ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2006
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Trebinje, 2006.
142 strane.

Sem posvete autora, očuvana.

„Margaretine želje“ su samo nastavak mojih priča. Ovim malim bijegom na 20-tak kilometar od Trebinja, želio sam da malo izađem iz miljea koji je preovladavao u mojim dosadašnjim knjigama. A zašto baš dubrovačka rivijera- jednostavno, jer su trebinjci mnogo vremena provodili na moru, pogotovu od kako smo izgubili Trebišnjicu 1965. Pogotovo moja generacija koja je tada čeznula za morem, provodom, suncem, odmorom i naravno ljepoticama iz Njemačke, Austrije, skandinavije… U tom periodu, bilo je i ljubavi i razočarenja i svega, jednostavno, bilo je lijepo i bila bi prava šteta to ne pomenuti“.

Autor nam je rekao da za naredni period nema nista određeno koja je sljedeća tema ali nam je na govijestio, na našu veliku sreću, da bez pisanja ne može i da će sigurno u najskorije vrijeme nastaviti sa daljim pričama o Trebinju. U nekim svojim razmišljanjima, krenuo bi dalje sa pričama, najvjerovatnije o trebinjskim „oriđinalima“, ali da još nije siguran i naravno da je jedan od uslova, da ga posluži zdravlje.

O razlozima koji bi vas naveli da odete do knjižare i kupite ovu knjigu, možda je najljepše od svih rekla Olgica Cice, recenzent `Margaretinih želja`:
`Priča uvijek pronađe svoj put, kao izvorska voda. Oni koji imaju i žele nešto da kažu, to će svakako učiniti. A čija priča iz srca poteče, spontano l toplo, neće zalutati i biće pronađena. Ponijeće nešto prisno i drago, poput mirisa svježeg domaćeg hljeba, medu neke sumorne zidove. Ugasiće televizore, zasviraće alegro. Ljubiša Andelić je napisao svoju šestu knjigu, a čitaoci je već nestrpljivo očekuju. Navikli na spontanu priču što se prede kao živi govor i zato ne opterećuje, znaju da će to biti još jedan vremeplov, oživljavanje prošlosti koja je bliska svim Trebinjcima. Ponovo Ljubiša skida patinu sa svoje kutije stare, a suveniri imaju sada boju južnog neba navezenu suncem, mirišu morem i vinom, govore talasima i krikom galebova. U ovoj knjizi kratkih priča nižu se slike koje golicaju sjećanja svih onih koji ih imaju, oživljavajući svijet gospara, borovine, lavande, gradela, bevande, maslina, kamenica i lijepih razgolićenih tijela s probuđenim pigmentima. To su mali, jednostavni ljudi i prizori sa svojim neodoljivim Šarmom. Pred nama klize pogledi, uzdasi, šaputanja, šale i pjesme, uz šum talasa i zrikavaca.
Trebinje- Ljubisa sa promoterima knjigeMnogo je ljudskih sudbina ispričano u pričama pod nazivom `Margaritine želje`, a to što su one sada na miljeu Jadrana, nije nimalo slučajno. Dubrovnik, Kupan Mlini, Srebreno, Cavtat, Konavli. Tu se usidrio naš pripovjedač, ne pristajući na zaborav.
Lubomorno kao neko blago čuva odsjaj mladosti, koja je svuda dobrodošla i svuda se dobro osjeća. Priča nam Trebinjac, susjed jadranskog dragulja, koji je imao privilegiju da skoskne do svog mora. Sa novcem ili bez njega. l uvijek se vraćao na svoje korzo su još jednom novom avanturom i pričom. A priča je tako živa, plastična, šarena.
Na obali, gdje se plava boja neba i mora spajaju i sve je jedno i beskrajno, i naše, rado se odlazi po neke trenutke bez obaveza, sa puno iščekivanja lijepog. Ljeto, more, sunce i putovanje nas udaljavaju od sivila i otužnosti svakodnevnice. Na slanim obalama krademo ono što nam je uskraćeno čitavu dugu godinu. Na more idemo po san. Tu uporno tražimo ono što nam nedostaje. Neko to dobije besplatno, neko za novac, a neko je opet gubitnik. Potražiće drugi put. Za nekim stolom, sa nekom muzikom, uz novo lice i toplo, žedno tijelo. Svi iza svojih želja nosimo pritajene tuge i grč i hoćemo trenutak slobode i neobaveznosti.
Vragolasta Ljubišina priroda se poigrava sa dopadljivim pikanterijama, ali ih ne pripovijeda lascivno, nego kao džentlmen — sa mjerom i ukusom. Često nam priča o lovu na strankinje, koje pod svojim preplanulim kožama, mirišljavim od raznih losiona, nose želju za avanturom. Tako se sretnu sa muškom potrebom za trofejima od ženskih imena, srca, i tijela. Osvajanje ima draž samopotvrdivanja i dokazivanja. Ali u tim pričama ima i sjete, koja se kao sjenka nadvila nad vedrinom. Svi ljudi s kojima smo se sreli i upoznali, s kojima smo se družili ili se samo okrznuli o njih ali smo ih zapamtili, nisu srećni. Uvijek ima neostvarenih ljubavi i života. U `Margaretinim željama` je sve ispričano realistično i jednostavno. U prostoru i vremenu ovih priča ima, kao i u svakom prostoru i vremenu, traženja i nenalaženja, mnogo više od srećnih susreta sa hepiendom. To je život.
Nad svim ovim pričanjem lebdi, poput neizlječive magle, žal za mladošću i žal za bivšom zemljom, koju više niko nikad neće imati. Pozatvarala su se neka vrata, ostali smo začuđeni kao djeca pred njima. I tužni. Ipak, možemo se sjećati i ponekad skoknuti na ta stara, draga mjesta, koja nas više ne zovu i ne čekaju. Otići tamo kao da tražimo nešto što smo izgubili, a vratiti se, vjerovatno, praznih ruku, duše i pameti. Možda je bolje, zato, ostati na svom pločniku, pored usporene rijeke koje se takođe nostalgično sjećamo. Ostati u svojoj sobi i na staroj pisaćoj mašini pričati kako je nekad bilo lijepo. I dok tako misliš na tu bajku u pluskvamperfektu, osjećaš se slično princu ili princezi.
Za širokog čovjeka svijet nije veliki i granice nisu prirodne. Gdje nas zaustavljaju omeđine, mislimo na bolest. Zato Ljubiša ne zna šta da uradi sa pitanjem na koje mu niko razuman ne može odgovoriti. I mi se pitamo kao i on - gdje je to sve nestalo?
U nemilosti smo vremena i nekih drugih vladara, unaprijed osuđeni bez porote i odbrane. Ublažavamo svoju kob malim svicima koji nam tu i tamo, bljesnu u sutonu što nas ispija. Diviti se treba onima, a malo ih je, koji shvate da onu kaplju zlata koju uzmeš i poneseš u svoj ćošak, jedino imaš...

s