ISBN: 725
Godina izdanja: 725
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Sándor Ferenczi (mađarski: [ˈʃaːndor ˈfɛrɛntsi]; 7. srpnja 1873. – 22. svibnja 1933.) bio je mađarski psihoanalitičar. Ferenczi je bio ključni teoretičar psihoanalitičke škole i bliski suradnik Sigmunda Freuda.

Biografija

Na Sveučilištu Clark 1909. godine. Prednji red: Sigmund Freud, G. Stanley Hall, Carl Jung; stražnji red: Abraham A. Brill, Ernest Jones, Ferenczi.
Dio serije članaka o
Psihoanalizi


Rođen kao Sándor Fraenkel Baruchu Fränkelu i Rose Eibenschütz (oboje poljsko-židovski emigranti). Njegova obitelj kasnije je mađarizirala svoje prezime u Ferenczi.

Kao rezultat svog psihijatrijskog rada, došao je do uvjerenja da su iskazi njegovih pacijenata o seksualnom zlostavljanju kao djece istiniti, provjerivši te iskaze kroz druge pacijente u istoj obitelji. To je bio glavni razlog njegovih konačnih sporova sa Sigmundom Freudom.

Prije ovog zaključka, bio je poznat kao psihoanalitičar po radu s najtežim pacijentima i po razvoju teorije aktivnije intervencije nego što je to uobičajeno za psihoanalitičku praksu. Početkom 1920-ih, kritizirajući Freudovu `klasičnu` metodu neutralne interpretacije, Ferenczi je surađivao s Ottom Rankom kako bi stvorio psihoterapiju `ovdje i sada` koja je, kroz Rankov osobni utjecaj, dovela Amerikanca Carla Rogersa do konceptualizacije terapije usmjerene na osobu.[1]

Ferenczi je u moderno doba stekao određenu naklonost među sljedbenicima Jacquesa Lacana, kao i među relacijskim psihoanalitičarima u Sjedinjenim Državama. Relacijski analitičari čitaju Ferenczija kao anticipatora vlastitog kliničkog naglaska na uzajamnosti (intimnosti), intersubjektivnosti i važnosti analitičarevog kontratransfera. Ferenczijev rad snažno je utjecao na teoriju i praksu interpersonalno-relacijske teorije američke psihoanalize, kako je tipično opisuju psihoanalitičari s Instituta William Alanson White.

Ferenczi je bio predsjednik Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja od 1918. do 1919. godine.

Ernest Jones, Freudov biograf, nazvao je Ferenczija `mentalno bolesnim` na kraju njegova života, poznato ignorirajući Ferenczijevu borbu s pernicioznom anemijom, koja ga je ubila 1933. godine. Iako teško bolestan od tada neizlječive bolesti, Ferenczi je uspio održati svoj najpoznatiji rad, `Zbunjenost jezika`[2] na 12. Međunarodnom psihoanalitičkom kongresu u Wiesbadenu u Njemačkoj, 4. rujna 1932. godine.[3][4]

Ferenczijev ugled oživljen je 2002. godine objavljivanjem djela Nestajanje i oživljavanje: Sandor Ferenczi u povijesti psihoanalize.[5] Jedno od poglavlja knjige bavilo se prirodom odnosa između Freuda i Ferenczija.

Ferenczijeve glavne ideje
Aktivnost u psihoanalitičkoj terapiji
Suprotno Freudovom mišljenju o terapijskoj apstinenciji, Ferenczi se zalagao za aktivniju ulogu analitičara. Na primjer, umjesto relativne `pasivnosti` analitičara koji sluša i potiče pacijenta na slobodno druženje, Ferenczi je ograničavao određene odgovore, verbalne i neverbalne, od strane analizanda kako bi omogućio potisnutim mislima i osjećajima da se pojave. Ferenczi (1994.) je u studiji slučaja opisao kako je koristio vrstu bihevioralne aktivacije (neuobičajene u psihoanalitičkoj terapiji u to vrijeme) kada je zamolio opernu pjevačicu s anksioznošću zbog nastupa da `nastupi` tijekom terapijske sesije i na taj način se bori sa svojim strahovima.[6]

Klinička empatija u psihoanalizi
Ferenczi je vjerovao da je empatični odgovor tijekom terapije osnova kliničke interakcije. Svoju intervenciju temeljio je na reagiranju na subjektivno iskustvo analizanda. Ako je tradicionalnije mišljenje bilo da analitičar ima ulogu liječnika, provodeći tretman pacijentu na temelju dijagnostičke procjene psihopatologije, Ferenczi je želio da analizirani postane sudionik u susretu koji stvara terapijska dijada. Ovaj naglasak na empatijskoj recipročnosti tijekom terapijskog susreta bio je važan doprinos evoluciji psihoanalize. Ferenczi je također vjerovao da je samootkrivanje analitičara važna terapijska reparativna sila. Praksa uključivanja terapeutove osobnosti u terapiju rezultirala je razvojem ideje međusobnog susreta: terapeutu je dopušteno raspravljati o nekim sadržajima iz vlastitog života i misli, sve dok su relevantni za terapiju. To je u suprotnosti s Freudovskom terapijskom apstinencijom prema kojoj terapeut ne bi trebao uključivati ​​svoj osobni život u terapiju i trebao bi ostati neutralan.[potreban citat] Međusobni susret je presedan za psihoanalitičku teoriju psihologije dvije osobe.

Teorija traume `zbunjenosti jezika`
Ferenczi je vjerovao da je trajni traumatski učinak kronične prekomjerne stimulacije, deprivacije ili empatijskog neuspjeha (termin koji je dalje razradio Heinz Kohut) tijekom djetinjstva ono što uzrokuje neurotične, karakterne, granične i psihotične poremećaje. naredbe.[potreban citat] Prema ovom konceptu, trauma se razvija kao rezultat seksualnog zavođenja djeteta od strane roditelja ili autoriteta. Zbunjivanje jezika događa se kada se dijete pretvara da je supružnik roditelja. Patološka odrasla osoba tumači ovu infantilnu i nevinu igru ​​prema svom odraslom `jeziku strasti`, a zatim prisiljava dijete da se prilagodi njegovom jeziku strasti. Odrasla osoba koristi jezik koji dijete ne poznaje i tumači djetetovu nevinu igru ​​(njegov infantilni jezik) prema svojoj poremećenoj perspektivi. Na primjer, otac se igra sa svojom djevojčicom. Tijekom njihove zajedničke igre, ona mu nudi ulogu svog muža i želi da spava s njom baš kao što spava s njezinom majkom. Patološki otac pogrešno tumači ovu djetinjastu ponudu i dodiruje svoju kćer na neprimjeren način dok su zajedno u krevetu. Ovdje je dijete govorilo svojim nevinim djetinjastim jezikom, a otac je protumačio njezinu ponudu svojim strastvenim seksualnim jezikom odraslih. Odrasla osoba također pokušava uvjeriti dijete da je požuda s njegove strane zapravo ljubav za kojom dijete žudi. Ferenczi je generalizirao ideju traume na emocionalno zanemarivanje, fizičko zlostavljanje i empatički neuspjeh. Istaknuta manifestacija tih poremećaja bilo bi seksualno zlostavljanje.[7]

Lakanovsko čitanje Ferenczijeve `Zbrke jezika` objavio je 2018. Miguel Gutiérrez-Peláez.[8] Raluca Soreanu istražio je metapsihološke implikacije `Zbrke jezika`, Kliničkog dnevnika, za teoriju psihičkog rascjepa.