pregleda

Sebični gen - Ričard Dokins


Cena:
1.990 din
Želi ovaj predmet: 3
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7788)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14509

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Oblast: Biologija
Godina izdanja: Ms
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Rikna malkice ostecena u dnu, nista strasno. Sve ostalo uredno!

Sebični gen pripada malom broju literarnih dela koja imaju nesvakidašnju moć da promene svoje čitaoce. Nakon iščitavanja ove uzbudljive knjige bićete zadivljeni elegancijom pogleda na svet iz perspektive gena. Kada je Ričard Dokins 1976. godine objavio svoje prvo delo i naslovio ga Sebični gen, talasanju i polemikama u naučnoj i široj javnosti nije bilo kraja. Da li je moguće da geni koji umeju samo da prave sopstvene kopije, drugim rečima – `sebični` su, budu osnova za moralno, nesebično ili altruističko ponašanje koje je odlika ne samo ljudske vrste? Ukoliko se naša priroda može opisati genetikom, onda se to uklapa u širu sliku teorije evolucije, pa ni poreklo morala više ne moramo tražiti u natprirodnom Tvorcu koji je čoveka stvorio prema svom liku.

Zapanjujuće je to da Dokins u godinama koje su sledile nije bio izložen samo napadima teologa. Mnogi naučnici takođe nisu mogli da prihvate ideje kojima je on bio privržen, razrađujući u svojoj knjizi teorijske postavke Edvarda Osborna Vilsona, tvorca sociobiologije. Dokins je postao i nepomirljivi protivnik ekstremnih levičara, jer po Marksu društvo ima ključnu ulogu u formiranju svesti pojedinca. Ričard Dokins je istrajno branio stanovište da koncept sebičnog gena nikako nije opravdanje za sebično i nemoralno ponašanje, već da civilizovani čovek ima tu privilegiju da se upozna i izbori sa `diktatom` vlastitih gena. Gradeći veličanstvenu intelektualnu građevinu sa izvanrednom snagom objašnjavanja, Dokins je uspeo da načela izložena u Sebičnom genu približi velikom broju ljudi. Život kakvim ga opisuje Ričard Dokins u svojoj prvoj knjizi, čudesan je i uzbudljiv, zasnovan na jednostavnim postulatima hemije i biologije koje sebični geni pretvaraju u naša htenja, težnje, instinkte, porive, strahove. To što najdublja i najsuptilnija osećanja imaju svoju biološku osnovu, ne čini ih manje vrednim. Ako su dobrota, požrtvovanje, vrlina, želja da pomognemo, utemeljeni u našim genima, ako se te osobine ili njihovi antipodi mogu objasniti na racionalan način, nauka je odnela još jednu pobedu, a radost saznanja je poklon koji nam Dokins nesebično daruje.

Sebični gen se posle 30 godina ponovo pojavljuje na srpskom jeziku, u izdanju `Heliksa` (prevod Jelena Stakić). Sa dva potpuno nova poglavlja, novim predgovorom i napomenama, Sebični gen je pred novim generacijama čitalaca. Ova knjiga je nezaobilazna literatura za sve radoznale umove koji žele da proniknu u tanane niti najvećih filozofskih pitanja. Istina je ponekad tako očigledna i lepa.



Klinton Ričard Dokins (engl. Clinton Richard Dawkins; Najrobi, 26. mart 1941) je britanski etolog, evolutivni biolog i naučno-popularni pisac. Profesor je na Oksfordskom univerzitetu i šef katedre za razumevanje nauke u javnosti.

Dokins je poznati ateista, pokrovitelj britanskog Humanističkog Udruženja, pristalica pokreta Brajts i poznat je po svojoj kritici kreacionizma i inteligentnog dizajna. U svojoj knjizi 1986. godine, Slepi časovničar, tvrdi protiv časovničara u analogiji, argument za postojanje natprirodnog stvaraoca na osnovu složenosti živih organizama. Umesto toga, on opisuje evolucione procese kao analogne slepom časovničaru. Dokins je prvi put došao do izražaja sa svojim knjigom Sebičan gen (The Selfish Gene), kojom je popularizovao mišljenje gena u centru evolucije i uveo termin mem.

Od tada je napisao nekoliko knjiga popularne nauke, i čini redovne televizijske i radio nastupa, uglavnom raspravlja o ovim temama. U svojoj knjizi 2006. Zabluda o Bogu (The God Delusion), Dokins tvrdi da je natprirodni tvorac gotovo sigurno ne postoji i da je religije- `fiksno pogrešno verovanje`. Od januara 2010. godine, verzija na engleskom jeziku je prodata u više od dva miliona primeraka i prevedena je na na 31 jezika, uključujući i srpski. Dokins je osnovao Ričard Dokins fondacija za nauku i razum, da bi promovisao učenje evolucije i da se suprotstave onima koji se zalažu za programe u učionici protiv evolucije. [1][2]

Biografija

Bil Mar i Dokins nakon Marovog govora
Ričard Dokins rođen je u Najrobiju 1941. godine. Studirao je u Oksfordu, a nakon diplomiranja radio je na projektima Nika Tinbergena, koji je za svoj rad na području etiologije zajedno s Konradom Lorencom 1973. godine dobio Nobelovu nagradu. Krajem šezdesetih godina asistent je na Univerzitetu Kalifornije u Berkliju. Godine 1970, vratio se u Oksford, a 1995. postao je redovni profesor na katedri za javno razumevanje nauke. Godine 1987, dobio je nagradu za literaturu Kraljevskog društva i nagradu Los Anđeles tajmsa za knjigu Slepi časovničar. Iste godine dobio je i nagradu za najbolji televizijski naučni program i scenario. Godine 1989, primio je srebrnu medalju Londonskog zoološkoga društva, 1990. nagradu Kraljevskoga društva Majkl Faradej, 1994. nagradu Nakajama za društvene nauke, a 1995. počasne doktorate univerziteta Sent Endruz i Kanbera. Godine 1997, postao je član kraljevskog društva za literaturu i dobio međunarodnu nagradu Kosmos. 2021. izjavio je da bi Katalin Kariko po njegovom mišljenju trebalo da dobije Nobelovu nagradu za svoj rad.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 77216345
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Rikna malkice ostecena u dnu, nista strasno. Sve ostalo uredno!

Sebični gen pripada malom broju literarnih dela koja imaju nesvakidašnju moć da promene svoje čitaoce. Nakon iščitavanja ove uzbudljive knjige bićete zadivljeni elegancijom pogleda na svet iz perspektive gena. Kada je Ričard Dokins 1976. godine objavio svoje prvo delo i naslovio ga Sebični gen, talasanju i polemikama u naučnoj i široj javnosti nije bilo kraja. Da li je moguće da geni koji umeju samo da prave sopstvene kopije, drugim rečima – `sebični` su, budu osnova za moralno, nesebično ili altruističko ponašanje koje je odlika ne samo ljudske vrste? Ukoliko se naša priroda može opisati genetikom, onda se to uklapa u širu sliku teorije evolucije, pa ni poreklo morala više ne moramo tražiti u natprirodnom Tvorcu koji je čoveka stvorio prema svom liku.

Zapanjujuće je to da Dokins u godinama koje su sledile nije bio izložen samo napadima teologa. Mnogi naučnici takođe nisu mogli da prihvate ideje kojima je on bio privržen, razrađujući u svojoj knjizi teorijske postavke Edvarda Osborna Vilsona, tvorca sociobiologije. Dokins je postao i nepomirljivi protivnik ekstremnih levičara, jer po Marksu društvo ima ključnu ulogu u formiranju svesti pojedinca. Ričard Dokins je istrajno branio stanovište da koncept sebičnog gena nikako nije opravdanje za sebično i nemoralno ponašanje, već da civilizovani čovek ima tu privilegiju da se upozna i izbori sa `diktatom` vlastitih gena. Gradeći veličanstvenu intelektualnu građevinu sa izvanrednom snagom objašnjavanja, Dokins je uspeo da načela izložena u Sebičnom genu približi velikom broju ljudi. Život kakvim ga opisuje Ričard Dokins u svojoj prvoj knjizi, čudesan je i uzbudljiv, zasnovan na jednostavnim postulatima hemije i biologije koje sebični geni pretvaraju u naša htenja, težnje, instinkte, porive, strahove. To što najdublja i najsuptilnija osećanja imaju svoju biološku osnovu, ne čini ih manje vrednim. Ako su dobrota, požrtvovanje, vrlina, želja da pomognemo, utemeljeni u našim genima, ako se te osobine ili njihovi antipodi mogu objasniti na racionalan način, nauka je odnela još jednu pobedu, a radost saznanja je poklon koji nam Dokins nesebično daruje.

Sebični gen se posle 30 godina ponovo pojavljuje na srpskom jeziku, u izdanju `Heliksa` (prevod Jelena Stakić). Sa dva potpuno nova poglavlja, novim predgovorom i napomenama, Sebični gen je pred novim generacijama čitalaca. Ova knjiga je nezaobilazna literatura za sve radoznale umove koji žele da proniknu u tanane niti najvećih filozofskih pitanja. Istina je ponekad tako očigledna i lepa.



Klinton Ričard Dokins (engl. Clinton Richard Dawkins; Najrobi, 26. mart 1941) je britanski etolog, evolutivni biolog i naučno-popularni pisac. Profesor je na Oksfordskom univerzitetu i šef katedre za razumevanje nauke u javnosti.

Dokins je poznati ateista, pokrovitelj britanskog Humanističkog Udruženja, pristalica pokreta Brajts i poznat je po svojoj kritici kreacionizma i inteligentnog dizajna. U svojoj knjizi 1986. godine, Slepi časovničar, tvrdi protiv časovničara u analogiji, argument za postojanje natprirodnog stvaraoca na osnovu složenosti živih organizama. Umesto toga, on opisuje evolucione procese kao analogne slepom časovničaru. Dokins je prvi put došao do izražaja sa svojim knjigom Sebičan gen (The Selfish Gene), kojom je popularizovao mišljenje gena u centru evolucije i uveo termin mem.

Od tada je napisao nekoliko knjiga popularne nauke, i čini redovne televizijske i radio nastupa, uglavnom raspravlja o ovim temama. U svojoj knjizi 2006. Zabluda o Bogu (The God Delusion), Dokins tvrdi da je natprirodni tvorac gotovo sigurno ne postoji i da je religije- `fiksno pogrešno verovanje`. Od januara 2010. godine, verzija na engleskom jeziku je prodata u više od dva miliona primeraka i prevedena je na na 31 jezika, uključujući i srpski. Dokins je osnovao Ričard Dokins fondacija za nauku i razum, da bi promovisao učenje evolucije i da se suprotstave onima koji se zalažu za programe u učionici protiv evolucije. [1][2]

Biografija

Bil Mar i Dokins nakon Marovog govora
Ričard Dokins rođen je u Najrobiju 1941. godine. Studirao je u Oksfordu, a nakon diplomiranja radio je na projektima Nika Tinbergena, koji je za svoj rad na području etiologije zajedno s Konradom Lorencom 1973. godine dobio Nobelovu nagradu. Krajem šezdesetih godina asistent je na Univerzitetu Kalifornije u Berkliju. Godine 1970, vratio se u Oksford, a 1995. postao je redovni profesor na katedri za javno razumevanje nauke. Godine 1987, dobio je nagradu za literaturu Kraljevskog društva i nagradu Los Anđeles tajmsa za knjigu Slepi časovničar. Iste godine dobio je i nagradu za najbolji televizijski naučni program i scenario. Godine 1989, primio je srebrnu medalju Londonskog zoološkoga društva, 1990. nagradu Kraljevskoga društva Majkl Faradej, 1994. nagradu Nakajama za društvene nauke, a 1995. počasne doktorate univerziteta Sent Endruz i Kanbera. Godine 1997, postao je član kraljevskog društva za literaturu i dobio međunarodnu nagradu Kosmos. 2021. izjavio je da bi Katalin Kariko po njegovom mišljenju trebalo da dobije Nobelovu nagradu za svoj rad.
77216345 Sebični gen - Ričard Dokins

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.