Godina izdanja: 1980
ISBN: 365
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Autor: Ivana Brlić-Mažuranić
Ilustracije: Josip Vaništa
Izdavač: Mladost, Zagreb
Edicija: Biblioteka Vjeverica
Godina: 1980
Obim: 134 str.

„Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ je prvi roman Ivane Brlić-Mažuranić, objavljen 1913. godine. Ovo remek-djelo smatra se prvim pravim hrvatskim romanom za djecu i jednim od najvažnijih klasika domaće književnosti.

Radnja se odnosi na putovanje na koje Hlapić kreće kako bi razgazio male čizmice i dokazao okrutnom majstoru Mrkonji da je pravedan i koristan.

Roman je doživio brojna domaća i strana izdanja te je prilagođen u iznimno popularne animirane i igrane filmove. Danas je nezaobilazni dio školske lektire za treći razred osnovne škole.




Ivana Brlić-Mažuranić (1874. – 1938.) bila je jedna od najznačajnijih hrvatskih i svjetskih spisateljica za djecu. Zbog svog nevjerojatnog talenta, magičnih svjetova koje je stvarala i oslanjanja na slavensku mitologiju, često je nazivana „hrvatskim Andersenom“ i „hrvatskim Tolkienom“.

Rođena je u Ogulinu u uglednoj građanskoj i intelektualnoj porodici. Njen djed bio je Ivan Mažuranić, čuveni pjesnik i prvi hrvatski „ban pučanin“, dok joj je otac Vladimir bio poznati pisac i pravnik.

Zahvaljujući imućnoj porodici, Ivana se školovala privatno kod kuće. Tečno je govorila nekoliko stranih jezika i od malih nogu je pokazivala neutaživu žeđ za znanjem i čitanjem. Udala se za advokata Vatroslava Brlića i preselila u Slavonski Brod. Rodila je sedmero djece (od kojih je petero preživjelo). Upravo joj je uloga majke pomogla da duboko upozna i razumije dječji svijet, što ju je i podstaklo da počne pisati za najmlađe.

Pored romana o šegrtu Hlapiću (1913.), njeno krunsko remek-djelo je zbirka bajki „Priče iz davnine“ (1916.), u kojoj se nalaze legendarne priče poput „Šume Striborove“ i „Regoča“.

Bila je prva žena primljena u članstvo Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (današnji HAZU), a njena djela prevođena su na više od 40 svjetskih jezika. Čak četiri puta je bila predložena za Nobelovu nagradu za književnost.

Iako je postigla ogroman profesionalni uspjeh, Ivana se godinama borila s teškom depresijom. Svoj život tragično je okončala samoubistvom u Zagrebu 1938. godine.



Josip Vaništa (1924. – 2018.) bio je jedan od najznačajnijih i najsvestranijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća. Bio je akademik, slikar, grafičar, pisac i profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a u povijesti umjetnosti ostat će zapamćen kao pionir konceptualne umjetnosti na ovim prostorima.

Krajem 1950-ih i početkom 1960-ih godina u Zagrebu, Vaništa je bio suosnivač i ključni teoretičar avangardne umjetničke grupe Gorgona. Grupa je okupljala umjetnike koji su odbacivali klasične oblike slikarstva i bavili se konceptualnom umjetnošću, filozofijom, apsurdom i slanjem umjetničkih pisama, što je u to vrijeme bilo izuzetno napredno na svjetskoj razini.

Vaništin crtež bio je krajnje pročišćen, elegantan i minimalistički. Vjerovao je da se s nekoliko savršenih linija može prenijeti duboka emocija i atmosfera. Upravo se ta profinjenost i smirenost vide i u njegovim ilustracijama za djecu, gdje je izbjegavao kič i suvišne detalje.

Osim dječje književnosti, Vaništa je bio bliski prijatelj i najdraži ilustrator velikog pisca Miroslava Krleže. Njegovi portreti Krleže i ilustracije Krležinih djela danas imaju status kulturnog blaga. Također je grafički opremao knjige brojnih drugih domaćih i stranih klasika (poput Prousta i Kafke).

Pred kraj života Vaništa se intenzivno posvetio pisanju. Objavio je nekoliko knjiga zapisa, eseja i sjećanja (poput „Knjige zapisa“ i „Skice za portret“), koje kritika hvali zbog izuzetnog, pročišćenog stila pisanja, sličnog njegovom crtežu.

Doživio je duboku starost (93 godine) i do samog kraja ostao aktivan u kulturnom životu. Dobitnik je brojnih nagrada za životno djelo i bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).