ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 387
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Pecat!

Austrijski psiholog i psihoanalitičar Igor Caruso rođen je 4. veljače 1914. u Tiraspolu, a preminuo je 28. lipnja 1981. u Salzburgu. Rođen u obitelji talijanskih aristokrata koji su se nastanili u Rusiji, mladi Caruso napustio je dom kako bi studirao psihologiju u Louvainu. Napisao je diplomski rad o razvoju etike kod djece. Sve veći značaj Piageta i njegovih sljedbenika usmjerio je njegovu pozornost na filozofiju i ortodoksnu rusku filozofiju, njemačku filozofiju i novu francusku misao. Godine 1942. Caruso se nastanio u Austriji i neko vrijeme radio kao asistent za djecu u velikoj psihijatrijskoj bolnici Steinhof u Beču. Šokiran nacističkim eksperimentima s eutanazijom, napustio je bolnicu i zaposlio se kao psiholog u maloj neuropsihijatrijskoj klinici pod vodstvom Alfreda Auersberga. Iako je bio ohrabren da se pridruži `bečkoj radnoj skupini` Deutsches Reichinstitut für Psychologische Forschung und Psychotherapie (Njemački državni institut za psihološka istraživanja i psihoterapiju), nema dokaza o njegovom sudjelovanju. Nije sigurno ni da je svoju prvu analizu podvrgao Augustu Aichhornu. Međutim, vjerojatno je svoju analizu treninga radio s Viktorom Emilom Freiherrom von Gebsattelom, njemačkim psihoanalitičarom čija je filozofsko-antropološko-kršćanska ideologija morala fascinirati ovog talijanskog plemića više od Aichhornove karizme, društvenog angažmana ili njegovog rada s napuštenim adolescentima.

Nakon pada nacizma i završetka Drugog svjetskog rata, Caruso se distancirao od skupine koju je formirala Wiener Psychoanalytische Vereinigung (WPV) [Bečka psihoanalitička udruga], za koju je smatrao da je previše dogmatična. Godine 1947. stvorio je Wiener Arbeitskreis für Tiefenpsychologie (Bečki krug za proučavanje dubinske psihologije) kao relativno otvorenu i autonomnu znanstvenu zajednicu koja je odbacila svaki oblik striktne ortodoksije, iako je akademska misao postajala sve dosljednija ortodoksnim standardima.

Nakon što je proveo vrijeme studirajući kod Carla Gustava Junga, Igor Caruso je 1952. definirao svoj psihoanalitički program u svojoj Egzistencijalnoj psihologiji: od analize do sinteze. Ovdje se pojam `psihoanaliza` prvenstveno razmatra u smislu tehnike, dok se Freudova teorija proširuje u smjeru `osobne psihoanalize`. Ova fiksacija na koncept `totaliteta osobe` dovela je do razmatranja dijalektičkog odnosa između slobode i ograničenja, te između psihofizičke uvjetovanosti i transcendentnog uma kao izraza hijerarhije vrijednosti unutar koje formiranje najvišeg i većina sublimiranih aspekata uma ne bi se mogla svesti na primitivne nagone niti razumjeti s naturalističkog gledišta. Prijevod Carusove knjige na šest jezika ne samo da je Carusu i njegovim sljedbenicima dao međunarodno priznanje, posebno u Južnoj Americi, nego je također doveo do formiranja drugih studijskih krugova u najvećim gradovima u Austriji. Simpozij u Bruxellesu 1954. o osobnoj psihologiji pružio je priliku za susret Igora Carusa i Jacquesa Lacana, što je bio početak njihova intelektualnog prijateljstva i međusobnog divljenja.


Dok su Carusove rane teorijske ideje bile prožete katoličkim teološkim konceptima, one su postupno nestale iz njegovih spisa, ustupivši mjesto živoj raspravi o Freudovu djelu. Godine 1957. u knjizi Bios, Psyche, Person, poznatoj u bečkom studijskom krugu, uveo je teoriju simbola u okviru Freudove teorije nagona iu odnosu na psihičke radnje i tumačenje snova.

Tijekom ranih šezdesetih, Caruso je prihvatio neku vrstu marksističkog frojdizma, što je vidljivo u njegovim Soziale Aspekte der Psychoanalyse (Društveni aspekti psihoanalize), 1962. Naglasak, ovdje i u njegovim kasnijim esejima o društvenim dimenzijama psihoanalize, implicira analizu konkretnih, materijalnih struktura moći u analizi ega i superega, te analitičara kao nositelja ideologija i racionalizacija koje treba osvijestiti. Godine 1962. Caruso je također objavio niz članaka koje je napisao na francuskom jeziku između 1952. i 1961. pod naslovom Psychanalyse pour la Personne. Sadrži njegov program reforme psihoanalize, koji mora biti, prema Carusu: realan; u potrazi za istinom; beton; utemeljen na svijetu; egzistencijalni; povijesni; svog vremena i stoga oslobađajuća; i personalistički, postupni rast svijesti koji vodi do postupne personalizacije (`Une analy de l`opacité,` 1960).

Suočavanje s fenomenom odvajanja i odbijanja impulsa smrti dovelo je do njegovog Die Trennung der Liebenden [Ljubav i odvajanje], objavljenog 1967. Od njegovih pisanih radova (otprilike dvjestotinjak publikacija isključujući njegove knjige) ovaj je esej postao najrašireniji i najpopularniji.....