Godina izdanja: 2016
ISBN: 978-86-84441-31-9
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

VLADAN DOBRIVOJEVIĆ

SPLAV MEDUZA

Izdavač - Knjige Obradović SM, Beograd

Godina - 2016

390 strana

21 cm

ISBN - 978-86-84441-31-9

Povez - Broširan

Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja



SADRŽAJ:
Iskra u našem vremenu (razmišljanja o „Splavu meduzâ“ Vladana Dobrivojevića)

Već dugo godina živim u intelektualnoj pustinji u kojoj nijesam mogla da nađem ništa što bi bilo vrijedno pomena i komentara. Nemalu radost mi je pričinjela mogućnost proučavanja novog romana, mističnog pisca Vladana Dobrivojevića, pod naslovom „Splav meduzâ“. Očekivala sam da će ova knjiga za mene biti novi izazov, jer sam se s prozom ovog istaknutog pisca, već ranije upoznala i znala sam da je preda mnom jedno interesantno duhovno putovanje. I bila sam u pravu.

Prvotna „tegoba i borba s tekstom“, nabijenog iskricama – produktom visprenog uma ovog pisca, zbog sopstvenih ograničenja koju moja malenkost u sebi nosi, uslovila je moju nesposobnost da na početku smisleno pratim dato štivo, ali sam tu prepreku savladala željom da ličnu intelektualnu „torturu“, iskoristim za nadogradnju jednog osrednjeg književnog postolja koje pośedujem. Iskoristivši jedan magični trenutak, kada je uspjelo da mi se otvori „treće oko“, upala sam u pozorište ovog pisca, ali ne odmah, već tamo neđe na 82-oj stranici romana, grčevito se držeći za splav, trudila sam se da tu i ostanem, do kraja putovanja ili bolje reći do novog početka, jer svako putovanje je početak nekog novog traženja.

Ne vjerujem da će na ovom splavu biti mnogo ljudi, bez lažne skromnosti, mogu da kažem da sam počastvovana saznanjem da sam uspjela da „uhvatim nit“ pravolinijske, blješteće staze, koju nam svima pisac nesebično poklanja, ali avaj, većina tu stazu ne može ni opaziti. Mislim da sam počela da shvatam, za mene, nekada neshvatljiv matematički pojam – beskonačne prave. I dalje ga ne razumijem, niti ga mogu racionalno prikazati, ali ga mogu ośetiti, čitajući ovaj roman i znajući da sam dotakla tek nekih 10% bogatstva uma, koji pośeduje ovaj pisac.

Interesantno je zapaziti i činjenicu da on ne kalkuliše dok piše, da se ne vodi opštepoznatim ljudskim nastojanjima da bude priznat i poznat, jer da je tako, njegove knjige bi bili moderni romani za jednokratnu upotrebu, razvratni u svojim banalnostima, jer samo banalnost, većina stada može razumjeti i s njom se poistovjetiti. Osiromašeni umovi nespretno grade osiromašene rečenice koje viđamo u jeftinim romanima na trafikama, razbirajući po ko zna koliko puta viđene, svakodnevne teme, ostavljajući gorak ukus u ustima i žal za ljepotom, kitnjastom prefinjenošću i punoćom rečenice klasičnog romana, koju možemo isključivo naći na policama zaboravljenih biblioteka ili u ovom slučaju, u knjigama Vladana Dobrivojevića.

Razmišljanja o starim bibliotekama me odvedoše do Orvelove „1984-te“, roman koji sam bezuspješno pokušavala pročitati nekoliko puta, a sada znam i zašto. Strah od potencijalne mogućnosti da bi se Orvelova „1984-a“ mogla stvarno desiti, kočio je i pravio oštar otpor mom naporu da pročitam knjigu. I kao da sam slutila da tu ima nečeg od presudnog značaja, od iskonskog straha za radikalnom promjenom i brisanjem svega onoga u šta sam vjerovala i šta sam mislila da jesam.
I gle čuda, svi sada živimo sablasnu Orvelovu misao i bivamo srećni ako preživimo pad teškog kamena fatalizma, kojeg je Orvel naslutio i koji je pao na nas. I ostadosmo živi ili poluživi, nekako se batrgamo i takvi poluludi upadamo u ovo pozorište koje nam pisac daruje, da bez straha, ali ipak sa određenom dozom strepnje, uđemo u njega i iskušamo se na besplatnom putovanju koje nema cijenu.

Još od antičkog vremena, pozorište nam je bilo dato kao mogućnost da živimo neki drugi život, da analiziramo one tačke na kojima smo svojim pogrešnim činjenjem, nekada možda čak i više svojim nečinjenjem, skrenuli tok našeg života, a ostalo nam je pitanje: „da li je sve moglo biti drugačije?“ I tako je nastajala duboka praznina grozničave znatiželje, koja nas je kužila i trovala ośećanjima krivice,  kajanjima i lamentima za vremenom, koje u čašu ne možemo vratiti. Razorna sila koja ruši moral i karaktere, bijes na ustaljeni tok i svakodnevicu koja rastače mozak do izgleda amorfne mase. Sve to nalazimo u ovom pozorištu i u njegovim likovima.

Pisac ih uvodi polako, pažljivo, jedno po jedno, a oni su puni radoznalosti i žara koji ih goni da tumaraju kroz tamu, pipajući prazninu i davajući joj oblik poznatih stvari i pojava. I onda promišljam, da li svo to njihovo traženje, lutanje, previranje, padanje u ponore nepreglednog beznađâ, predstavlja grebanje, grubo skidanje nečistoće s duše i da li me sve to podśeća na rijeku koja poplavljena, bujicom grabi sve više i više od okolnog kopna, skidajući mu slojeve i urušavajući ga u sebe?

I svi govore istim jezikom, istančanim jezikom engleskih i francuskih buržoarskih salona 19-og vijeka, kroz koje provijavaju duhovi jednog Balzaka, Oscara Wildea, Aldousa Huxleya, Edgara Alana Poa, u nekim segmentima i Dostojevskog, kada se napinju u potrazi za „nečim višim“. Možda se zbog toga ne mogu oteti utisku, da sam sve likove doživjela kao jedan jedini – improvizovan u više varijanti stanja duha i opisima poznatih ljudskih slabosti, kojima je dato nekoliko imena.

Univerzalni jezik kojim likovi govore, ne dozvoljava im da se jasno izdiferenciraju, jer očekivane različitosti: po polu, porijeklu, obrazovanju, životnim navikama, u ovom slučaju ne vidimo, jer u tom pozorištu oni žive kao jedno, u saglasju i harmoniji, nesposobni da „u svijetu“, opstanu kao jedinke. Tu su izgradili savršen svijet koji ih štiti od spoljašnjih uticaja, okrenuti su sebi, svom unutrašnjem biću i uzajamnom uvažavanju, te među njima vlada ogromna i duboka povezanost.

Uočljivo je i njihovo međusobno nježno ophođenje, u kojem boli drugoga tretiraju sa najvećom mogućom pažnjom i kao sunđer ih upijaju u sebe i rafiniraju kroz prizmu sopstvenog ośećaja i tako prerađene i razjašnjene, izbacuju na površinu, praveći oluje i poslije ogromnog psihičkog izleta, daruju smiraj u vidu okrijepljujućeg sna.

Latentna erotičnost koja struji među likovima, daje neophodnu notu napetosti koja je prijeko potrebna da se izrazu dâ jačina kolorita, dok trzajem tijela izbacuju izvorne slike, duboko ukorijenjene u negdašnju ličnost, koje se žele osloboditi.

Ovi likovi su dati kao cjelina i ne treba se čuditi nedostatku kontrasta među njima, jer svi su oni „u traženju“, a razlike se mogu naći tek u varijantama ośetljivosti mentalnog sklopa njihovih dušâ koje predstavljaju. I onda se pitam, da li možemo govoriti o njihovom postojanju kao postojanju jedne intelektualne elite, izopštene od svijeta, ali dobrovoljno i po ličnom nahođenju?

I nije slučajno izabran naslov „Splav meduzâ“, jer śetimo se istoimenog remek djela francuskog slikara romantičara Théodora Géricaulta iz 19-og vijeka, na kojem je prikazan splav koji prevozi preostalih 15 od 147 ukrcanih putnika, koji su se na njemu našli poślije potonuća francuskog vojnog broda i koji su na tom splavu doživjeli sve strahote ljudskog življenja, suočeni s glađu, kanibalizmom i ludilom.

I nije slučajno što su smješteni u jednom „akvarelu tjeskobe“ u „uspomenama iz vodene knjige“ i ostalim , maestralnim jezikom ispisanim, poglavljima piščeve knjige, jer voda je prapočetak, ona je u nama, u vodi doživljavamo katarzu, ponovno rađanje, okrijepljenje i smiraj.

A motivi? Od mnogobrojnih koji se razrađuju i pomno analiziraju, izdvojen je jedan koji se uzastopnim ponavljanjem izdiže iznad ostalih i suvereno zauzima tron. To je prećutkivanje, tako često da to i ne primjećujemo, a tako bolno, nakon ruševina koje za sobom ostavlja. (Tamara Pantović)`



Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku.