ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1986
Jezik: Hrvatski
Autor: Strani

Tvrdi povezi sa omotom, odlično očuvane, delo u dve knjige. 267 + 290 strana, izdanje Liber Zagreb 1986, jedna knjiga ima posvetu na početku. Detaljniji opis (sa interneta) :

Kada bih uspoređivao ovo djelo spomenuo bih Orwellovu `1984.`, Zamjatinov `Mi`, Goldingov `Gospodar muha`, Christopherov `Smrti trave` pa čak i Kafkin `Proces`, ali... nije to to. Doduše, elemenata iz navedenih djela ima (mučna atmosfera, apsurdnost birokracije, borba za opstanak, degradacija društva), no ti elementi nam daju samo magloviti obris Faldbakkenovog svijeta i likova.
Svijet u koji nas uvlači ovaj skandinavski pisac jest jedna od mogućih bliskih budućnosti što bi eventualno ovaj roman moglo približiti kategoriji SFa, ali `Nerodne godine` su SF kao što su i `Gulliverova putovanja` bajka. Pretpostavljena situacija - gradovi su prenapučeni, prirodni resursi iskorišteni do krajnjih granica, hrane nestaje, ljudi su u potpunosti otuđeni od prirode (gradski autobusi skoro ni ne voze u rubne dijelove grada), pitke vode nestaje (u trgovinama! tko još pije iz špine!?), klima je poremećena, zemlja je jalova, mora i rijeke beživotni - zvuči lako ostvarivom.

Roman započinje kada Allan Ung, mladi arhitekt, ostaje bez posla i sa svojom mlađahnom ženom te petogodišnjimi djetetom seli na Smetlište. Ispočetka su tamo sami, ali uskoro upoznaju grotesknu galeriju likova koji se doseljavaju ili već žive na Smetlištu.

Ono što me je najviše očaralo u knjizi jest detaljna psihoanaliza likova i prikaz degradacije ličnosti (npr. Johnatan Bean) u nesvakidašnjim/ekstremnim uvjetima. Skandinavski pisci još od Ibsena `briju na psihu` pa nije ni čudo što i Faldbakken ide tim stopama. I ide dobro. Taj segment mi je i najbolji u knjizi.

Stilski `Nerodne godine` nisu ujednačene. Vidi se razlika u između dviju knjiga. U `Zapadnoj zemlji` mi se čini kao da piscu nije bilo bitno stilski dotjerati rečenicu (česta ponavljanja određenih pridjeva) koliko prikazati atmosferu i iscrtati čim vjerodostojnije likove, dok se u `Sweetwateru` vidi (ili sam se ja već bio toliko naviknuo na njegov stil...) napredak. Osim toga, razgovori su mi upočetku djelovali nelogičnima, ali to sam pripisao `onim čudnim skandinavcima`, što se na kraju i ispostavilo istinitim (prvih 20ak stranica upoznajemo prvenstveno Allana koji jest `malo čudan`, barem što se komunikacije tiče). Radnja teče sporo s čestim digresijama o životu u Sweetwateru prije odlaska na Smetlište i bogatim opisima, ali kada se dogodi `akcija` ritam se ubrza kao u holivudskim blokbasterima.