događalo u srcu Evrope. Pomalo nošen istom idejom Dan Diner će u zanimljivom, premda ne i neproblematičnom tekstu o ulozi nacije u totalitarnim režimima, primetiti da je etnija nužna za kolektivno pamćenje, što će reći da je veća usredsređenost na nacizam uslovljena i time što su nacisti nasrnuli na Jevreje, dakle na nacionalnu formu, dok su komunisti, već prema sopstvenom (samo)razumevanju, manje pažnje obraćali na etniju (oni su, naime, ubijali manje selektivno). Gabrijel Mockin kreće se u sličnom registru. No, za razliku od Dinera i Mockina, određeni je broj autora skloniji zdravorazumskom viđenju stvari, pa veću ozlojeđenost na nacizam vide, naprosto, u tome što se o njemu, kao poraženom poretku, zna gotovo sve, za razliku od komunizma koji ne samo da nije poražen na način nacizma, već u Kini i dalje cveta hiljadu cvetova.

Zigfrid Mojšel, u snažnom tekstu bez ijednog suvišnog koraka, daje precizno i izvanredno upotrebljivo razlikovanje totalitarnih režima kroz analizu pojmova harizmatičnosti, harizmatizacije, normativnog stanja, sakralizacije, odnosno razlike između supstantivne racionalnosti, svojstvene totalitarnim režimima i formalne racionalnosti, svojstvene liberalnim demokratijama. Žan-Luj Margolen, jedan od autora Crne knjige komunizma, u potresnom ogledu o azijskom komunizmu otkriva nastanak i učinke spirale zla. Staljin je, naravno, bio surov, ali prema stručnim opservacijama Mao Cedunga – nedovoljno. Zbog toga je Mao odlučio da ne ponovi Staljinovu popustljivost i kolebanja te da stvar malo zategne, onako kineski, kultur-revolucionarno i uz kineski ošamućujuće brojke. No, iz perspektive Pola Pota i Mao je podbacio, pa je, učeći na tuđim greškama, `dobri vođa` dodatno radikalizovao sumanute zahteve.

Uz još nekoliko dragocenih tekstova (Džefri Herf, Helmut Dubil, Rut Ben-Giat), ovaj zbornik sugeriše najmanje jednu stvar: proučavanje totalitarnih režima nedovršen je i, možda, nedovršiv zadatak.

Ivan Milenković


◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 78592281
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Nedovršiva analiza
Manje zlo, Helmut Dubil & Gabriel Mockin
Ako je Aušvic odmah posle Drugog svetskog rata, s razlozima koji se ne mogu dovesti u pitanje, postao oznaka za apsolutno zlo, Staljinova `brljanja`, Maova `lutanja`, Pol Potova polja smrti i uopšte `leva skretanja` (kako se nežno govorilo), smatrana su, barem u tankoćutnim i uticajnim levičarskim krugovima, manje ili više (uglavnom manje) neprijatnim epizodama. Uprkos neospornim dokazima da intenzitet, širina i neopadajući entuzijazam kominističkog mahnitanja teško da zaostaje za ubilačkom nacističkom inventivnošću, komunizam se, svemu uprkos, ipak doživljavao kao manje zlo. Sa padom Berlinskog zida, međutim, iz komunističkih su arhiva poispadali neki papiri, svedočenja su postala iscrpnija, pitanja preciznija. Helmut Dubil i Gabrijel Mockin ponudili su tekstopiscima da na relativno malom prostoru pokušaju da situiraju uporednu priču o nacizmu i komunizmu, da pronađu repere i postave probleme s one strane lažnih dilema i eufimističkih izvrdavanja. Ishod je zbornik tekstova Manje zlo, usredsređena, visokokvalitetna knjiga u kojoj ćemo pronaći lucidna zdravorazumska razbijanja decenijama stvaranih čvorova laži, skrivanja i prećutkivanja, tanane metodološko-filozofske analize (Cvetan Todorov), odlučne politikološke eksplikacije sa jakom tezom (Zigfrid Sejšel), ali i neuverljiva, ovoga puta odveć zdravorazumska (Stiven Luks), žurnalistička (Ulrike Akerman), ili levičarska (Irving Volfart) oponiranja.

Gradirajući pitanja po nekakvom metodološkom prvenstvu, prvo bi, verovatno bilo da li se može govoriti o generičkom komunizmu, odnosno generičkom nacizmu? Već time što jasno razlikujemo evropske fašizme od nacizma, govoriti o rodnom fašizmu/nacizmu nije dovoljno opravdano. Komunizam je, međutim, sugeriše Martin Malia u uvodnom tekstu, postojao svugde gde je na vlasti bila lenjinistička partija koja zahteva ukidanje privatne svojine i tržišta, promoviše diktaturu institucija i komandnu ekonomiju i za svog neprijatelja, kao i fašizmi ili nacizam, ima liberalnu demokratiju, pa je utoliko, uprkos svim razlikama unutar komunističkog bloka, opravdanije govoriti o rodnome komunizmu. S druge strane, poređenje tih metastaza vlasti, dakle nacizma i komunizma, jednostavno je neizbežno, ali upravo na tom mestu nastaje čitav niz zapleta sa kojima se u briljantnom ogledu o sličnostima i razlikama dva totalitarizma, te metodološkim problemima poređenja, u koštac hvata Cvetan Todorov. Problemi se gomilaju na sve strane: nacistički bi egzekutori rado da se porede sa komunistima jer ih to, na određeni način, rehabilituje (nismo najgori); žrtve nacista, pak, poređenje odbijaju jer to ugrožava njihov status jedinstvenosti, ili poređenje smatraju svojevrsnim opravdanjem (ne ubijaju samo nacisti); komunistički egzekutori, razume se, poređenje odbijaju jer ga doživljavaju kao optužbu (nismo mi nacisti); najzad, žrtve komunizma poređenje prihvataju jer ga mogu upotrebiti kao optužbu (komunisti jednako nacisti). Ako se tome dodaju strahovite žrtve koje je Sovjetski Savez u Drugom svetskom ratu podneo u borbi protiv nacizma, ili se damo fascinirati komunističkom ideologijom koja insistira na jednakosti svih ljudi (osim, dabome, klasnih neprijatelja), a za razliku od fašizma koji počiva na jasno hijerarhizovanom društvu, uz neizbežne rasističke konotacije, stvar se dodatno komplikuje. No, čak i kada je otpor upoređivanju razumljiv, pa i prihvatljiv na privatnom, individualnom ili psihološkom planu, istoričari i teoretičari pred tim otporom, sugeriše Todorov, ne smeju da popuste: analiza je nezamenljiva.

Polazeći od nacizma kao `mere apsolutne nečovečnosti`, Stiven Ešhajm će se zapitati da li je `gradacija zla` moguća, problem prebacujući na evropocentričnu perspektivu odnosa prema tom pitanju, što znači da iz evropske perspektive Pol Potovo divljaštvo, ako ni zbog čega drugog a ono zato što se odigralo tako daleko od naših, evropskih očiju, nije privuklo toliko pažnje koliko ono što se događalo u srcu Evrope. Pomalo nošen istom idejom Dan Diner će u zanimljivom, premda ne i neproblematičnom tekstu o ulozi nacije u totalitarnim režimima, primetiti da je etnija nužna za kolektivno pamćenje, što će reći da je veća usredsređenost na nacizam uslovljena i time što su nacisti nasrnuli na Jevreje, dakle na nacionalnu formu, dok su komunisti, već prema sopstvenom (samo)razumevanju, manje pažnje obraćali na etniju (oni su, naime, ubijali manje selektivno). Gabrijel Mockin kreće se u sličnom registru. No, za razliku od Dinera i Mockina, određeni je broj autora skloniji zdravorazumskom viđenju stvari, pa veću ozlojeđenost na nacizam vide, naprosto, u tome što se o njemu, kao poraženom poretku, zna gotovo sve, za razliku od komunizma koji ne samo da nije poražen na način nacizma, već u Kini i dalje cveta hiljadu cvetova.

Zigfrid Mojšel, u snažnom tekstu bez ijednog suvišnog koraka, daje precizno i izvanredno upotrebljivo razlikovanje totalitarnih režima kroz analizu pojmova harizmatičnosti, harizmatizacije, normativnog stanja, sakralizacije, odnosno razlike između supstantivne racionalnosti, svojstvene totalitarnim režimima i formalne racionalnosti, svojstvene liberalnim demokratijama. Žan-Luj Margolen, jedan od autora Crne knjige komunizma, u potresnom ogledu o azijskom komunizmu otkriva nastanak i učinke spirale zla. Staljin je, naravno, bio surov, ali prema stručnim opservacijama Mao Cedunga – nedovoljno. Zbog toga je Mao odlučio da ne ponovi Staljinovu popustljivost i kolebanja te da stvar malo zategne, onako kineski, kultur-revolucionarno i uz kineski ošamućujuće brojke. No, iz perspektive Pola Pota i Mao je podbacio, pa je, učeći na tuđim greškama, `dobri vođa` dodatno radikalizovao sumanute zahteve.

Uz još nekoliko dragocenih tekstova (Džefri Herf, Helmut Dubil, Rut Ben-Giat), ovaj zbornik sugeriše najmanje jednu stvar: proučavanje totalitarnih režima nedovršen je i, možda, nedovršiv zadatak.

Ivan Milenković


78592281 Manje zlo - Helmut Dubil

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.