Godina izdanja: 2023
ISBN: 978-86-6263-485-6
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

OGLEDALO ZA KRLETKU
Amir Alagić

Biblioteka: Savremeni roman

2023 godina

Masa: 300 gr
Pismo latinica

Povez
broš sa klapnama

Broj stranica
196 str.

ISBN 978-86-6263-485-6

Dimenzije
145 × 205

knjiga je potpuno nova - moja ocjena 5*

[kategorizacija stanja:

5*- potpuno nova knjiga, neotvorena (od 2000. nadalje)
5 - netaknuta, a može biti i starije izdanje
4 - vidljivi vanjski znaci korišćenja, ali knjiga u dobrom stanju
3 - oštećena izvana (korica), unutra bez oštećenja
2 - oštećena izvana, oštećena iznutra - podvlačena grafitnom olovkom ili pohabane stranice
1 - knjiga oštećena izvana i iznutra, podvlačena hemijskom, flomasterima ili bojama, ali čitljiva

- za svaku karakteristiku/oštećenje koje nije obuhvaćeno prethodnim pišem dodatnu napomenu ili ukazujem na fotografiju]

DODATNO UZ KNJIGU:


Nova saznanja o samoubojstvu starom trideset godina potaknut će junaka ovog romana na povratak u rodni grad. Istražujući što se doista dogodilo te zloslutne 1988. godine, on upoznaje mnoge ljude, sadašnje ili bivše žitelje tog grada koji su ga odredili i koji je njih odredio. U prethodnim romanima Amira Alagića, Tuneli, Stogodišnje djetinjstvo i Osvetinje, imali smo priliku upoznati autorov zamjetan pripovjedni talent. U novom romanu Ogledalo za krletku Alagić nas ponovno zavodi elegantnim, besprijekorno ispisanim dugačkim rečenicama, minuciozno izbrušenim draguljima koji se nižu jedan za drugim da bi naposljetku izgradili slojevit svijet Banjaluke kojim hodaju nesretni preljubnici i njihove šutljive supruge, surovi policajci, neobični kazališni redatelji, prosjaci i lutalice te naposljetku i sam nemirni pripovjedač opsjednut pronalaženjem istine. Ovaj pseudokrimić posveta je gradu Banjaluci – on ispisuje jednu bolnu, a prešućenu povijest umiranja čije ožiljke mnogi nose i danas a da to ni ne znaju.

***

Amir Alagić rođen je 1977. u Banjaluci. Objavio dvije zbirke priča: Pod istim nebom (2010) i Linije koje ti nazivaš rijekama (2019) te romane: Osvetinje (2016), Stogodišnje djetinjstvo (2017) i Tuneli (2019). Priče i pjesme objavljivao u raznim književnim časo­pisima i zbornicima. Živi u Puli.

***

ODLOMAK:

Antuna Blaževića se nisu sjećale. Postoje ljudi koji
i u gradu u kojem svatko voli znati više nego što treba,
gdje na rubovima svačije priče vise suvišne niti za koje
će se uvijek netko uhvatiti i početi je drapati uvodeći
u nju nekog svog, onog jednog koji je radio u Incelu,
Jelšingradu ili Metalu, izlazio u Baštu sljezove boje, ku
pao se na Abaciji, igrao za Naprijed ili imao strica čiji
je prijatelj oženio kćerku sestre onog doktora koji je
poznatom sportašu spasio oko, i u takvom gradu, da
kle, postoje ljudi koji kraj radoznale i pričljive većine
prođu neprimijećeno.
Kiselila su se lica trima ženama dok su ga proma
trale na fotografiji koju sam otrgnuo iz novina još u
Puli, no u njihovim očima nije bilo znakova prepozna
vanja. Čudilo me što vijest od prije nepuna tri mjeseca
nije snažnije odjeknula gradom u kojem se sve dogo
dilo, što se još uvijek ne prevrću priče i ne progovaraju
oni kojima su se najednom stvari rasvijetlile ili im je
otpočetka sve bilo jasno, koji su u nekim davnim i da
lekim postupcima iščitavali njegove opasne namjere i
upravo ovakav rasplet, usput izmišljajući i nadodaju
ći ono čega nije bilo, da bih napokon shvatio u kojoj
je mjeri ljekovito i nužno prošlost duboko zakopati,
a tešku ilovaču nad njom tvrdo nabiti. Valjalo im je
živjeti u sadašnjosti, a meni nije preostalo ništa drugo
nego da se od te iste sadašnjosti okrenem i zakoračim
na drugu stranu.
„Imala je nekoliko modrica u dnu leđa. Sve nasta
le postmortalno“, govorio mi je Cvijeto Tadić u ljetno
jutro na terasi svog stana. Na tijelu Anje Bakul nije
bilo drugih tragova nasilja niti znakova borbe. Smrt
je nastala utapanjem, a u jednjaku je uočeno nešto ri
ječne trave. „Ako te interesuje, potražiću rokovnik u
kojem sam napisao šta je tog dana jela“, rekao je, a ja
sam ga zbunjeno pogledao. Kroz duge godine rada na
patologiji potajno je sastavljao kuharicu s posljednjim
obrocima pokojnika koji bi mu došli pod nož. Uklju
čivao je samo iznenadne smrti, bez onih dugotrajnih
koje prate lijekovi i bolničke ili dijetalne prehrane.
„Kroz čitav moj radni vijek niko nije umro od gladi,
što ukazuje na svojevrsni društveni standard. Odavno
sam u penziji pa ne znam je li se do danas šta pro
mijenilo.“ Bio je star, dobrano načet Parkinsonovom
bolešću, no u osmijehu je ostao dječak. „Kod ovakvih
to nikad ne prolazi“, kazat će mi njegova supruga kad
bude iznosila kavu.

***
UNOS: 250826
Šifra