Cena: |
Želi ovaj predmet: | 1 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta CC paket (Pošta) Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja) Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ms
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Giovanni Jervis (Firenca, 25. travnja 1933. - Rim, 2. kolovoza 2009.) bio je talijanski psihijatar.
Njegov otac Guglielmo Jervis bio je upravitelj Olivettija, član talijanskog otpora tijekom Drugog svjetskog rata i zlatna medalja za vojnu hrabrost u spomen.
Psihoanalizi je pristupio kroz knjigu Psihoanaliza Enza Bonaventure (Milano 1938.), koju su pratila duga čitanja Freuda.
Godine 1957. Jervis je diplomirao medicinu na Sveučilištu u Firenci, a specijalizirao neurologiju i psihijatriju 1960. u Rimu. Od 1959. do 1963. surađivao je s antropologom Ernestom De Martinom u istraživanju apulijskog tarantizma te psihopatološke i kulturološke teme smaka svijeta. Godine 1968. stekao je zvanje profesora psihijatrije.
Od 1966. do 1969. radio je u terapijskoj zajednici Gorizia, surađujući s psihijatrom Francom Basagliom; tijekom sedamdesetih godina tada je bio direktor Centra za mentalnu higijenu pokrajine Reggio Emilia, teritorijalne službe koja je bila alternativa hospitalizaciji u psihijatrijskoj bolnici[1][2] u kojoj je radio Giorgio Antonucci.
Iz tih iskustava djelomično je proizašao njegov stav, koji su dijelili i drugi znanstvenici i koji je Franca Basagliu vidio kao glavnog promotora, o potrebi zatvaranja mentalnih utočišta[2][3].
Godine 1977., godinu dana prije proglašenja Basaglia zakona, napustio je bolnicu kako bi postao sveučilišni profesor na Sveučilištu Sapienza u Rimu, aktivnost koju je obavljao do svoje smrti.
Predstavio je razna britanska i južnoafrička psihijatrijska i antipsihijatrijska istraživanja u Italiji (i autora kao što su Herbert Marcuse, Roland Laing, Dennis Chapman itd.) te je i sam bio autor brojnih knjiga o psihoanalizi. Njegov Critical Manual of Psychiatry kontinuirano se tiskao od 1975. do 1997. godine.
Temu autoriteta, depresije i iluzija, a prije svega identiteta, analizirao je iz različitih kutova. U svom djelu Osvajanje identiteta on tvrdi da se potraga za identitetom mora povezati s aktualnim povijesnim okvirom u kojem se raspadaju uzori naslijeđeni iz obitelji i tradicije, te da ovu potragu karakterizira činjenica da su njezini ishodi nije sniženo. Možemo svjedočiti dubokim nejednakostima ili otvaranju novih mogućnosti identiteta.