Godina izdanja: 2009, 2011, 2013
ISBN: 978-953-266-122-4 ; 978-953-266-263-4 ; 978-953-266-516-1
Autor: Domaći
Jezik: Hrvatski

Izdavač: Fraktura, Zagreb
Jezik izvornika: hrvatski
Broj stranica: 226, 232, 372
Datum izdanja: 2009, 2011, 2013.
Vrsta poveza: tvrdi s omotom
Visina: 205 mm
Težina: 1125 g

Vrijeme laži, prvi dio trilogije Tabu, roman je koji progovara o Viktoru Tausku, jednoj od najzanimljivijih osobnosti hrvatske moderne. Kroz životnu sudbinu tog zaboravljenog pisca, pravnika i psihoanalitičara, koji je između ostalih prijateljevao sa Sigmundom Freudom i bio ljubavnik femme fatale bečkog fin de sieclea Lou Salomé, Sibila Petlevski zavrtjet će nadasve uzbudljivu trilogiju u kojoj se isprepleću sadašnjost i početak dvadesetog stoljeća, Prvi svjetski rat, špijunske tajne, pitanja seksualnosti i feminizma, sva pitanja koja je otvorila bečka moderna i koja do danas ne prestaju biti ključna za razumijevanje suvremenog čovjeka.
Vrijeme laži na intrigantan nas način kroz lik spisateljice i njezina prijatelja Tvrtka koji se zanimaju za Tauska uvodi u trilogiju i dramatično dvadeseto stoljeće. U prvom dijelu Tabua Sibila Petlevski postavlja koordinate, ali i plastično ocrtava svu dramatičnost i neponovljivu galeriju što stvarnih, što izmišljenih i domišljenih likova koji snažno obilježavaju tragediju intelektualca – Viktora Tauska. Trilogija Tabu posvećena je hrabrima, koji ne pristaju živjeti u vremenu laži. ljudima koji se ne boje slobode.
Nagrada Tportal 2010. za roman godine



Bilo nam je tako lijepo! drugi je dio trilogije Tabu, u kojem Sibila Petlevski iz sasvim drugoga kuta i na posve drugačiji način progovara o amblematskom liku fin de sièclea Viktoru Tausku. Pisan kao biografski roman i obiteljska saga, Bilo nam je tako lijepo! pripovijeda o psihoanalitičaru čiji je život zapravo psihogram dvadesetoga stoljeća. Vješto i neprestano balansirajući između stvarnih činjenica i fikcije i igrajući se njima, Sibila Petlevski kroz Tauskov život provlači teme koje je to doba otvorilo, a koje su i dan-danas neizbježne – od pitanja nacije i vjere preko seksualnosti i smrti pa sve do sloboda svih vrsta. U životu Viktora Tauska, ali i njegovih bližnjih, posebno sestre Jelke, stalno se isprepleću erotika i politika, ljubav i smrt, odgovornost prema drugome i trajna čežnja za slobodom svake vrste.
Bilo nam je tako lijepo! apologija je potrage za srećom i potrebe da za njom stalno tragamo, a Viktor Tausk jedna je od onih stvarnih povijesnih osoba koje su imale odvažnosti da se u tu potragu zapute. Nastavak nagrađivanog romana Vrijeme laži.

Trilogija `Tabu` Sibile Petlevski dobila drugi nastavak
Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 21.12.2011.
Trilogija „Tabu” Sibile Petlevski, posvećena hrabrima, dobila je svoj drugi nastavak. Prvi roman „Vrijeme laži” doživio je odličnu recepciju kojoj je svakako, u medijskom smislu, pomogla i nagrada [email protected]. On je bio neka vrsta hibridnog žanra, intelektualistička biografska fikcija koja se temeljila na istraživanju života i rada Viktora Tauska, pravnika i liječnika, psihoanalitičara, koji je zadužio i europske i zagrebačke kulturne krugove u doba moderne, ali je u njemu bilo mnogo manje samog Tauska, a više drugih oko njega koji su najavljivali glavnu nakanu „Tabua”.
A ona je – progovoriti o onima koji su u povijesti osuđeni na nepravdu i maćehinski odnos službenih povijesti. „Bilo nam je tako lijepo!” u samo središte ipak postavlja osobnost Viktora Tauska i na osnovu stvarnih, dopisanih i domišljenih likova pozicionira ga prema vlastitoj obitelji, brakovima, ljubavnicama, prijateljima, ali i prostorima u kojima je živio, kao i turbulentnim političkim i društvenim idejama i pokretima 20. st. Na taj način, Sibila Petlevski više je nego uspješno i inteligentno nadogradila svoju trilogiju, ne ponovivši isti fabularni i stilski koncept, već je Tausku prišla iz posve drugog, osobnijeg kuta. Ono što se u prvom romanu iščitavalo u međuredovima, ovdje je prepušteno samome Tausku koji dobiva konture živog i punokrvnog lika, građenog odličnim balansom između faktografije i fikcije.
Rabeći elemente žanrova kao što su obiteljska saga i fikcionalna biografija, Petlevska nam oslikava Tauska kao člana obitelji, ljubavnika, muža i oca, pjesnika i psihijatra, ali prije svega kao „ničijeg čovjeka” koji pokušava pronaći nekonvencionalne oblike sreće, u vrijeme koje je takvima jednostavno kontraindicirano. Pišući o Tausku, autorica bez velikih pretenzija na pisanje povijesnog ili političkog romana, zapravo ispisuje jednu vrlo tipičnu i manjinsku poziciju srednjoeuropskog intelektualca u svim turbulencijama 20.st. Tauskov „smrtopis”, jer je riječ o čovjeku koji je načinio dvostruko samoubojstvo, vječna je priča ovih prostora kojom se provlače motivi nacije, vjere, slobode, ljubavi i smrti, dakle oni koji su tada, ali i uvijek, funkcionirali kao svojevrsni tabui.
Tauskove selidbe i lutanja Europom, njegovi boravci na prostoru Balkana, vjetrovi netrpeljivosti i ratova, uništene ljudske sudbine, sve to ovom romanu daje indikativan okvir u kojem treba čitati Tauskovu, ali i ne samo njegovu životnu sudbinu.
Pripovjedna vještina i zrelost osobine su koje smo već povezivali uz ovu autoricu, no nakon drugog nastavka trilogije tome treba dodati još nešto – intrigantnost i zanimljivost ispričane priče koja nas navodi samo na jedno – s nestrpljenjem očekivati treći dio.


Stanje sumraka, treći i završni dio trilogije Tabu, precizno i jasno povezuje sudbine likova i sve pripovjedne silnice iz romana Vrijeme laži i Bilo nam je tako lijepo! Viktor Tausk Sibile Petlevski, jednako kao i stvarna osoba, bio je vizionar, čovjek ispred svoga vremena. Sva pitanja na koja nemamo odgovore začela su se još za Tauskova tragičnog, zanimljivog i neizvjesnog života. Prošlost i sadašnjost, premrežene na najnevjerojatnijim točkama, pokazuju da je stanje sumraka konstanta u kojoj žive svi ljudi prepuni inhibicija, opterećeni političkim, rasnim, vjerskim, seksualnim i bilo kojim drugim kontekstima. Viktor Tausk amblematična je figura našeg vremena, čovjek spreman otkrivati nove svjetove, bez straha stremiti drugačijemu i drugome i, što je najvažnije, čovjek koji se usudio postavljati pitanja sebi i drugima.
Stanje sumraka jedan je od onih romana koji pred čitatelja postavljaju najveći izazov jer tjera da razmislimo o sebi i svojim bližnjima, o stanju svijeta u kojem živimo, o vremenu koje je stalno sumračno i u kojem nema majstora koji će upaliti luč, već mrak treba osvijetliti svatko sam za sebe.
Trilogija Tabu posvećena je hrabrima, koji ne pristaju živjeti u vremenu laži; ljudima koji se ne boje slobode.

booksa.hr, Vladimir Arsenić, 4. 8. 2014.
O drugom romanu trilogije Tabu Sibile Petlevski, koji nosi naziv Bilo nam je tako lijepo, pisao sam u februaru 2012. godine, bez uvida u ono što će činiti trilogiju samu, što će je uobličiti, pretvoriti je u manje ili više koherentan narativ. Gledano iz ove perspektive, ono što je rečeno u tom tekstu samo je delimično tačno, odnosno vredi samo za pomenuti roman i tek je jedno od mogućih značenja koje nudi ovaj pozamašni narativ.
Nasuprot drugom, treći deo trilogije Stanje sumraka se u stvari mnogo više oslanja na prvi, a povest o Trentonu Lewisu i njegovoj supruzi Bess, kao vrsta analogije, predstavlja sliku epohe. Tako se čitavo tekstualno zdanje može tumačiti i kao roman dvadesetog stoleća. Složena struktura, jezička izbrušenost i zaista ogroman tematski raspon svedoče da se radi o veoma dobrom i zahtevnom tekstu, još jednom u nizu obimnih romana (pored Jergovića ili Valenta, na primer) koji se pojavljuju u hrvatskoj književnosti.
Sibila Petlevski je odlučila da svoj roman svrsta u žanr koji je nazvala „nekrografija“ – odnosno pisanje (o) smrti, koje, za razliku od biografije, treba da nam objasni kako je Viktor Tausk, protagonista Tabua, umro, a ne kako je živeo. Ova naizgled problematična i paradoksalna žanrovska odrednica (opšte je poznato načelo da smo svi u smrti jednaki, setimo se samo srednjovekovnih karnevala) opravdana je ne samo činjenicom da se poznati psihoanalitičar ubio, dakle sam je izabrao način svoje smrti, već i time što je upravo smrt jedan od poslednjih tabua i, kako se čini, ukoliko ne dođe do neke naučno-tehnološke revolucije, tako će i ostati. Naravno, to važi samo za našu zapadnu civilizaciju i kulturu, ona se na drugim mestima drugačije posmatra. Važno je, međutim, napomenuti da se u trilogiji mahom radi o nasilnoj smrti, bez obzira ko to nasilje nad životom čini.
Dominantan utisak koji se stiče kada se celokupan tekst uzme u obzir jeste da se radi o veoma političkom narativu (s njim u vezi je i nasilje), gotovo radikalnom u svom zahvatu jer je sve potčinjeno upravo ovakvom čitanju, a posebno to važi za prvi i poslednji roman: Vrijeme laži i Stanje sumraka.
Čak bi se moglo reći da se njen središnji deo najviše bavi samim Viktorom Tauskom, dok se u potonjim radi o onome što je njegovo nasleđe. Ako je Viktor Tausk bio taj koji je u svom psihoanalitičarskom radu definisao „uticajnu mašinu“ kod shizofreničara (radi se, uprošćeno govoreći, o uticaju okoline i snažnih nadražaja i/ili trauma koji iz nje potiču na razvoj i dinamiku bolesti, iskazanu kroz metaforu mašinerije i razvijene tehnologije jer pacijent veruje da njime upravlja mašina), onda se njen rad demonstrira kroz pomenuta dva romana, i to najpre kroz likove Viktorovih pacijenata i njihove sudbine, u prvom delu, odnosno kroz lik Trentona Lewisa i njegove supruge Bess u zaključnom.
Sibila Petlevski se odlučila za ono što bismo nazvali duplom ekspozicijom ili jukstapozicijom. U tekstu dolazi do svojevrsnih prelivanja - promena fokalizatora bez upozorenja. Tako se postižu upravo ti efekti brisanja granica među likovima, njihovim povestima i vremenima. Sudbina Viktora Tauska samo je etalon, mera onoga što se događa, ona je paradigmatična u onom smislu u kojem se lično i političko kroz nju prelamaju, iako mi se čini da lično gubi primat pred političkim, da se lično pretapa u političko, a sam čin samoubistva je ilustracija tog prelaza.
Stiče se utisak da je time trilogija dobila dodatni delom i neočekivani zaokret koji se najbolje očituje kroz završetak. Poslednja izgovorena rečenica u knjizi koja se dva puta ponavlja (prvi put je to sećanje na oca, a zatim je i sam Viktor izriče) glasi: „Ja sam Židov”. U svetlu te rečenice čitava trilogija dobija novi, odnosno drugačiji smisao. Uz njenu pomoć postaje nam jasna i Natalija A, Viktorova pacijentkinja koja je videla posledice pogroma, ali i uloga Franca Lautnera, prototipa naciste i čitave priče oko njega, kao i Trentona Lewisa iz trećeg dela trilogije.
Pored toga, postaje jasno da Tabu treba čitati u svetlu srednjoevropskog židovstva kao jedne šire metafore koja u sebi sadrži različite narative: umetnost i psihoanalizu, antisemitizam, samomržnju i Holokaust i sve njihove podvarijante kako vezane za židovsko nasleđe tako i kroz metafore. Radi se, dakle, o čitavom spektru tema koje se provlače kroz tekst i koje tek ovako osvetljene dobijaju puno značenje.
Naizgled banalna rečenica, ona koje se sam Viktor Tausk na neki način stidi i izgovara je kao kranji argument, kao odgovor na zlo oličeno u demonskom pacijentu koji se neprekidno ponavlja, kao ono ničeansko večno vraćanje istog, u potpunosti menja ne samo njegovu percepciju stvarnosti, nego i naše čitanje. Moglo bi se reć da je to jedina prava „uticajna mašina“, „Beeinflussungsmaschine“, koja nam svima radi o glavi i kroz koju se očituju sve one „teorije zavere“ kojima se veoma detaljno bavi Sibila Petlevski pokazujući njihov nemilosrdni uticaj na naše živote kroz primere iz kliničke prakse sopstvenog romana.
Korišćenje dokumenata i istorijskih likova pojačavaju upravo ova značenja. Autorka kao da nam kaže: ako mi ne verujete, evo pogledajte spisak imena sa osnovnim biografskim podacima – ti su ljudi zaista živeli i to vreme je zaista bilo tu. I ne zavaravajmo se, ono je i danas ovde i ne planira da ode nikuda.
U tome je dakle veličina trilogije Tabu – u njenoj sposobnosti da pričajući o Viktoru Tausku znači nešto za današnje čitaoce, da funkcioniše kao neka vrsta metafore i da kroz priču o ponavljanju pokazuje kako to izgleda u našoj lošoj sadašnjosti koja je večna. Ono što pretrajava je Zlo i naše stanje večnog sumraka, trenutka koji stoji ali smo svi svesni da se neminovno pretvara u mrak, u mrklu noć, u onaj trenutak kada će pojedinac postati žrtva eksperimenta, drugim rečima, u trenutak kada će nestati slobode.
Zbog svega ovoga se njena trilogija može, a čini mi se i treba, čitati i kao kritika kapitalizma, bez obzira na to što ona ni na jednom mestu nije verbalizovana jer je nažalost kapitalizam naše zatečeno stanje, on je vrhunska mašina uticaja i mašina prinude, on je Prokrustova postelja u koju nas smeštaju svako veče, on je konačno, ono što od nas pravi čudovišta i/ili žrtve poput Bess ili Natalije.
Zbog toga ne treba da nas iznenadi što se tekst ne kreće linearno. Njega je naravno moguće rekonstruisati, izložiti ga nemilosrdnoj i često skučenoj logici uzroka i posledice, ali čitanje zahteva mnogo više od toga: koncentraciju, vraćanje na prethodne delove i/ili popis likova koji se dobija u svakoj knjizi. Iskustvo čitanja Tabua je postmoderno par excellence, iako se radi o tematici koja stoji u samom središtu modernosti.
Može se to ilustrovati analogijom sa Jugoslavijom koju je u trilogiji veoma lako naći i uspostaviti. Ta je država bila pravi primer moderniteta, vere da je bolji svet moguć, ma po koju cenu. Postjugoslovensko stanje, do kojeg smo došli dovodeći modernitet do usijanja u ratovima i klanjima, drugim rečima negirajući ga, paradigmatično je postmoderno stanje, decentralizovano i svesno postojanja mašina uticaja iako se time njihovog delovanja ne odričemo, odnosno ne umanjujemo ga, samo ga partikularizujemo.
Naravno da se analogija sa Jugoslavijom nameće i kroz druge segmente: Tausk je jedini „jugoslovenski“ psihoanalitičar koji je živeo i radio u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, najbolje godine njegovog života odvijaju se na prelazu vekova, tačnije pre Prvog svetskog rata koji pokazuje mračnu stranu ljudskog i modernosti, i posle kojeg Viktor više nije isti, štaviše on se ubija jer ne može da izdrži „mašine uticaja“.
Ono što nedostaje i ono što je, čini mi se, bilo započeto u prvom delu, a nije dobilo adekvatan nastavak u sledećim, jeste problematizovanje autorskog i pripovedačkog glasa. Naime, u Vremenu laži postoji jedan autopoetički, gotovo autoironizujući glas, dat kroz dijalog između Tvrtka i naratorke, koja bi trebalo da bude i podrazumevana autorka, ali se on gotovo do nevidljivosti gubi u nastavku. Pojavljuje se, doduše, na kraju knjige, međutim lišen ironije, već donekle patetično kroz direktno obraćanje protagonisti, sa uverenjem u trajanje („Mi ostajemo. Za inat ničemu. Skoro nepromijenjeni.”) uprkos činjenici da je svet koji poznajemo ozbiljno doveden u pitanje, ako ne srušen i obrisan sa lica zemlje.

Sibila Petlevski, prozna spisateljica, pjesnikinja, dramatičarka, izvedbena umjetnica, znanstvenica, sveučilišna profesorica, urednica i prevoditeljica rođena u Zagrebu. Doktorica filoloških znanosti, redovita profesorica na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Članica L“Académie Mallarmé i l“Académie Européenne de Poésie. Dobitnica godišnje nagrade „Vladimir Nazor”, nagrade Poeteka međunarodnog festivala pozije (2005) i nagrade „Petar Brečić” za doprinos teorijskoj dramaturgiji. Njena drama Eisgeneral nagrađena je u europskoj selekciji Berliner Festspiele TT Stückemarkt (2005). Roman Vrijeme laži (2009) osvojio je književnu nagradu Tportala 2010. za roman godine. Nacionalno i internacionalno antologizirana autorica. Urednica u domaćim i stranim časopisima. Poezija i proza prevedene su joj na desetak svjetskih jezika. Nastupala na svim značajnijim međunarodnim književnim skupovima. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Predsjednica Hrvatskog PEN centra (2001–2005). Članica međunarodnog upravnog odbora Internacionalnoga PEN-a (2002–2007).
Uz beletrističke objavila je i više znanstvenih knjiga. Poezija: Kristali (1988); Skok s mjesta (1990); Sto aleksandrijskih epigrama (1993); Babylon (2000); Heavy Sleepers (2000); Libitina (2002); Spojena lica (2006); Spojena lica/Spoeni lica/Joined Faces (2009). Proza: Francuska suita (1996); Koreografija patnje (2002); Noćni trening (2006); Moj Antonio Diavolo (2007); Vrijeme laži – Tabu I (2009), Bilo nam je tako lijepo! – Tabu II (2011), Stanje sumraka – Tabu III (2013). Drama: Ledeni general (Eisgeneral) (2005); Cagliostro Forever, libreto; (2007); Rimbaud“s House (Rimbaudova kuća) (2007).

MG143