ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1984
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Autor - osoba Kondžić, Muhamed, 1932-1996 = Kondžić, Muhamed, 1932-1996
Karahasan, Dževad, 1953- = Karahasan, Dževad, 1953-
Naslov Silicijum front / Muhamed Kondžić ; [priredio Željko Ivanković]. Kraljevske legende / Dževad Karahasan ; [priredio Ivan Lovrenović]
Vrsta građe roman
Jezik hrvatski, srpski, bosanski
Godina 1984
Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Svjetlost, 1984
Fizički opis 575 str. ; 21 cm
Drugi autori - osoba Ivanković, Željko, 1954- = Ivanković, Željko, 1954-
Lovrenović, Ivan, 1943- = Lovrenović, Ivan, 1943-
Zbirka Savremena književnost naroda i narodnosti BiH : u 50 knjiga ; knj. 47
(Plast.)
Napomene Tiraž 5.000
U kolofonu god. izdavanja: 1984/1985
Str. 5-14: „Sicilijum front“ - govor između prošlog i budućeg / Željko Ivanković
Str. 411-415: Stvarnost teksta / Ivan Lovrenović
Biografija, biliografija, literatura: str. 405-406; 573-574.
Predmetne odrednice Kondžić, Muhamed, 1932-1996
Karahasan, Dževad, 1953-

Spolja kao na slici, iznutra dobro očuvano, bez pisanja, podvlačenja, pečata.

Dževad Karahasan (rođen u Duvnu, danas Tomislavgrad 1953.) jugoslavenski i bosanskohercegovački je književnik, dramatičar, esejist, romanopisac.
Biografija
U rodnom je gradu završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, branio je doktorski rad. Dugi niz godina učestvovao je u uređivanju sarajevske revije kao urednik za kulturna pitanja Odjek, te dramaturg u Zeničkom narodnom pozorištu.
Od 1986. do 1993. Karahasan je na mjestu docenta za dramaturgiju i historiju drame na Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje vrši dužnost dekana. Bio je glavni urednik časopisa za teoriju i kritiku umjetnost Izraz u Sarajevu. Od 1993. nakon odlaska iz Sarajeva zbog rata u BiH, živi u Grazu. 1994-95. godine gostujući je profesor na Univerzitetu u Salzburgu, 2001. u Innsbrucku, a u Berlinu od 2009-10. 1995. godine postaje stipendist DAAD Berlin, a 1995. i 1997. je lektor za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Odsjeku za slavistiku Univerziteta u Göttingenu. U akademskoj godini 2007/08. je stipendist naučnog kolegija Wissenschaftskolleg u Berlinu.
Od 1993. radi kao dramaturg za pozorište ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater. Piše drame, romane, pripovjetke, eseje, historiju i kritiku teatra i učestvuje kao pozorišni reditelj. Njegovi pozorišni komadi igraju se u Austriji (Beč, Krems, Hallein, Eisenstadt, Salzburg, Villach, Klagenfurt), Njemačkoj (Gera, Erfurt, Berlin, Leipzig), Bosni i Hercegovini (Sarajevo), Ukrajini (Odesa), Češkoj (Prag, Hradec Králové, Brno), Kosovu (Priština), Poljskoj (Szczecin), Singapuru (Singapore Arts Festival) i SAD (Washington D.C.). Živi i radi u Grazu i Sarajevu sa suprugom Draganom Tomašević-Karahasan.

Djela
Odlike su Karahasanova djela modernističke i inovativne pripovjedne tehnike u kojima se miješaju žanrovske karakteristike, esejizacija i dramatizacija proze, kao i bogatstvo jezika. Iako prvenstveno, po vlastitom izboru i angažmanu dramski pisac, Karahasan je ostvario najjače prodore u narativnoj i esejističko-memoarskoj prozi. Cijenjen i uspješan dramski autor, prije svega u zemljama njemačkog govornog područja, ovaj pisac, po mišljenju mnogih, dijeli u tom aspektu sudbinu jednoga od svojih uzora, Miroslava Krleže: kao i hrvatski pisac, i bošnjački spisatelj je fasciniran pozorištem za koje je napisao veći broj priznatih drama, no njegova najsnažnija djela su ipak, vjerovatno, romani i esejistička memoaristika.
Roman „Istočni diwan“, djelo o sufijskom mučeniku i svecu Al-Halladžu, kompleksnu studiju u kojoj se preklapaju vjerno rekonstruirani ambijent Bagdada u 8. vijeku, refleksivni pasaži i egzistencijalno-spiritualna drama legendarnog martira, pjesnika i aforističkog mislioca. Za razliku od Selimovića u romanu „Derviš i smrt“, Karahasan dobro poznaje problematiku sufijskog misticizma. „Dnevnik selidbe“ je upečatljiva memoarska proza, prikaz opsade Sarajeva i funkcioniranja ljudske zajednice u neljudskim okolnostima, dok je kratki roman „Sara i Serafina“, o dvostrukom identitetu, stalnoj prisutnosti smrti i apsurdnoj pogibiji u opkoljenom gradu virtuozno djelo ispričano u jednom dahu do danas nedovoljno cijenjeno i ocijenjeno ostvarenje u kojemu se prelamaju dokumentaristički realizam, osobno ispovjedna naracija i borgesovki irealna atmosfera.

Bibliografija
Kazalište i kritika, „Svjetlost“, Sarajevo, 1980.
Kraljevske legende, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1980.
Kralju ipak ne sviđa se gluma, Sarajevo, 1983.
Strašno je vani, Sarajevo, 1984.
O jeziku i strahu, Sarajevo, 1987.
Model u dramaturgiji, Omladinski centar Zagreb, Zagreb, 1988.
Istočni diwan, „Svjetlost“, Sarajevo, 1989.
Východný díwán, „Kalligram“, Bratislava, 2007.
Misionari, „Svjetlost“, Sarajevo, 1989.
Stidna žitija, „Bratstvo-Jedinstvo“, Novi Sad, 1989.
Stid nedjeljom, „August Cesarec“, Zagreb, 1991.
Kuća za umorne, „August Cesarec“, Zagreb, 1993.
Dnevnik selidbe, „Duriex“, Zagreb, 1993.
Loučení se Sarajevem, „Mladá fronta“, Prag, 1995.
Al-Mukaffa, ARBOS, Klagenfurt-Salzburg-Beč, 1994.
Povučeni anđeo, ARBOS, Klagenfurt-Salzburg-Beč, 1995.
Šahrijarov prsten, „Bosanska riječ“, Sarajevo, 1996.
Koncert ptica, ARBOS, Beč, 1997.
Forme teatra kao artikulirana forma života (Herbert Gantschacher), Beč, 2000.
Noćno vijeće, „Profil internacional“, Zagreb, 2005.
Gozba, ARBOS, Villach-Hradec-Salzburg, 2005.
Dževad Karahasan - sabrana djela (Istočni diwan, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće), „Dobra knjiga“, Sarajevo, 2007.
Izvještaji iz tamnog vilajeta, „Dobra knjiga“, Sarajevo, 2007.
Sjeme smrti, Sarajevo, 2012.
Što pepeo priča, Sarajevo, 2016.

Nagrade
1981. Nagrada „Veselin Masleša“, Sarajevo;
1990. Jugoslovenska nagrada za roman, Sisak
1991. Književna nagrada franjevačke provincije Bosna Srebrena
1994. Evropska nagrada za esej „Charles Veillon“, Pariz
1995. Nagrada „Bruno Kreisky“ za političku knjigu, Beč
1996. Nagrada Stadtschreiber von Graz
1999. Nagrada Herder, Beč
2004. Leipciška književna nagrada za evropsko razumjevanje, Leipzig
2010. Slovenska Nagrada Vilenica, Vilenica;
2012. Počasna nagrada Nagrada Heinrich Heine, Düsseldorf
2012. Goethe medalja, Goethe instituta, Düsseldorf
2020. Goethe nagrada grada Frankfurta

Miljenko Jergović: MUHAMED KONDŽIĆ: BITI HRVAT
Ime ovoga pisca uzalud ćete tražiti na dva bratska leksikografska projekta: nema ga ni u Hrvatskoj književnoj enciklopediji, ni u Hrvatskoj U-ikipediji. Iako je neusporedivo značajniji prozaist od Ante Pavelića – s kojim ga je nepristojno u istoj rečenici i spominjati – a svojom je sudbinom i svjesnom odlukom o pripadanju mnogo veći Hrvat od Maka Dizdara, ime Muhameda Kondžića nije dobacilo do Zagreba.
Gledao sam ga 1990. na osnivačkoj skupštini Hrvatskoga kulturnog društva Napredak u Sarajevu, onako malešnog i nabijenog, kako se drčno bori za svoje pravo da bude Hrvat među Hrvatima, i kako mu se ispotiha podsmijevaju i podgurkuju se bivši komunisti i neofiti, klerikalci koji su na svjetlo dana izašli nakon četrdesetpetogodišnje ilegale, časne sestre i svećenici, sve sami katolici pod punom ratnom spremom, uvjereni kako jednom Muhamedu od Boga nije dano da bude Hrvat, barem dok se u Zagrebu drukčije ne odluči. Uzalud je Kondžić vikao, uzalud se pozivao na godine provedene na političkoj robiji, nudeći im je kao da je njihova, pa da se tom robijom mogu ponositi kao sa svojom, hrvatskom mukom i patnjom. Samo neka njega, Muhameda, prime k sebi, i izaberu ga na neki hrvatski položaj. Vidio sam svojim očima, nikome tog dana do Hrvatskoga kulturnog društva Napredak nije bilo toliko stalo kao njemu. A kako sam ih gledao iz zadnjih redova, odakle se stvari najbolje vide, vidio sam ih sve.
Muhamed Kondžić karijeru je počeo kao novinar tvorničkih novina po bosanskoj provinciji. Rođen 1932. u Derventi, u Sarajevu je studirao jugoslavistiku, a poslije se selio od Dervente i Prnjavora, do Slavonskoga Broda, Tuzle i Travnika, sve dok, na svoju nevolju, nije stigao u Zenicu. Povremeno bi radio i kao profesor srpskohrvatskoga jezika, ali za taj posao nije imao strpljenja. Nije znao s djecom, a nije znao ni s ljudima. Zapravo, nije znao sa sobom. Oni koji su ga od rana poznavali, ili su s njime studirali, govore da je u sebi nosio neku nepravdu, učinjenu njemu ili njegovima, za koju su mu bili krivi svi od njega jači i moćniji, nepravdu koju je htio pod svaku cijenu za života ispraviti. Odložimo na još nekoliko trenutaka priču o tome kako je Muhamed Kondžić ispravljao nepravdu.
Bio je romanopisac i pripovjedač, možda i najbolji kojega je poslijeratna bosanska provincija imala. Značajan i u cjelini bosanske književnosti, darovitiji i ostvareniji od većine svojih hrvatskih ispisnika, onih iz metropolitanske, zagrebačke Hrvatske. Pisao je o suvremenom životu i o bosanskoj prošlosti. Bio je tvrd u izrazu, ali precizan i vrlo pismen. Poznavao je čovjekovu nesreću, bio srođen s nesrećom kao s vlastitom naravi, osjećao je kako se svud okolo pletu mreže zavjera i da se svakom preko noći može izvrnuti život. Danas njegove proze djeluju uspjelije, snažnije nego u vremenu u kojem su napisane. Evo naslova Kondžićevih knjiga: Noć nema svjedoka, Silicijum front, Žive muke, Ham-Dagova osveta, Uvježbavanje boli, Limeni lijes za Salcburg, Sužnji. Tko ih neće čitati, pošto u Hrvatskoj ne postoje, barem da zna kako je ovaj pisac imao dara za lijepe naslove.
Njegovo stradanje započinje prije nego što je napisao prvi roman. Priča je tipična za onodobnu Bosnu i njezine političke procese. U zeničkim radničkim novinama Naša riječ objavio je članak pod naslovom „Koga kriju knjige dugovanja”, u kojem se bavio pronevjerama u zemljoradničkoj zadruzi iz Viteza. U koga je novinar dirnuo, kome se zamjerio i kakve je mračne sile u provinciji pokrenuo, to bi morao istražiti onaj tko bi se poželio baviti sudbinom jednoga hrvatskog pisca, ili političkim procesima u Bosni, općenito. Buknula je afera, koja, s obzirom na temu, nije mogla predugo trajati, a nakon što se sve smirilo, Muhamed Kondžić je uhapšen i optužen zbog verbalnog delikta i kontrarevolucionarnog djelovanja. Pratili su ga, a on je, nesretnik, negdje nešto izlajao.
Bio je četrdesetogodišnjak, imao je ženu i dijete, sređen obiteljski život. Daleko od očiju slobodnoga svijeta, osuđen je na četiri i pol godine zatvora. Nakon što je istekla prva godina robije, javljaju da mu je sin stradao pod kotačima kamiona. Dvanaest mjeseci kasnije žena mu se ubija skokom s prozora hotela Metalurg. On se ne žali na dosuđenu kaznu, odbija pisati molbu za pomilovanje, na kraju odbija i skraćenje kazne za šest mjeseci. Odslužio je svaki dosuđeni mu dan robije.
Kada je izašao iz zatvora, rečeno mu je da se ne može vratiti u stan koji je dobio od radne organizacije. Dobio ga je kao oženjen čovjek s malim djetetom, a sada nema ni ženu, ni dijete. Noćiva po parkovima i haustorima, na klupama željezničkog kolodvora, a zimi spava u šahtu za parno grijanje. Unutra je uvijek toplo, ali on se plaši da bi ga mogli zauvijek unutra zatvoriti, da bi netko mogao zavariti šaht. Traje to godinama, dok svud okolo ljudi normalno žive, uživajući u blagodatima liberalnoga jugoslavenskog socijalizma. Muhamedu gore ne bi bilo ni u Staljinovoj Rusiji.
Tada su se Muhamedu Kondžiću dogodile dvije stvari. Postao je Hrvat, i počeo se baviti književnošću. Pisao je gdje je i kako je stigao, po klupama, šahtovima i kolodvorima, u rokovnicima i po papirićima. Teško da bi se moglo naći boljega i ispravnijeg motiva za ulazak u literaturu. Suprotstavljajući svoj tekst općoj propasti koja ga je zadesila, kontrapunktirajući književnost životu, Kondžić je spašavao razum i dušu. Nagrada koju time osvaja svakako je veća od Nobelove, premda nema publike koja do nje drži. A što se tiče hrvatstva, ono je, bez svake sumnje, reaktivno. Hrvat im je Kondžić postao u inat, naivno suprotstavljajući takvo nacionalno samoodređenje onima koji su ga osudili i pritom mu uništili obitelj. Njegova je naivnost vrijedna poštovanja, a takvo, Kondžićevo hrvatstvo ganutljivo je srodno Maruninom. I za njega, hrvatstvo je moralna kategorija. Nije htio biti ono što su bili njegovi progonitelji.
Malo po izlasku s robije, 1976. pisac je na veličanstven način ušao u književnost. Sarajevski dnevni list Oslobođenje održavao je natječaj za kratku priču, koji je, za razliku od sigurnosno provjerenoga Večernjakova konkursa, bio – anoniman. Tako je Kondžić pod različitim šiframa poslao pet svojih priča, i osvojio prvu, drugu i treću nagradu, dok su mu preostale dvije priče trebale biti otkupljene. Bio je to strašan skandal, silna osveta talenta nad državom i Partijom. Šifre su se, naime, razotkrivale tako što je autor, nakon objave u novinama, slao dokaz svoga autorstva. Pet puta Kondžić, pet puta neprijatelj države. Kakav neoprez čuvara revolucije! Ali naravno, nagrada nije javno uručena, nije bilo plakete, cijela stvar je prikrivena i zataškana. Pisac se, međutim, okoristio: tri godine kasnije, 1979. omogućeno mu je da objavi prvu svoju knjigu. Bilo mu je četrdeset i sedam. Kao meni danas.
U sljedećih deset godina odvila se književna karijera Muhameda Kondžića. Napisao je sve što je stigao, i opet je dobio stan. Sada mu je bila dovoljna garsonijera. Stigao je dobiti i neke književne nagrade – što bi moglo značiti da mu je grijeh protiv socijalizma bio oprošten – a onda je došlo do velikih promjena, i s književnošću je za Kondžića bilo gotovo. Došlo je na red hrvatstvo.
Htio je 1990. da se i za njegovu muku zna. Uhvatila ga je luda, kao i tolike bivše robijaše, ustaške kćeri i sinove, mučenike jednoga muklog doba, koje se u Bosni razlikovalo od svega što se događalo u Zagrebu ili Beogradu. Zbog te razlike su se, možda, i okretale glave od sudbina kakva je bila Kondžićeva. Pokušao sam ga tada upoznati, ali nije išlo. Bio je sumnjičav. Odmah mi je zamjerio nešto što sam napisao o Tuđmanu. No, kratko će trajati to vrijeme ludovanja i pokazivanja vlastitih ožiljaka. Počinje rat, koji će sve stvari, i sve ljude, vratiti na početak i privesti ih njihovim stvarnim sudbinama.
Nikada, nijedna knjiga Muhameda Kondžića nije objavljena u Hrvatskoj. U Bosni je prisutan u panoramama i antologijskim pregledima. I neshvaćen. Kakav bi i mogao biti čovjek takve životne putanje? Upravi Gradske biblioteke u Zenici 1994. uputio je pismo u kojem traži da mu se knjige povuku iz javnog opticaja. Sljedeće godine se razbolio. Umro je 7. listopada 1996. Po vlastitoj želji, pokopan je bez ikakvih ceremonija i bez prisustva javnosti. Ostavio je novac da se plate ona dvojica koja će iskopati grob. Nikome nije dugovao, niti je ljude molio da mu išta halale.
MG97 (N)