ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1977
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Autor - osoba Kulenović, Skender, 1910-1978 = Kulenović, Skender, 1910-1978
Naslov Ponornica : roman / Skender Kulenović
Vrsta građe roman
URL medijskog objekta odrasli, opšte (lepa književnost)
Jezik srpski
Godina 1977
Izdavanje i proizvodnja Beograd : Nolit, 1977 (Subotica : Birografika)
Fizički opis 267 str. ; 20 cm
ISBN (Karton)
Napomene Tiraž 4.000
Stanje: omot malo iskrzan, unutra odlično očuvano.

Svoj roman Ponornica Skender Kulenović je objavio tek godinu dana uoči smrti. Roman Ponornica tematski je vezan za onaj period bosanske povijesti kad je stara carevina sa svojim civilizacijskim sklopom već dovoljno davno izvan Bosne, a nova već unijela svoj red i svoje običaje. Niti je jedna dovoljno umrla niti je druga dovoljno živa, a odsjaj i jedne i druge već se talože u svakoj od ličnosti ovog romana.
„Austrijska tema“ u bosanskohercegovačkoj literaturi nametala se skoro sto godina, a naročito je prisutna u bošnjačkoj književnosti. Ona je za bošnjačkog pisca i dalje opsesivna, jer ni danas se njegov svijet nije odrekao civilizacijske vezanosti za „turski“ orijentalni svjetonazor, a prihvatio je „austrijski“, zapadni Weltanschaung. Zato Kulenovićeva tema i jest ponornica sa dosad stogodšnjim tokom za koju ne vjerujem da je našla svoju definitivnu ponikvu. Konkretno, Kulenovićeva Ponomica tematski je ušla u avliju, u onaj smaragdni prostor iza avlijskog zida, u senzibilitet i rafinman o kome je on pisao u izvrsnom eseju Iz smaragda Une („Grozdanin kikot“ Hamze Hume). Taj rafinman, ta senzibilnost, to je korijen ove teme. Zbog dubine njihovih živih zila roman „Ponornica“ tematski je i kompozicijski toliko razuđen. Jednostavna formulacija teme: raslojavanje koje prijeti raspadom jedne patrijarhalne bošnjačke begovske porodice je suštinski tačna i, kao i sve dijagnoze te vrste, uvijek preširoka općenita.
Ovaj roman je po tematskom svome određenju i roman ličnosti, i društveni, i povijesni roman, i porodična hronika, a za sva ta formalna određenja u tematski razuđenom toku može se naći potvrda. Onaj dio fabule koji je posvećen Muhamedovu životu, kroz čiju se ličnu prizmu prelomila cijela „Ponornica“, tematski je i fabulativni okvir svih događanja tako da on određuje i kompozicijsku strukturu romana. Roman počinje Muhamedovim sjećanjem na ljetni raspust koji je, kao student El - Azhara, najstarijeg sveučilišta na svijetu, proveo u zavičaju. Zapravo „Ponornica“ počinje pismom, motom, koje je Muhamed davne kairske godine primio od rođake Senije, a čija se rečenica „Eto ih tamo, nek rade što hoće“ provlači i osjenčava Muhamedov simbolični, a opet relativni, odnos prema svijetu.
Muhamed svoju ponornicu piše kad Senijino pismo „list iz školske pisanke, požutio poslije četrdeset godina, leži sada na mom radnom stolu, pokraj moje suhe, žute ruke pune već staračkih pjega i kvrga zelenih vena“ i tako daje vremenski okvir fabuli kojom ce „Ponornica“ protjecati kao prvi dio zamišljene i neostvarene tetralogije. Tema raspada patrijarhalne porodice, toliko prisutna u južnoslavenskim literaturama, ovdje je samo pokretački, i to vanjski, ali stalno lebdeći, prijeteći fatum. Međutim, za razliku od ranije tretirane ove tematike realističkog i postrealističkog perioda naših literatura, Kulenovićev tretman je podrazumijevanja raspada već odavno razasute porodice.
Roman Ponornica prva je kritika bosanskoga begovata u bošnjačkoj literaturi, analiza njegovog ekonomskog, socijalnog i moralnog propadanja prema kojem Skender Kulenović nije pokazivao previše sentimentalnosti. Muhamed - beg, kojeg, naravno, ne možemo bezrezervno poistovjećivati sa piscem Ponornice, otuđen je od svoga zavičaja i od svojih duhovnih izvorišta, od islama prije svega, pa mu i ne pada teško poraz u nadmetanju „kamena s ramena“ sa kmetovskim mladićima u begova Filipovića. Prije bi se moglo reći da je Muhamed – beg u potpunosti svjestan kraja begovata i nadolazeće budućnosti u kojoj će nekadašnja begovska slava ostati samo kao daleka i lijepa uspomena ili kao epska laž ispjevana od naručenog kmetovskog pjevača. Ipak, njegov je odnos prema tome naprasno degradiranom svijetu, iz kojeg je i sam potekao, bio duboko ambivalentan: koliko god ga je kritikovao i od njega se udaljavao, toliko ga je i volio i proživljavao kao samozatajnu i vrijuću ponornicu u svome biću. Ova je ambivalencija možda bila i izraz Skenderove raspolućenosti između svjesno izabrane socijalističke ideologije i rođenjem dodijeljenog begovskog aristokracizma.
U Skenderovoj spisateljskoj ličnosti sukobljavali su se, tako, komunista i beg, što je djelimično prenešeno i na lik Muhamed-bega u kojemu su se sučeljavali svjetovnjački orijentiran intelektualac i begovsko dijete poslato u „El Azhar“ da se islamski obrazuje. Muhamed-beg je sve više ostajao bez titule uz svoje ime, baš kao što je u kuću Skendera Kulenovića, zahvaljujući njegovu ocu, nezaustavljivo ulazio evropski način života, o čemu je Skender gotovo sa ponosom pisao u eseju o Mažuraniću: - Moj otac je u našu kuću unio evropski način života, i ja sam za drukčiji saznavao samo kod susjeda i rođaka. Iako beg, nije bio obrazovan, ali je vidio svijeta, Carigrad, Beč i Peštu, znao je turski i nešto njemački, sve je kod njega bilo „ala franca“ (alla franca je značilo: navijati sat po evropskom vremenu, jesti viljuškom i nožem itd.), i govor i način odijevanja, ne samo nas sinove nego - što je bio rijedak slučaj - i kćerku dao je na škole, hvalio Kemala, demonstrativno nosio šešir, kajao se što na vrijeme nije prodao zemlju i kmetove, pa sve uložio u trgovinu, ismijavao zbog zaostalosti hodže, kadije, muftije - sve do reis - ul - uleme.

SKENDER KULENOVIĆ
(Bosanski Petrovac, 2. 9. 1910 – Beograd, 25. 1. 1978)
Kulenović je rođen 1910. u Bosanskom Petrovcu. U rodnom mjestu završio je osnovu školu, gimnaziju u Travniku, a prava je studirao na zagrebačkom Sveučilištu. Rano se opredijelio za napredni komunistički pokret: godine 1933. primljen je u SKOJ, a dvije godine kasnije u Komunističku partiju Jugoslavije. Učesnik je narodnooslobodilačke borbe od 1941. godine. Biran je i za člana AVNOJ-a. U toku narodnooslobodilačke borbe uređivao je partizanske listove, a po oslobođenju zemlje bavio se političkim radom i uređivanjem listova i časopisa („Pregled“, „Književne novine“, „Nova misao“). Bio je dopisni član Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti. Umro je u Beogradu 1978.
Svoj prvi književni rad, sonetni vijenac „Ocvale primule“ Kulenović je objavio 1927. godine u srednjoškolskom almanahu „Hrvatska vila“, u Travniku. Kasnije objavljuje lirsku prozu u časopisu „Novi behar“ u Sarajevu, prvu pripovijetku „Noć u vezirskom gradu“ u zagrebačkom časopisu „Putokaz“, koji uređuje Hasan Kikić, te pripovijetku „Rakije“ u zagrebačkom časopisu „Izraz“, pod uredništvom Otokara Keršovanija. U tim drugim časopisima i listovima Kulenović, pored književnih radova, objavljuje i političke članke.
Kao partizan, Kulenović se 1942. javlja prvom ratnom pjesmom „Pismo Jove Stanivuka partizana crvenoarmejcu Nikolaju Ivanoviču Krilovu“, objavljenom u listu „Krajiški partizan“, u selu Agiću kraj Banjaluke. Iste godine objavljeno je i najpoznatije djelo Skendera Kulenovića poema Stojanka majka Knežopoljka. Prvi put je štampana kao posebna knjiga 1945. godine, i odmah postala svojina čitavog naroda. Umjetničkim osobenostima – motivom, likom, jezikom i ritmikom – „Stojanka majka Knežopoljka“ predstavlja jedinstvenu fresku o borbi i osveti u našoj literaturi sa temom narodnooslobodilačke borbe i revolucije. S pravom je književna kritika lik majke Stojanke Knežopoljke poredila sa legendarnim likom Majke Jugovića iz narodne poezije.
Kulenović je, pored ostalih, objavio i djela: Komedije, Ševa (poema), Svjetlo na drugom spratu (drama), Poeme, Soneti i roman Ponornica (1977). U svojim zrelim godinama Kulenović je sve više iskazivao svoj intimni svijet. Posebno su zapaženi njegovi soneti, zgusnute misli i savršenog izraza. U njima je nastavljena ona nit sa kojom je ovaj pisac i ušao u literaturu.
O Skenderu Kulenoviću pisali su: Milan Bogdanović, Eli Finci, Slavko Leovac, Božo Milačić, Stevan Raičković, Božo Bulatović i Novica Petković.
MG66