Cena: |
Stanje: | Nekorišćen |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | AKS BEX City Express Pošta CC paket (Pošta) DExpress Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Tip: Dvojezični
Vrsta: Opšti
Jezik: Srpski
odlično očuvano
retko u ponudi
Izradio prota Sava Petković REČNIK CRKVENOSLOVENSKOGA JEZIKA
reprint izdanja iz 1935.
Crkvenoslovenski jezik (crsl. славе́нскїй ѧ҆зы́къ; poznat i kao novocrkvenoslovenski jezik) je liturgijski jezik u slovenskim pravoslavnim crkvama. Crkvenoslovenski se počeo upotrebljavati nakon misija Ćirila i Metodija i sve do modernog doba je bio najvažniji slovenski književni jezik. Jezik u onom obliku u kojem je stvoren za vreme Ćirila i Metodija naziva se kanonski crkvenoslovenski jezik. Danas je u svim slovenskim pravoslavnim crkvama u upotrebi ruska redakcija crkvenoslovenskog jezika. Zbog nedostatka štamparija i turske okupacije balkanski narodi su uvozili ruske bogoslužbene knjige koje su i danas u upotrebi. Do kraja 18. veka ruske knjige su zamenile „srbuljske“. Izgovor ruske redakcije crkvenoslovenskog varira, te se u SPC čita sa srpskim akcenatskim sistemom, u Makedoniji se jat izgovara kao e itd.[1]
Zajednički crkveni jezik i zajednička azbuka u Makedonaca, Bugara, Srba i Rusa omogućili su lako prelaženje književnih i učenih dela iz jedne sredine u drugu, tako da se u znatnoj meri može govoriti o zajedničkoj književnosti. Tokom vremena jezici tih naroda razvijali su se divergentno, ali je jezik bogosluženja i književnosti ostajao u osnovi isti. Doduše, pojavile su se i u njemu izvesne razlike i u izgovoru, kao u srednjovekovnom latinskom u zapadnoevropskim zemljama, ali su se kod Slovena te razlike odrazile i u pisanju. Zamena izvesnih vokala drugima u živom govoru bila je praćena odgovarajućom zamenom slovnih znakova. Budući da same glasovne promene nisu bile svuda jednake to je stvorilo nekoliko tzv. redakcija crkvenoslovenskog (sada više ne staroslovenskog) jezika — makedonsku, rusku, bugarsku, srpsku. Tim intervencijama malog dometa nije oštećena uzajamna razumljivost tekstova niti je umanjena ogromna prednost prostranog kulturnog tržišta[2].
Sve do 15. veka jedini društveni sloj sa širim obrazovanjem bilo je sveštenstvo. U njegovim rukama nalazila se ne samo religijska književnost nego i erudicija, Članovi klera su se u svakodnevnoj bogoslužbenoj praksi služili crkvenim jezikom i bili su jedini koji su potpuno i neusiljeno vladali tim jezikom. To je učvršćivalo njihovu nadmoć na polju kulture i njihov snažan uticaj u društvu uopšte. Kad je reč o književnom jeziku, osnovnu orijentaciju kod Srba u srednjem veku davala je crkva .
Pa ipak, u tom razdoblju se javila i književnost na narodnom jeziku. To su bili prevodi viteških romana, namenjeni zabavi feudalaca. Takva je lektira bila privlačnija za svoje čitaoce ako je izložena na jeziku koji će oni razumeti bez napora. Od 15. veka romanima se pridružuju i letopisi, istorijski spisi laičke sadržine. Najzad, narodni jezik je bez sumnje bio izražajni medij usmene književnosti, za koju imamo dokaza da je u srednjem veku cvetala iako ne raspolažemo zapisanim tekstovima.
staroslovenski istorija srpske pravoslavne crkve