Godina izdanja: 2018
ISBN: 978-953-222-833-5
Autor: Domaći
Jezik: Hrvatski

Broj stranica: 135
Povez: meki
Godina izdanja: 2018.
Izdavač: Jesenski i Turk, Zagreb
Zemlja porekla: Hrvatska

Ovaj roman govori o životu deteta vojnog lica koji se zbog raspada Jugoslavije sa porodicom vraća u svoje rodno selo na severu Hrvatske iz jednog grada u Bosni. Našem glavnom liku se osporava identitet, on će zauvek u očima ljudi oko sebe biti onaj Drugi, kamenčić u čizmi koji im smeta. Ali će zato osetiti jaku vezu prema prirodi, njenoj flori i fauni.

Nikola Leskovar novo je ime na književnoj sceni. Romanom „Tijelo od soli“, za koji je dobio nagradu „Prozak“, na velika je vrata zakoračio u pripovjedački svijet, a ako je suditi po vještini i stilu, u njemu će se i trajno nastaniti. Rođen 1983. godine u Mostaru, odrastao u Tuzli, u devedesetima iz ratne Bosne s obitelji migrira u selo pored Varaždina. Život koji nitko nije želio, a dobili su ga mnogi, okosnica je romana o odrastanju u uvjetima prilagodbe na novu sredinu, kulturu, mentalitet, a djelomično i jezik. Novi život stvorio je i Nenada Namjesnika, Leskovarovog imaginarnog dječaka, iz čije perspektive je proistekla povijest boli koja se, kroz tjeskobnu atmosferu, mračne sekvence i opise dekadencije u koje je zapalo hrvatsko društvo, provlači od početka do kraja romana.
Koliko, kao pojedinci, možemo utjecati na ulogu koja nam je dodijeljena i kako ona utječe na tijek našeg života, u kolikoj mjeri se pojedinac od te uloge može otkloniti, jesmo li kovači svoje sreće ili je ona ipak podložna i utjecaju okolnosti na koje ne možemo djelovati − samo su neka od pitanja koja otvara ovaj roman.
Nenad Namjesnik sin je oficira jugoslavenske vojske, nekompromitiranog suradnjom s njom u trenutku kada je ona prestala biti jugoslavenska. Odrastao u multietničkoj sredini, u dobrostojećoj građanskoj obitelji s izgrađenim kulturnim vrijednostima, selidbom iz urbanog u ruralno područje doživljava svojevrstan kulturološki šok. Sve ono što je do jučer vrijedilo kao mjerilo napretka, preko noći postaje nepoželjno i mrsko. Knjige, koje dječakova obitelj donosi sa sobom, više nisu podobne zbog jezika i pisma kojim su pisane i pospremaju se ispod stubišta podruma nedovršene kuće u koju se po dolasku nastanjuje dječakova obitelj. Lisica, koju je majka nosila oko vrata kad je išla u muzeje i kazališta, sad je predator na kojeg majka s prozora gleda kako vreba na dvorišnu perad.
Gradska udobnost više nema vrijednost ni smisao – karakter obitelji mijenja se sukladno okolnostima života na selu. Otac, bivši pilot, započinje posao s farmom koza. Za njega nema više letova, svoje funkcije svodi na minimum, izgubljen je u okolini u kojoj se zatiče, simbolički postaje jednostanični organizam da bi preživio u društvu koje ga ne želi jer dolazi iz drugog i drugačijeg svijeta (Otac se ne snalazi, ameba je jednostavan organizam, u njezinu organizmu nema ništa što bi se moglo povezati s mehanikom, tehnikom i matematikom, boji se letjeti, želi tapkati u mjestu, a za to je dovoljan folklor i drmusanje trepetljikama). Majka još po navici prije spavanja nanosi kremu za lice, iako joj je koža ogrubjela od vjetra, sunca i teškog fizičkog rada.
U takvom okruženju, formira se ličnost dječaka koji, po prirodi znatiželjan i oštrouman, primjećuje nesklade i paradokse. Najglasniji su oni koji imaju najmanje za reći. Općeprihvaćeno mišljenje artikuliraju alkoholičari u lokalnoj birtiji i život se, ne samo na individualnoj razini, zaista svodi na najjednostavniji mogući oblik. Dječak, odmalena predisponiran za bolest koju karakterizira višak soli u organizmu, zbog čega često pada u nesvijest i biva predmetom poruge, na farmi radi teške fizičke poslove, od uzgoja poljoprivrednih kultura na njivi pored kuće, do rušenja drva za ogrjev u šumi, ali istovremeno ne odustaje od vlastitog intelektualnog napretka. Čita Fjodora Dostojevskog i Virginiju Woolf, doživljava život kroz simbole, ali ga istovremeno obuzima sveobuhvatni mrak sredine u kojoj se zatekao. Konačni slom doživjet će kad otac bankrotira, a posao s farmom doživi slom, što je ujedno i trenutak katarze.
Leskovar svoju prozu stilizira poetskim sredstvima, čestim metaforama, simbolima, elipsama, hiperbolama i personifikacijama. „Tijelo od soli“ pretendira na jedinstvenost u suvremenoj književnosti, što zbog mješavine jezika kojim je pisan (Leskovar vješto spaja kajkavski dijalekt, standard i turcizme), što zbog teme koju obrađuje. Apatridstvo, neprilagođenost, nesnađenost, nepoželjnost temeljni su postulati na kojima gradi psihološki profil glavnog lika. Često ponavljajući motivi (amebe kao vrhovna bića koja su pojela vrijednosti, crne rupe kao simboli mentalnog mraka, personifikacije zla i strahova u vidu Odijela, Haljina i Uniformi – vladajućih, religije i aparata represije) dopunjavaju i naglašavaju tjeskobu hrvatskog društva s kraja dvadesetog i početka dvadesetprvog stoljeća. Cjelokupnoj atmosferi nemalo doprinose književne i filmske reference (parafraze Selimovićevog „Derviša i smrti“ i mjestimično poistovjećivanje s likovima iz „Werckmeisterovih harmonija“ Bele Tarra), što roman čini spojem naizgled nespojivog i odražava eklektiku koja je proizašla iz raspada Jugoslavije.
Iako, naizgled, ovaj roman ne nudi nadu, ona je ipak prisutna. Dječak, koji na prozoru podruma u kojem odrasta uzgaja paradajz i cijeloga djetinjstva gleda kako stabljike savijaju vratove jer nemaju dovoljno svjetlosti, na kraju spoznaje drugačiji život. I u njemu nastavlja uzgajati paradajz, na novom prozoru, visoko iznad zemlje, o čemu kaže: „Prozor je velik i na njemu se hihoću tri lica iscrtana prstima, živimo u zraku i nitko ne mora savijati glavu da bi mu bilo dopušteno rasti.“ Time se zaokružuje ciklus u čijem centru stoji samo jedna riječ – sloboda.
MG26