| Cena: | 
| Stanje: | Polovan bez oštećenja | 
| Garancija: | Ne | 
| Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje | 
| Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) PostNet (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično | 
| Grad: | Beograd-Palilula, Beograd-Palilula | 
                                                                                        Godina izdanja: 2009
                                                                                                                        ISBN: 978-86-519-0402-1
                                                                                                                        Autor: Domaći
                                                                                                                        Jezik: Srpski
                                                                                
                        Nilica Seljački Mirković 
Izdaje Službeni glasnik Beograd  
 
Stvaralaštvo Stanislava Vinavera jedan je od ključnih činilaca srpske avangardne književnosti, a obimom i raznolikošću zavređuje pažnju čitalaca i proučavalaca, mada je interesovanje za njegova dela variralo tokom vremena. Vinaverovi tekstovi nikoga nisu ostavljali ravnodušnim, bilo da je reč o oduševljenom odobravanju ili o oštrom protivljenju, a samo su vanliterarne okolnosti mogle izazvati prećutkivanje. Paradoksalno, neki vidovi njegovog stvaralaštva bili su cenjeni ali ne mnogo popularni, dok je najčitanijim tekstovima često pripisivana manja vrednost, kao što je slučaj s parodijama. Upravo taj segment 
 
Vinaverovog opusa posebno je zanimljiv za proučavanje sa aspekta kritičke funkcije, jer su njegove zbirke parodija prema zamisli i zahvatu mnogo više od jezičke bravure i književne igrarije, a kritički stav izražen u tim tekstovima umnogome dopunjuje druge Vinaverove kritičke, polemičke i esejističke napise. Sagledana kao vid kritičkog govora, parodija upotpunjava Vinaverov stvaralački portret i predstavlja značajnu specifičnost u panorami naše književne kritike u međuratnom i neposredno poratnom periodu, a nota promišljene i zrele kritičnosti izdvaja parodijsku delatnost Stanislava Vinavera u odnosu na frivolni šaljivo-podsmešljivi ton sporadičnih peckanja uobičajen za parodiju u srpskoj književnosti, u čijem je razvojnom luku njegov pantologijski opus sve do naših dana najbitnija karika i, čini se, nedostižan vrhunac. 
 
Stanje kao na slikama 
Mek povez 259.strana