ISBN: 725
Godina izdanja: 725
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Članci o psihijatrijskoj dehumanizaciji čovjeka

Izdavač: Naprijed, Zagreb
Biblioteka Psiha
Prevod: Josip Đaković
Povez: tvrd
Broj strana: 295
Sadržaj priložen na slici.


S A D R Ž A J:
1. Uvod
2. Mit o mentalnoj bolesti
3. Etika mentalnog zdravlja
4. Retorika protivljenja
5. Mentalno zdravlje kao ideologija
6. Što psihijatrija može a što ne može učiniti
7. Krijumčarenje ljudskih vrijednosti kroz psihijatriju
8. Osuda i obrana ludosti
9. Prisilna hospitalizacija mentalno oboljelih: Zločin protiv čovječanstva
10. Mentalnozdravstvene službe u školi
11. Psihijatrija, država i sveučilišta: Problem profesionalnog identiteta znanstvene psihijatrije
12. Psihijatrijska klasifikacija kao strategija osobne prinude
13. Kamo psihijatrijo?

Muradif Kulenović: Szasz ili mit o duševnoj bolesti



Thomas Stephen Szasz (/sɑːs/ SAHSS; mađarski: Szász Tamás István [saːs]; 15. travnja 1920. – 8. rujna 2012.) bio je mađarsko-američki akademik i psihijatar. Veći dio svoje karijere proveo je kao profesor psihijatrije na Državnom sveučilištu New York Upstate Medical University.[2] Kao istaknuti doživotni član Američkog udruženja psihijatara i doživotni član Američkog udruženja psihoanalitičara, bio je najpoznatiji kao društveni kritičar moralnih i znanstvenih temelja psihijatrije, kao onoga što je smatrao ciljevima društvene kontrole medicine u modernom društvu, kao i scientizma.

Szasz je tijekom cijele svoje karijere tvrdio da nije protiv psihijatrije, već da se protivi prisilnoj psihijatriji. Bio je žestoki protivnik građanskog smještaja i prisilnog psihijatrijskog liječenja, ali je vjerovao u i prakticirao psihijatriju i psihoterapiju koja je uključivala odrasle osobe koje su na to pristale.

Život i smrt
Szasz je rođen 15. travnja 1920. u Budimpešti, Mađarska, kao drugi sin židovskih roditelja Gyule i Lily Szász. Godine 1938. obitelj se preselila u Sjedinjene Američke Države, gdje je pohađao Sveučilište u Cincinnatiju gdje je stekao prvostupnički studij fizike, a zatim i doktorat medicine.[3]

Szasz je završio specijalizaciju u Općoj bolnici u Cincinnatiju, a zatim se školovao za psihoanalitičara na Čikaškom institutu za psihoanalizu od 1951. do 1956. Preuzeo je mjesto profesora na Državnom sveučilištu u New Yorku 1956., a stalni radni odnos dobio je 1962., provevši 24 mjeseca na dužnosti psihijatra u američkoj pomorskoj rezervi.[4][5]

Szasz je imao dvije kćeri. Njegova supruga Rosine umrla je 1971.[1] Szaszov kolega Jeff Schaler opisao je njezinu smrt kao samoubojstvo.[6] Szasz je okončao vlastiti život 8. rujna 2012. nakon što je zadobio bolnu frakturu kralježnice uzrokovanu kompresijom kralježnice pri nedavnom padu. Szasz se prethodno u svojim spisima zalagao za pravo na smrt.[6][7][8]

Karijera
Thomas Szasz bio je snažan kritičar institucionalne psihijatrije i plodan pisac. Prema psihijatru Tonyju B. Benningu, u Szaszovim spisima postojale su `tri glavne teme: njegova tvrdnja da ne postoji nešto poput mentalne bolesti, njegova tvrdnja da individualna odgovornost nikada nije ugrožena kod onih koji pate od onoga što se općenito smatra mentalnom bolešću i njegov trajni interes za skretanje pozornosti na političku prirodu psihijatrijske dijagnoze`.[9] Prema Williamsu i Caplanu, Szasz je `najpoznatiji po svom stavu da je bez dijagnoze neurološke bolesti ili oštećenja psihijatrijska dijagnoza besmislena`.[10] Iako su njegove ideje imale malo utjecaja na glavnu psihijatriju, mnoge su podržali neki bihevioralni i društveni znanstvenici.[potreban citat]

Szasz je prvi put predstavio svoj napad na `mentalnu bolest` kao pravni termin 1958. u Columbia Law Reviewu. U svom članku tvrdio je da mentalna bolest nije više činjenica koja utječe na krivnju osumnjičenika nego što je opsjednutost vragom.[5][11] Njegove knjige Mit o mentalnoj bolesti (1961.) i Proizvodnja ludila (1970.) iznijele su neke od argumenata koji se najviše povezuju s njim.[12] Godine 1961. Szasz je svjedočio pred odborom Senata Sjedinjenih Država, tvrdeći da korištenje mentalnih bolnica za zatvaranje ljudi definiranih kao ludi krši opće pretpostavke odnosa pacijent-liječnik te pretvara liječnika u upravitelja i čuvara zatvora.[5]

Szasz je bio uvjeren da postoji metaforički karakter mentalnih poremećaja, a njihova upotreba u psihijatriji često je bila štetna. Postavio si je zadatak delegitimizirati legitimirajuće agencije i vlasti, te ono što je smatrao njihovim ogromnim moćima, koje provode psihijatri i drugi stručnjaci za mentalno zdravlje, zakoni o mentalnom zdravlju, sudovi za mentalno zdravlje i presude za mentalno zdravlje.[13]: 22  Szasz je bio kritičar utjecaja moderne medicine na društvo, što je smatrao sekularizacijom religijskog utjecaja na čovječanstvo. Kritizirajući scijentizam, posebno je ciljao na psihijatriju, naglašavajući njezine kampanje protiv masturbacije krajem 19. stoljeća, njezinu upotrebu medicinskih slika i jezika za opisivanje lošeg ponašanja, njezino oslanjanje na prisilnu mentalnu hospitalizaciju radi zaštite društva te korištenje lobotomije i drugih intervencija za liječenje psihoze.[potreban citat] Szasz je dosljedno obraćao pozornost na moć jezika u uspostavljanju i održavanju društvenog poretka, kako u malim međuljudskim tako i u širim društvenim, ekonomskim i/ili političkim sferama.[potreban citat]

Stajevi
Mentalna bolest je mit
Po Szaszovom mišljenju, ljudi za koje se kaže da imaju mentalnu bolest imaju samo `probleme u životu`. Dijagnoze `mentalne bolesti` ili `mentalnog poremećaja` predstavljaju se kao znanstvene, ali su sudovi (prezira) koji podržavaju određene upotrebe moći od strane vlasti.[9] U tom smislu, shizofrenija ne postaje naziv bolesti, već sud ekstremnog psihijatrijskog i društvenog neodobravanja. Szasz je shizofreniju nazvao `svetim simbolom psihijatrije` jer oni koji su tako označeni dugo su...


odobreno i nastavlja opravdavati psihijatrijske teorije, tretmane, zlouporabe i reforme.

Szasz je tvrdio da je psihijatrija pseudoznanost koja parodira medicinu korištenjem medicinskih riječi te da je, uz podršku države kroz razne zakone o mentalnom zdravlju, postala moderna sekularna državna religija. Kao izuzetno razrađen sustav društvene kontrole koji se prikriva tvrdnjama da je racionalan, sustavan i stoga znanstven, predstavlja temeljnu prijetnju slobodi i dostojanstvu. U djelu Mit o mentalnoj bolesti tvrdio je da ljudi mogu igrati `igru mentalne bolesti` samo ako njihov partner i oni oko njih igraju komplementarnu ulogu - situacija koja će kasnije biti opisana kao međuovisnost.

Odvojena psihijatrija i država
Szasz je vjerovao da ako prihvatimo da je `mentalna bolest` eufemizam za ponašanja koja se ne odobravaju, onda država nema pravo prisiljavati te pojedince na psihijatrijsko `liječenje`. Slično tome, država ne bi trebala moći miješati se u prakse mentalnog zdravlja između odraslih osoba koje su na to pristale (na primjer, zakonskom kontrolom opskrbe psihotropnim lijekovima ili psihijatrijskim lijekovima). Medikalizacija vlade stvara `terapeutsko stanje`, označavajući nekoga, na primjer, kao `ludog` ili `ovisnika o drogama`.

U djelu Ceremonijalna kemija (1974.) tvrdio je da isti progon koji je ciljao vještice, Židove, Rome i homoseksualce sada cilja `ovisnike o drogama` i `lude` ljude. Szasz je tvrdio da su sve te kategorije ljudi uzete kao žrtveni jarci zajednice u ritualnim ceremonijama. Kako bi naglasio ovaj nastavak religije kroz medicinu, čak uzima kao primjer pretilost: umjesto da se koncentriraju na nezdravu hranu (lošu prehranu), liječnici su osudili hipernutriciju. Prema Szaszu, unatoč njihovom znanstvenom izgledu, nametnute dijete bile su moralna zamjena za bivše postove, a društvena naredba da se ne bude prekomjerne težine treba se smatrati moralnom naredbom, a ne znanstvenim savjetom kako se tvrdi. Kao i kod onih koji su smatrani lošima (ludi ljudi) i onih koji su uzimali pogrešne lijekove (ovisnici o drogama), medicina je stvorila kategoriju za one koji su imali pogrešnu težinu (pretilost).

Szasz je tvrdio da su psihijatrije stvorene u 17. stoljeću kako bi proučavale i kontrolirale one koji su odstupali od medicinskih normi društvenog ponašanja; nova specijalizacija, `drogofobija`, stvorena je u 20. stoljeću kako bi proučavale i kontrolirale one koji su odstupali od medicinskih normi konzumacije lijekova; a zatim, 1960-ih, stvorena je još jedna specijalizacija, barijatrija (od grčkog βάρος baros, za `težinu`), kako bi se bavila onima koji su odstupali od medicinskih normi u vezi s težinom koju tijelo treba imati. Stoga naglašava da je 1970. Američko društvo barijatrijskih liječnika imalo 30 članova, a dvije godine kasnije već 450.[potreban citat]

Terapeutsko stanje
`Terapeutsko stanje` je izraz koji je skovao Szasz 1963.[14] Suradnja između psihijatrije i vlade vodi do onoga što Szasz naziva terapijskim stanjem, sustavom u kojem se neodobravane radnje, misli i emocije potiskuju (`liječe`) pseudomedicinskim intervencijama.[15][16]: 17  Stoga se samoubojstvo, nekonvencionalna vjerska uvjerenja, rasna netrpeljivost, nesreća, anksioznost, sramežljivost, seksualni promiskuitet, krađa u trgovinama, kockanje, prejedanje, pušenje i ilegalna upotreba droga smatraju simptomima ili bolestima koje treba izliječiti.[16]: 17  Kada se suoče sa zahtjevima za mjerama za ograničavanje pušenja u javnosti, prekomjernog opijanja, kockanja ili pretilosti, svećenici kažu da `se moramo čuvati optužbi za etatizam dadilja`.[17] `Država dadilja` pretvorila se u `terapeutsko stanje` gdje je dadilja ustupila mjesto savjetniku.[17] Dadilja je ljudima samo govorila što da rade; savjetnici im također govore što da misle i što da osjećaju.[17] `Država dadilja` bila je kaznena, stroga i autoritarna; Terapeutski status je osjetljiv, podržavajući i još autoritativniji.[17]

Prema Szaszu, „terapeutska država guta sve ljudsko na naizgled racionalnoj osnovi da ništa ne spada izvan područja zdravlja i medicine, baš kao što je teološka država progutala sve ljudsko na savršeno racionalnoj osnovi da ništa ne spada izvan područja Boga i religije.“[18]: 515  Suočen s problemom „ludila“, zapadni individualizam pokazao se loše pripremljenim za obranu prava pojedinca: moderni čovjek nema više prava biti luđak nego što je srednjovjekovni čovjek imao pravo biti heretik jer ako se ljudi jednom slože da su identificirali jedinog istinskog Boga ili Dobro, to dovodi do toga da moraju čuvati članove i nečlanove grupe od iskušenja da obožavaju lažne bogove ili dobra.[18]: 496  Sekularizacija Boga i medikalizacija dobra rezultirale su post-prosvjetiteljskom verzijom ovog gledišta: jednom kada se ljudi slože da su identificirali jedini istinski razlog, to dovodi do toga da se moraju čuvati od iskušenja da obožavaju nerazum – to jest, ludilo.[18]: 496  Zagovornici građanskih sloboda upozoravaju da bi brak države s psihijatrijom mogao imati katastrofalne posljedice za civilizaciju.[19] U istom duhu kao i odvojenost crkve i države, Szasz vjeruje da između psihijatrije i države mora postojati čvrsti zid.[18]

Ukinuti prisilnu hospitalizaciju
Szasz je više od dva desetljeća ulagao napore za ukidanje prisilne psihijatrijske hospitalizacije, a 1970. sudjelovao je u osnivanju Američkog udruženja za ukidanje prisilne mentalne hospitalizacije (AAAIMH).[20] Njegovo osnivanje najavio je Szasz 1971. u časopisu American Journal of Psychiatry[21] i American Journal of Public Health.[22] Do raspuštanja 1980. udruga je pružala pravnu pomoć psihijatrijskim pacijentima i objavljivala časopis The Abolitionist.[23]

Prema Williamsu i Caplanu, „Szaszov filozofski aktivizam nije bio namijenjen poboljšanju liječenja osoba pogođenih mentalnim bolestima koliko blokiranju prisilnog liječenja.“ Citirajući Szaszove spise, donesene su pravne reforme, a svih 50 američkih država suzilo je svoje kriterije za prisilno liječenje s prethodnog standarda „potrebe za liječenjem“ – smanjujući broj pacijenata u javnim psihijatrijskim bolnicama i brzo povećavajući broj beskućnika. Također je povećalo zatvorsku populaciju, procijenjenu na 40–80% zatvorenika s mentalnim bolestima do 2006. godine.[10] Tri pravne odluke bile su ključne:

Lessard protiv Schmidta (1972.) zahtijevao je od država da suze svoje nejasne zakone o prisilnom smještaju,
O`Connor protiv Donaldsona (1975.) ograničio je smještaj na neposredno opasne mentalno bolesne osobe, a
Rennie protiv Kleina (1978.) utvrdio je pravo pacijenata da odbiju mentalno liječenje.[10]
Ukinuti obranu neuračunljivosti
Szasz se zalagao za uklanjanje obrane neuračunljivosti. Kao što pravni sustavi funkcioniraju na pretpostavci da je osoba nevina dok se ne dokaže krivnja, osobe optužene za zločine ne bi se trebale smatrati nesposobnima samo zato što ih liječnik ili psihijatar tako označi. Mentalna nesposobnost treba se procijeniti kao i svaki drugi oblik nesposobnosti, tj. isključivo pravnim i sudskim sredstvima, s pravom na zastupanje i žalbu optuženika. Szasz je smatrao da svjedočanstvo o mentalnoj sposobnosti optuženika ne bi trebalo biti dopušteno na suđenjima. Szasz je usporedio psihijatrijsko svjedočenje na sudu s vjerskim svjedočenjem, sugerirajući da oba nemaju empirijsko utemeljenje. [potreban citat] Szasz je tvrdio da je obrana neuračunljivošću pravna taktika izmišljena kako bi se zaobišle ​​kazne crkve, koje su u to vrijeme uključivale oduzimanje imovine onih koji su počinili samoubojstvo, često ostavljajući udovice i siročad u siromaštvu. Samo bi luda osoba učinila takvo što svojoj udovici i djeci, uspješno se argumentiralo. To je pravna milost maskirana kao lijek, prema Szaszu.[24][potreban bolji izvor]

Pravo na droge
Prema Szaszu, ovisnost o drogama nije `bolest` koja se liječi legalnim drogama, već društvena navika. Szasz se također zalagao za slobodno tržište droga. Kritizirao je rat protiv droga, tvrdeći da je korištenje droga zapravo zločin bez žrtava. Sama prohibicija predstavlja zločin. Tvrdio je da rat protiv droga navodi države da čine stvari koje se nikada ne bi razmatrale pola stoljeća ranije, poput zabrane konzumiranja određenih tvari ili miješanja u druge zemlje kako bi se spriječila proizvodnja određenih biljaka, npr. planovi za iskorjenjivanje koke ili kampanje protiv opijuma; obje su tradicionalne biljke kojima se zapadni svijet protivi. Iako je Szasz bio skeptičan prema zaslugama psihotropnih lijekova, zalagao se za ukidanje prohibicije droga.[25] Szasz je također povukao analogije između progona manjine koja koristi droge i progona židovskih i homoseksualnih manjina.

Nacisti su govorili o `židovskom problemu`. Sada govorimo o problemu zlouporabe droga. Zapravo, `židovski problem` je naziv koji su Nijemci dali svom progonu Židova; `problem zlouporabe droga` je naziv koji mi dajemo progonu ljudi koji koriste određene droge.

— Szasz u knjizi Drugi grijeh (1973.) [26]: 64
Szasz citira bivšeg američkog zastupnika Jamesa M. Hanleyja kako ovisnike o drogama naziva `gamadi`, koristeći `istu metaforu za osudu osoba koje koriste ili prodaju ilegalne droge koju su nacisti koristili za opravdanje ubojstva Židova otrovnim plinom - naime, da progonjene osobe nisu ljudska bića, već `gamadi`. [27]

Pravo na smrt
U analogiji s kontracepcijom, Szasz je tvrdio da bi pojedinci trebali moći birati kada će umrijeti bez uplitanja medicine ili države, baš kao što mogu birati kada će začeti bez vanjskog uplitanja. Smatrao je samoubojstvo i pravo na smrt među najosnovnijim pravima, ali se protivio eutanaziji koju odobrava država. U svojoj knjizi o Virginiji Woolf iz 2006., Szasz je izjavio da je Woolf okončala svoj život svjesnim i namjernim činom, a njezino samoubojstvo bio je izraz njezine slobode izbora. [28] [potrebna stranica] [29]

Građanska komisijao ljudskim pravima
Godine 1969., Szasz i Scijentološka crkva suosnovali su Građansku komisiju za ljudska prava (CCHR) kako bi se suprotstavili prisilnim psihijatrijskim tretmanima. Szasz je bio član Savjetodavnog odbora CCHR-a kao osnivački povjerenik.[30] U glavnom govoru povodom 25. obljetnice CCHR-a, Szasz je izjavio: `Svi bismo trebali odati počast CCHR-u jer je to zaista organizacija koja je prvi put u ljudskoj povijesti organizirala politički, društveno i međunarodno značajan glas za borbu protiv psihijatrije. To se nikada prije nije dogodilo u ljudskoj povijesti.`[31] U intervjuu iz 2009. koji je emitirala Australska radiotelevizija, Szasz je objasnio da je ateist i da je surađivao sa Scijentologijom samo iz praktičnosti, kao organizacija s novcem koja je aktivna u ovom cilju.[32]

Prijem
Ljeti 2001. Szasz je sudjelovao na Russellovom tribunalu o ljudskim pravima u psihijatriji održanom u Berlinu između 30. lipnja i 2. srpnja 2001., te je bio dio većinske presude u kojoj se tvrdilo da je došlo do `ozbiljne zloupotrebe ljudskih prava u psihijatriji` i da je psihijatrija `kriva za kombinaciju sile i neodgovornosti`.[33] Godine 2005. Robert Evan Kendell predstavio je kritiku Szaszove koncepcije bolesti i tvrdnje da je mentalna bolest `mitska` kako je predstavljeno u djelu Mit o mentalnoj bolesti. Kendell je tvrdio da je Szaszova koncepcija bolesti isključivo u smislu `lezije`, tj. morfološke abnormalnosti, proizvoljna i neutemeljena, a njegov argument da `bolest ili oboljenje može utjecati samo na tijelo` temelji se na kartezijanskom dualizmu za koji je već poznato da je medicinski netočan.[34]

Godine 2011. Szasz je objavio esej u znak obilježavanja 50. obljetnice djela Mit o mentalnoj bolesti, koje je održano kao plenarni govor na Međunarodnom kongresu Kraljevskog koledža psihijatara u Edinburghu 2010. godine.[35] U istom broju, odgovor Edwarda Shortera ponovio je Kendellovu kritiku i odbacio Szasza kao uglavnom utemeljenog na koncepciji uma iz psihijatrije s početka i sredine 20. stoljeća - naime psihoanalitičke psihijatrije - koja ne postoji u trenutnim disciplinama psihijatrije ili medicine.[36] Moderna psihijatrija de facto se riješila ideje mentalne bolesti, tj. ideje da je psihijatrijska bolest uglavnom ili u potpunosti psihogena i da nije dio biološke psihijatrije. U toj mjeri, rekao je, Szaszova kritika ne bavi se suvremenom biološki orijentiranom psihijatrijom i nebitna je.[36]

Prema Williamsu i Caplanu (2012.), Szasz je najviše utjecao na libertarijance i antipsihijatrijski pokret, s posljedičnim razornim učincima na osobe s teškim mentalnim bolestima, promovirajući svoj `filozofski temelj za praksu mentalnog zdravlja, koji se ne temelji na dokazima i koji je davao prioritet stavovima i preferencijama osoba s ozbiljnim mentalnim poremećajima iznad istinskih interesa osobe koja nije u kandžama mentalne bolesti`. S obzirom na to da mentalna bolest uvelike doprinosi beskućništvu i zatvaranju u SAD-u, oni dovode u pitanje jesu li `ljudi s ozbiljnim mentalnim poremećajima koji su zatvoreni u tim okruženjima [jesu li] u boljem položaju od svojih pred-Szaszijevskih prethodnika koji su nekoć popunjavali azile?`