ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 811 / 701
Oblast: Fizika
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

G. J. Whitrow (1912.-2000.) započinje ovo klasično istraživanje prirode vremena pričom o ruskom pjesniku koji je posjetio London prije Prvog svjetskog rata. Pjesnikov engleski nije bio baš dobar i kada je upitao čovjeka na ulici: `Molim vas, što je vrijeme?`, dobio je odgovor: `Ali to je filozofsko pitanje. Zašto mene pitati?`.
Polazeći od ove jednostavne anegdote, profesor Whitrow nas vodi na dobrodušno i široko putovanje kroz ono što satovi (manje-više) mjere. Raspravlja o tome kako su nastale naše ideje o vremenu; koliko su urođene biljkama i životinjama; kako se vrijeme mjerilo, od sunčanog i pješčanog sata do cezijevog sata, te ima li vrijeme početak, smjer i kraj. On nagovara sramežljivog laika da s užitkom razmišlja o razlikama između cikličkog, linearnog, biološkog, kozmičkog i prostor-vremena, te pruža česta skretanja u fascinantne teme poput majanskog kalendara, migracije ptica, plesova pčela, prekognicije i kratkih, pretrpanih života mu-mezona, čestica proizvedenih kozmičkim zračenjem koje postoje samo dvije milijunte dionice sekunde.



Gerald James Whitrow (9. lipnja 1912. – 2. lipnja 2000.) bio je britanski matematičar, kozmolog i povjesničar znanosti.

Biografija
Whitrow je rođen 9. lipnja 1912. u Kimmeridgeu u Dorsetu, stariji sin Williama i Emily (rođene Watkins) Whitrow.

Nakon što je završio školu u Christ`s Hospitalu, dobio je stipendiju u Christ Churchu u Oxfordu 1930. godine, stekavši svoju prvu diplomu 1933.; bio je viši stipendist Harmswortha na Merton Collegeu u Oxfordu od 1935. do 1937. godine, gdje je magistrirao 1937. godine,[1] a doktorirao 1939. godine.[2] U Oxfordu je radio na alternativnoj teoriji relativnosti s profesorom Edwardom Arthurom Milneom. Tijekom Drugog svjetskog rata radio je kao znanstveni časnik za Ministarstvo opskrbe. Njegov je rad bio usmjeren na obrambena istraživanja, uključujući balistiku, a radio je u Fort Halsteadu (blizu Sevenoaksa) i Cambridgeu.[2] Nakon rata predavao je na Imperial Collegeu u Londonu, prvo kao predavač, zatim kao docent primijenjene matematike (1951.), a 1972. kao profesor povijesti matematike.

Godine 1955. Whitrow je istraživao mogućnost izvandimenzionalnog prostora u radu `Zašto fizički prostor ima tri dimenzije`.[3] Tvrdio je da ako prostor ima četiri dimenzije, a zakoni gravitacije i elektromagnetizma ostanu nepromijenjeni, inverzni kvadratni zakon bi se transformirao u inverzni kubni zakon, što bi dovelo do nestabilnih planetarnih orbita i atomskih struktura. Ove nestabilnosti bi se pogoršale za dimenzije veće od četiri. Ako bi se prostorne dimenzije smanjile na dvije, širenje i refleksija valova bili bi teži, što bi smanjilo koherentno ponašanje složenih sustava. Zaključio je da život ne bi bio moguć u drugim prostornim dimenzijama osim u tri.[4]

Nakon umirovljenja 1979. bio je emeritus profesor i viši znanstveni suradnik Imperial Collegea. Veći dio svog života bio je član Kraljevskog astronomskog društva, kojem je dao izvanredan doprinos reorganizacijom njegove važne knjižnice i arhiva kada je postao predsjednik knjižničnog odbora početkom 1960-ih, dužnost koju je obnašao do 1975.[2] Godine 1971. bio je osnivački predsjednik Britanskog društva za povijest matematike.[5] Whitrow je također bio jedan od ranih članova Britanskog društva za povijest znanosti, obnašajući dužnost njegovog predsjednika između 1968. i 1970.[5]

Whitrowov interes za knjižnice i arhive proširio se na Athenaeum klub, za čijeg je člana izabran 1957. Dva je mandata bio član knjižničnog odbora kluba, a bio je i njegov predsjednik između 1979. i 1981. Bio je odgovoran za osnivanje nekih od različitih diskusijskih grupa koje postoje u klubu, a početkom 1990-ih bio je član njegovog izvršnog odbora.[2]

Njegovi glavni doprinosi bili su na područjima kozmologije i astrofizike, ali njegovi interesi uključivali su povijest i filozofiju znanosti, s posebnim naglaskom na koncept vremena. Među njegovim publikacijama, Prirodna filozofija vremena dobila je posebnu pozornost. Njegov rad postavio ga je u središte proučavanja vremena i to ga je 1966. godine dovelo do toga da postane prvi predsjednik novoosnovanog Međunarodnog društva za proučavanje vremena.[2]

Whitrow je 1964. godine objavio važan rad o kozmičkom pozadinskom zračenju (ostatak Primordijalne vatrene kugle) s B. D. Yallopom:

Naslov: Pozadinsko zračenje u homogenim izotropnim svjetskim modelima, I. Autori: Whitrow, G. J. i Yallop, B. D. Časopis: Mjesečne obavijesti Kraljevskog astronomskog društva, svezak 127, str. 301 Bibliografski kod: 1964 MNRAS.127..301W

Whitrow je umro 2. lipnja 2000. i, nakon privatnog sprovoda, njegov pepeo je razasut po livadi Christ Church.[2] Kraljevsko astronomsko društvo dodjeljuje dvogodišnje predavanje u njegovo ime.