ISBN: Ostalo
Godina izdanja: j
Jezik: Srpski
Autor: Strani

U odlicnom stanju , bez pisanja ,podvlacenjha
---------------------------------
Sociološka teorija i njeni klasični koreni namenjena je prvenstveno studentima početnih godina fakulteta koji su već uvedeni u sociološke koncepte i probleme, ali sada žele (ili moraju) da ih sagledaju iz jednog teorijskog ugla. Osim toga, ona je prilagođena studentima kojima je znanje iz sociološke teorije i teorije društvenog ponašanja neophodno, iako im sociologija nije glavni predmet izučavanja.Ricerova Sociološka teorija karakteristična je po tome što ima ideju vodilju koja prožima celu knjigu. Ricer pokušava da izloži najvažnije savremene sociološke teorije, stavljajući naglasak na globalizovano društvo potrošnje i njegove posledice po društveno ponašanje i obrasce društvene inter-akcije. Pored toga, on savremene teorije želi da poveže sa njegovim klasičnim korenima, to jest klasičnom sociološkom teorijom.Iz Predgovora prof. dr Dušana Pavlovića
=====================================


ISBN: 9788651902102

Broj strana: 466

Pismo: Latinica

Povez: Mek

Format: 15x23 cm

Godina izdanja: 2011

Izdavač: Službeni glasnik

=======================

George Ritzer (1943.) je profesor sociologije na Sveučilištu Maryland, SAD. Naročito je poznat po svojim djelima iz područja sociologijske teorije i sociologije rada. Iz područja sociologijske teorije objavio je nekoliko knjiga od kojih su neke prevedene i služe kao udžbenici na sveučilištima diljem svijeta: Classical Sociological Theory; Sociology: A Multiple Paradigm Science; Toward an Integrated Sociological Paradigm; Frontiers of Social Theory: The New Synthesis; Contemporary Sociological Theory i Methateorizing in Sociology. Sve su knjige doživjele brojna izdanja i pohvale. George Ritzer je bio predsjednik Sekcije za teorijsku sociologiju Američkog sociološkog udruženja (1989.-1990.) i Sekcije za sociologiju zanimanja (1980.-1981.), a u više navrata je boravio na specijalizaciji u Nizozemskoj, Japanu, Švedskoj i drugim zemljama.
===============================================
Knjiga je podijeljena na dva veća dijela: Uvod i Glavne teorije .

U Uvodu autor piše o historijskog skici sociologijske teorije u ranim i kasnijim godinama. Drugi dio knjige Suvremena sociologijska teorija je sastavljen od sljedećih poglavlja: Strukturalni funkcionalizam, neofunkcionalizam i alternativa konfliktne teorije; Varijante neomarksističke sociologijske teorije; Simbolički interakcionizam; Fenomenologijska sociologija i etnometodologija; Teorija razmjene i bihevioralna sociologija; Suvremena feministička teorija; Noviji oblici razvoja u sociologijskoj teoriji; Širenje osnovnog problema u suvremenoj sociologijskoj teoriji. Na kraju knjige je Dodatak s naslovom Metateorija i metateorijska shema za analiziranje sociologijske teorije .

Svako poglavlje ima uvod, razradu teme i sažetak. U ovoj se knjizi također nalaze i biografije, pregledi djelovanja i djela, te teorijskih doprinosa najvažnijih klasičnih i suvremenih teoretičara u sociologiji i srodnim područjima. Tako navodi biografske skice: Ibn-Khalduna, Comtea, Webera, Simmela, Freuda, Spencera, Parka, Sorokina, Millsa, Durkheima, Mertona, Marxa, Althussera, Poulantzasa, Wallersteina, Meada, Goffmana, Schutza, Homansa, J. Bernard, D.E.Smith, Parsonsa i Blaua. Snalaženje u Ritzerovoj Suvremenoj sociologijskoj teoriji nam olakšava Kazalo pojmova i Kazalo imena , dok nas bogata Bibliografija upućuje na dublje konzultiranje literature.

U prvom poglavlju Historijska skica sociologijske teorije: rane godine Ritzer kratko prikazuje najvažnije društvene uvjete 19. i ranog 20. stoljeća, koji su bili važni za razvoj sociologije. Autor u dva dijela skicira ranu povijest sociologijske teorije. U prvom dijelu raspravlja o različitim društvenim snagama, uključenim u razvoj sociologijske teorije. Ritzer se usredotočuje na prikaz utjecaja političkih revolucija, industrijske revolucije, rasta kapitalizma, socijalizma, urbanizacije, religijske promjene i na porast znanosti. U drugom se dijelu ovog poglavlja ispituje utjecaj intelektualaca na rast sociologijske teorije u raznim zemljama. Ritzer započinje s razvojem francuske sociologijske teorije, te Saint-Simonom, Comteom i Durkheimom. Nakon Francuske piše o Njemačkoj i ulozi K. Marxa, te o Weberu i Simmelu. Weberov rad Ritzer proučava u želji da se pokažu različiti izvori njemačke sociologije. Razmatrajući sociologijsku teoriju u Velikoj Britaniji osvrće se na rad H. Spencera. Ovo poglavlje zaključuje raspravom o talijanskoj sociologijskoj teoriji, naročito o radu Vilfreda Pareta, kao i o oblicima razvoja u europskoj marksističkoj teoriji na prijelazu stoljeća, naročito onom o ekonomskom determinizmu i hegelijanskom marksizmu.

U drugom poglavlju Historijska skica sociologijske teorije: novije godine autor nastavlja izlaganje o sociologijskoj teoriji od početka 20. stoljeća naovamo. Započinje s pregledom povijesti rane američke teorije koju je odlikovao liberalizam. U tom kontekstu autor raspravlja o djelu Sumnera i Warda. Nadalje piše o Čikaškoj školi i njenom utjecaju na simbolički interakcionizam. Za vrijeme dominacije Čikaške škole na Harvardu se počinju razvijati i neki drugi oblici sociologijske teorije. Ritzer prikazuje djelovanje Sorokina i Parsonsa, stvaranje Frankfurtske škole, te djelovanje C. W. Millsa. U 60-im i 70-im godinama 20. stoljeća, kaže Ritzer, došlo je do dramatičnih razvoja u okvirima “kreativnih sociologija”. Fenomenologijska sociologija, etnometodologija i egzistencijalistička sociologija privlače velik dio interesa sociologije, a u istom se razdoblju konačno oblikuje i marksistička sociologija. Neki od najvažnijih novijih oblika razvoja u sociologijskoj teoriji, napominje Ritzer, jesu feministička teorija, strukturalizam, poststrukturalizam, neofunkcionalizam, te povezivanje makro i mikro teorija.
Treće poglavlje nosi naslov Strukturalni funkcionalizam i konfliktne teorije . Prvi dio ovog poglavlja bavi se strukturalnim funkcionalizmom, koji je dugo vremena bio dominantnom sociologijskom teorijom. Ritzer tumači tri glavna primjera “klasičnog” strukturalnog funkcionalizma: funkcionalnu teoriju stratifikacije, funkcionalne pretpostavke društva i strukturalno-funkcionalnu teoriju Talcotta Parsonsa. Ritzer analizira djelo Roberta K. Mertona te objašnjava glavne kritike strukturalnog funkcionalizma i razvitak neofunkcionalizma osamdesetih godina 20. stoljeća. U drugom dijelu Ritzer raspravlja o konfliktnoj teoriji kao alternativi strukturalnog funkcionalizma u 1950-im i 1960-im godinama. Poglavlje završava Frankovom kritikom van der Bergheova pokušaja integriranja konfliktne i strukturalno funkcionalne teorije.

U poglavlju Varijante neomarksističke sociologijske teorije Ritzer preko potpoglavlja Ekonomski determinizam, Hegelijanski marksizam, Kritička teorija, Strukturalni marksizam, Neomarksistička ekonomska sociologija, Historijski usmjeren marksizam i Najnoviji oblici razvoja: marksistička teorija igara ispituje širok raspon pristupa koji mogu biti kategorizirani kao neomarksističke sociologijske teorije. Ritzer u ovom poglavlju izlaže dva primjera neomarksističke teorije. Prvi je predstavljen radom Barana i Sweezyja, te Bravermana, i predstavlja napor, kako kaže Ritzer, da se marksistička ekonomija osuvremeni uzimanjem u obzir stvarnosti modernoga kapitalističkog društva. Drugi predstavljaju dva primjera marksističkoga historijskog proučavanja: Wallerstein, koji analizira ekonomiju i svjetske sisteme, te T. Skoepol koja proučava politiku i socijalnu revoluciju. Ritzer zaključuje da je suvremena marksistička sociologijska teorija živa i ponekad konfuzna te da će, najvjerojatnije, nastaviti privlačiti pozornost sociologa.

Simbolički interakcionizam, kako glasi i sam naslov petoga poglavlja, je bio dugo vremena dominantnom strujom u američkoj sociologijskoj teoriji. Poglavlje započinje kratkom raspravom o korijenima simboličkog interakcionizma, o filozofskom pragmatizmu i psihologijskom biheviorizmu. Najznačajniji rad u okviru simboličkog interakcionizma je Meadova knjiga Mind, Self and Society kojoj je posvećeno i posebno potpoglavlje. Ritzerovo poglavlje zaključuje raspravom o različitim kritikama simboličkog interakcionizma, posebice njegovih slabosti na razini proučavanja širih fenomena.

U šestom poglavlju Fenomenologijska sociologija i etnometodologija predstavljene su dvije teorije: fenomenologijska sociologija i etnometodologija. Ritzer smatra kako se o tim teorijama ne smije raspravljati u cjelini, već odvojeno. Autor prvo naglašava sličnosti tih dviju teorija. Njihova zajednička intelektualna osnovica su djela Husserla i Schutza, a obje se usmjeravaju prema proučavanju individualne misli i akcije. Nadalje, Ritzer raspravlja o razlikama za koje smatra da bi se najopćenitije mogle iskazati kao da etnometodologija povezuje fenomenologiju s tradicionalnom sociologijom, da bi ostvarila jedinstveno stanovište. Rasprava o fenomenologiji započinje s idejama E. Husserla, a nastavlja podužom analizom rada A. Schutza. Ritzer tumači i nekoliko osnovnih koncepata etnometodologije - koncept prikazivanja, indeksnosti, princip “i tako dalje”, dokumentarnu metodu i važnost uporabe prirodnoga jezika.

Slijedi poglavlje pod naslovom Teorija razmjene i bihevioralna sociologija . U njemu Ritzer raspravlja o biheviorističkoj sociologiji i teoriji razmjene, kao i o njihovim korijenima koji se nalaze u psihologijskom biheviorizmu. Teoriju razmjene autor objašnjava na primjeru djela B. F. Skinnera, biheviorističkog psihologa. Zatim proučava teoriju razmjene G. Homansa, koji je bio pod velikim utjecajem B. F. Skinnera. Homansovu su teoriju, zbog isključivog usmjerenja na proučavanje individualnog ponašanja, kritizirali pristalice teorije socijalnih činjenica zbog ignoriranja širih društvenih struktura, ali i socijalni definicionisti zbog ignoriranja mentalnih procesa, kaže Ritzer. Autor tumači P. Blaua, čije djelo transformira teoriju razmjene na socijetalnu razinu, pa se ona zbog toga ne može identificirati s biheviorističkom orijentacijom, te Singelmanna za kojeg se tvrdi da transformira teoriju razmjene do te mjere da biheviorizam u njoj više nije prepoznatljiv. Poglavlje završava procjenom tekućeg i budućih aspekata sociologijskog biheviorizma u svjetlu analiza L. Molm koja odgovara na glavne kritike ove orijentacije.

Autori poglavlja Suvremena feministička teorija su Patricia Madoo Lengermann i Gill Niebrugge-Brantley, poznate znanstvenice koje se bave feminističkom teorijom. Feministička sociologijska teorija je nastala iz opće feminističke teorije, ali se grana u novu disciplinu o ženama. Ona se razvija paralelno sa sociologijom, no ostaje na margini sociologije, mišljenja su autorice. Feministička teorija nudi osnovice za reviziju standardne sociologijske teorije socijalne organizacije. Feministička sociologijska teorija se može sumirati u pojmovima šest osnovnih postavki kojima se sintetiziraju varijante feminističkih teorija. Autorice zaključuju pitanjem: možemo li se i dalje zadržavati u okvirima postojećih disciplinarnih kategorija kako bismo opisali i objasnili svijet, ili moramo kreirati nove koncepte ukoliko želimo opisati i objasniti svijet viđen očima subordiniranih, hendikepiranih i često nevidljivih članova društva?

U poglavlju Noviji oblici razvoja u sociologijskoj teoriji Ritzer raspravlja o teoriji akcije, sistemskoj teoriji, strukturalizmu, strukturalnoj teoriji, teoriji mreže i egzistencijalističkoj teoriji. Značenje nekih teorija postupno raste, a nekih blijedi. Autor za teoriju akcije i sistemsku teoriju kaže da su doživjele brz porast, no da u posljednje vrijeme doživljavaju značajan pad. Također su ispitane i četiri sociologijske teorije čija popularnost sve više raste: strukturalizam, strukturalna teorija, teorija mreže i egzistencijalistička sociologija. Strukturalizam je pokušaj da se u sociologiju uvede perspektiva, razvijena u lingvistici i antropologiji, a područje interesa je vezano za nevidljive socijalne strukture. Strukturalna teorija odbacuje otvoreni strukturalistički interes za nevidljive strukture, njen je interes usmjeren proučavanju vidljivih socijalnih struktura. Teorija mreže istražuje nevidljive socijalne strukture, no ona je čvrsto povezana s glavnim tokom razvoja sociologije. Egzistencijalističku sociologiju ne zanimaju ni vidljive ni nevidljive socijalne strukture, već se bavi akterima, njihovim mislima i akcijama.

U desetom poglavlju, Širenje osnovnog problema u suvremenoj sociologijskoj teoriji , autor prikazuje brojne radove od kojih je veliki dio objavljen 1980-ih godina. Naročito je zapažena, kaže Ritzer, Giddensova teorija “strukturacije”, Habermasova integracija teorije akcije i sistemske teorije, kao i Alexanderova integracija akcije i reda. Usprkos problemima, sasvim je jasno, mišljenja je Ritzer, da će se sociologijska teorija nastaviti i nadalje razvijati prema jačanju konsenzusa i prikupljanja znanja o problemima povezanosti mikro i makro razina.

U Dodatku pod naslovom Metateorija i metateorijska shema za analiziranje sociologijske teorije pružen je pregled sheme organizacije knjige, kao i kratak pregled šireg područja metateorije kojeg je i ona sama dio. Ritzer raspravlja o varijantama metateorije, ideji Thomasa Kuhna, osnovnim sociologijskim paradigmama, te razinama socijalne stvarnosti. Autor želi ispitati metasociologiju, a posebno metateoriju pokušavajući odrediti ono što je sve do danas bilo pretežno slabo definirano područje, te želi analizirati u kojem pravcu se treba uputiti u bliskoj budućnosti. Nadalje, autor daje kratki pregled rada T. Kuhna, te želi ispitati svoju analizu sociologijske multiple paradigme. Na kraju prikazuje integriranu sociologijsku paradigmu koja se, kako i sam autor kaže u ovoj knjizi, upotrebljava za analizu sociologijskih teorija.

Na kraju, valja istaći da je knjiga Georgea Ritzera Suvremena sociologijska teorija doživjela tri izdanja, a na hrvatski ju je jezik preveo i uredio Ognjen Čaldarović. Ona se može preporučiti studentima sociologije i socijalnih znanosti, kao i svima onima koji se bave sociologijskim i srodnim istraživanjima.