Godina izdanja: 2013
ISBN: 978-86-521-1351-4
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Izdavač: Laguna, Beograd
Format: 13x20 cm
Broj strana: 639
Pismo: Latinica
Povez: Mek
Godina izdanja: 10. oktobar 2013.
Prevodilac: Žermen Filipović

Višestruki dobitnik međunarodnih književnih nagrada.

„Jedna od najduhovitijih, najtragičnijih i najdirljivijih knjiga koje ćete pročitati.“ – Guardian

Ljubav i tama samo su dve od moćnih sila koje prožimaju izuzetnu, dirljivu priču Amosa Oza. Autor nas vodi na zavodljivo putovanje kroz svoje detinjstvo i mladićko doba, od ratom razrušenih ulica Jerusalima četrdesetih i pedesetih godina dvadesetog veka, do paklenog braka dvoje dragih, dobronamernih ljudi – nervoznog, racionalnog oca i sanjarenju sklone, romantične majke. Između njih dvoje zatiče se jedan mali dečak koji na plećima nosi breme prethodnih naraštaja.
Ozova priča zaranja u sagu o jevrejskoj – ljubavlju i mržnjom ispunjenoj – vezi s Evropom, i ide od Vilne i Odese preko Poljske i Praga do Izraela. Humor i duboka tuga, istorija i čovečnost čine ovaj magični portret umetnika koji je prisustvovao rađanju jedne države. Ovo je životopis bez premca koji žudi da bude pročitan i oplakan.

„Tragikomična saga o ljubavi i knjigama, o jevrejskom životu i imigrantskom životu širom sveta, o univerzalnom ludilu svake porodice. Pročitajte ovu knjigu odmah – jamčim vam da će proći mnogo, mnogo vremena pre no što naiđete na briljantnije delo.“ – Daily Mail

„Priča o ljubavi i tami jedna je od najlepših knjiga koje sam pročitao... Smejao sam se mnogo i plakao – i naprosto sam se s ovim delom saživeo kao s nekim od romana sjajnih ruskih klasika.“ – Majkl Frejn

„Vrlo lična, dirljiva priča... Potresno.“ – The Times

„Čudesno.“ – Independent

Miljenko Jergović: Priča o ljubavi i tmini Amosa Oza

Rijetko kad čitatelj će pomisliti da čita knjigu veću od života. Koliko god tisuća knjiga da je pročitao, oduševljavao se, nutkao njima bližnje, doista mu se samo nekoliko puta dogodilo da pročita baš takvu, veliku knjigu: “Junaci Pavlove ulice”, “Bašta sljezove boje”, “Travnička hronika”, “Luča mikrokozma”, “Derviš i smrt”, “Roman o Londonu”, “Zastave”… I ima li još koja? Nipošto to nije neki klasik, lektira ili knjiga načinjena za učenje i divljenje, nego ona koja je napisana i izlivena tako da se čitatelju učini da je pisana samo za njega i za čas u kojem je čita.
“Priča o ljubavi i tmini” velikog izraelskog romanopisca Amosa Oza, upravo je takva knjiga.
Autobiografija, obiteljski roman, u kojemu se polako listaju stranice fotoalbuma, roman o rođenju izraelske nacije, ali i o rođenju novoga, pomlađenog i životu prilagođenog drevnog hebrejskog jezika, roman o mržnji prema Drugome i mržnji Drugoga prema tebi, te na kraju i na početku svega, roman o majčinom samoubojstvu, o trajnoj i nerazvedrivoj žalosti, osjećaju krivnje, ljubavi i mržnji, najvećoj i najdubljoj od svih mržnji, prema njoj koja se ubila i ostavila ga samog na svijetu, da živi i da misli o razlozima zbog kojih je otišla.
Oz ne vodi računa o strukturi svoje priče, rasprostrte na osamstotinjak stranica i šezdeset dva poglavlja. Ona se nadaje sama od sebe, po logici piščeva monologa, koji dijelom poštuje kronološko nizanje epizoda, ali i odstupa od njega. Da je ispričana u drugom trenutku, priča bi, možda, drukčije tekla. Jedino što je moralo biti tako kako je u “Priči o ljubavi i tmini” jest kraj: “ujutro se više nije probudila, čak ni kad je zarudjela zora i kad ju je između listova fikusa u bolničkom vrtu počela dozivati vesela, silno začuđena ptičica, zvala ju je i zvala uzalud, no bez obzira na to pokušavala je opet i opet, i još i danas katkad pokuša.”
O svakom romanu unutar ovoga veličanstvenog romana, a ima ih barem pet-šest, dala bi se ispričati, barem glasom ovog čitatelja, duga priča ispunjena divljenjem i svaki put ponovljenom potrebom da naglasi kako je ovo jedna od knjiga njegova života. Recimo, Ozov obiteljski roman: Židovi nisu bolji, ni drukčiji od drugih ljudi i naroda, iza velikog divljenja prema njima mora stajati veliki prezir ili zasljepljujuće grizodušje, ali, ipak, možda bi se smjelo reći da su židovske obiteljske priče šire i dublje, da su nekako veće i obuhvatnije od drugih obiteljskih priča.
Oz je ispričao svoju, od Vilnijusa, preko Poljske i Ukrajine, do Jeruzalema u vrijeme britanske uprave, o baki koja je sve pokušavala oprati i dezinficirati i o djedu koji ju je volio, ali se preporodio kad je umrla, prepustio se erotskim doživljajima i još u zrelim devedesetim imao je tridesetak godina mlađe ljubavnice.
Ili roman o rođenju izraelske nacije. Amos Oz je, osim što je neosporan izraelski književni klasik, tvrdoglavi i svetački dosljedni zagovornik mira i razumijevanja Židova i Arapa, Izraelaca i Palestinaca. “Priča o ljubavi i tmini” duboko je uznemirujuće svjedočanstvo o nastanku mržnje između dva naroda. Ono što na čitatelja djeluje odgojno i ljekovito jest Ozovo razumijevanje i suživljavanje s argumentima obje strane.
U Arapima Židovi vide one koji su spremni nastaviti holokaust koji je nad njima proveden u Europi, a u Židovima Arapi vide one koji su kao došli iz Europe, da nastave višestoljetni europski kolonizatorski teror nad njima. Oz je samosvjesni Izraelac, koji je osobno doživio i uživljavao se u svaku epizodu nastajanja izraelske države.
On joj se radovao, ali je odmah zatim u njoj vidio nesreću i nevolju za susjede. Oz je Židov koji ima emocionalnu obavezu prema arapskim komšijama. To ga čini usamljenikom i nekom vrstom mučenika, kojemu je suđeno i da prvome susjedu, nekom Šmuleviču, objašnjava preko ograde, ono što mu poručuje i svojim novinskim tekstovima: “Možda ću danas napisati tekst za dnevni list Jediot Ahronot i u njemu pokušati objasniti gospodinu Šmuleviču da naše povlačenje s osvojenih teritorija nipošto neće oslabiti Izrael, već da će ga samo ojačati? Objasnit ću mu da nije ispravno na svakom mjestu uvijek iznova vidjeti holokaust, Hitlera i München?“ Pritom, on razumije i Šmuleviča, jer ga mora razumjeti, jer je Šmulevič preživio logor Majdanek i jer ima unučicu koja tako lijepo svira Mjesečevu sonatu.
Kao golobradi dječak, koji je tada živio u kibucu, Amos Oz uputio je pismo čitatelja jednome listu, kao reakciju na filozofska razmatranja premijera i ministra obrane, slavnoga Davida Ben Guriona, u kojima je ovaj osporavao jednakost među ljudima.
Iako je bio anonimni klinac, koji je u to vrijeme objavio tek nekoliko pjesmica, Ben Gurion ga je pozvao k sebi, izvikao se na njega, a zatim mu priznao da je čitao njegove pjesme. Oz na čudesan način opisuje čovjeka koji je, zapravo, otac izraelske nacije, ruga mu se, opisuje ga kao nakaznog seljaka, ali se i divi njegovoj snazi i karizmi, strahu koji osjeća pred njim.
Duhovit i nježan, veliki pisac ne zazire od sentimentalnosti, nego piše onako kako jest, ludujući i predajući se sasvim svojoj velikoj priči. Doista bi je vrijedilo pročitati, kako zbog književnosti, tako i nas i naših identiteta.

Amos Oz (1939–2018), rođen je u Jerusalimu. Studirao je filozofiju i književnost na Hebrejskom univerzitetu. Jedan je od najboljih izraelskih živih pisaca, a uz to je i ugledni politički komentator i pobornik mira na Bliskom istoku. Autor je mnogih književnih dela među kojima su romani Crna kutija, Poznavati ženu, Fima, Ne odlazi noćas, Isto more, Moj Mihael i Juda, autobiografija Priča o ljubavi i tami, kao i dokumentarna prozna dela Na tlu Izraela, Padine Libana, Izrael, Palestina i mir i Početak priče. Njegove knjige prevedene su na četrdeset dva jezika. Dobitnik je mnogih međunarodnih književnih nagrada.
MG37 (N)