Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Oblast: Geologija
Jezik: Srpski

Odlično kao na slikama

Retko u ponudi


Prvo izdanje!!!

Luka Marić – Minerali, stene i rudna ležišta u našoj zemlji od prehistorije do danas

Luka Marić (Papići, 24. veljače 1899. - Tisno, 17. lipnja 1979.) bio je hrvatski mineralog i petrolog


Osnovnu školu završio je u Meminskoj, nižu gimnaziju u Petrinji, a višu u Karlovcu 1918. Pohađao Filozofski fakultet u Zagrebu, grupu prirodopis i kemija, te diplomirao i položio profesorski ispit 1922. godine. Zatim predaje u gimnazijama u Srbobranu i Ogulinu do 1924. godine. Zahvaljujući svojim sposobnostima dobiva dvogodišnju stipendiju za specijalizaciju u Francuskoj, u Parizu i Nancyu. Za vrijeme svog boravka u Francuskoj uči od svjetski poznatih mineraloga i geokemičara Lacroixa i Vernadskog. Od 1925. do 1931. godine radi kao kustos Mineraloško-petrografskog muzeja u Zagrebu[2]. Doktorirao je 1928. godine na Sveučilištu u Beogradu. Od 1931. godine pa sve do umirovljenja 1969. godine radi kao docent, izvanredni te na kraju i redovni profesor mineralogije, petrologije i nauka o rudnim ležištima na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu. Osim ovih predavao je i niz predmeta iz područja geoznanosti na odjelima nekadašnjeg Tehnološkog fakulteta, arhitektonskom, građevinskom, geodetskom i kemijskom, koji su kasnije postali samostalni fakulteti. Usporedno svemu navedenome bio je i predstojnik Zavoda za mineralogiju, petrologiju te ekonomsku geologiju 41 godinu. U vrijeme Drugog svjetskog rata bježi od ustaškog režima u Ljubljanu gdje radi kao honorarni nastavnik od 1941. do 1945. godine. Tijekom svoje duge i bogate znanstvene i stručne karijere putuje diljem Europe, te jednim dijelom Azije i Afrike [3].

Znansveni rad i doprinos
Svoje prvo djelo pod nazivom objavio je 1928. godine. Ovim radom započeo je razvoj petrologije na području bivše Jugoslavije. Prvi je na ovim prostorima upotrijebio kemijski sastav stijene kako bi izradio varijacijske dijagrame pomoću kojih bi opisao genezu stijena. Veliki dio njegove karijere se odnosio na magmatske stijene [3] . Među bitnijima se svakako ističu petrografska istraživanja magmatskih stijena u Staroj Raški te ofiolitna zona iz doline rijeke Lim gdje je prvi iskoristio kvantitativnu kemijsku analizu i detaljno mikroskopsko istraživanje bazičnih i ultrabazičnih stijena. Treba spomenuti Marićev rad i istraživanje provedeno na efuzivnim magmatskim stijenama između Kratova i Zletova u istočnoj Makedoniji. Uz otkriće rudnih ležišta, Marić je odredio i da se vulkanska aktivnost na području odvijala u tri faze. Ustvrdio je genezu stijena te izradio prvu petrografsku kartu područja. Krajem 40-ih godina prošlog stoljeća istražuje efuzivne magmatske stijene na području grada Bor, poznatog po rudncima bakra. Rezultate svog istraživanja objavljuje u knjizi pod nazivom Magmatiti u užem području rudnika Bor u istočnoj Srbiji. Ovo djelo postalo je temelj za sva daljnja petrografska istraživanja na tom području. Bavio se istraživanjem bazičnih stijena pronađenih u Dinaridima i Tauridima, granitima iz Priplepa i Zagreba, porfirita iz Vratnika. Sintezu svog rada Marić je objavio u časopisu Neues Jahrbuch für Mineralogie pod nazivom Magmatismus und Alkalimetasomatose im jugoslawischen Raum. Brojčano manji, no neupitno jednako bitni su Marićevi radovi vezani za metamorfne stijene. Jedan od njih je dokumentarni rad o metamorfnim stijenama Selečke Planine, temelj za daljnje istraživanje kristalinskih škriljavaca na području. Proučavao je i metamorfite Medvednice. Bavio se i proučavanjem sedimentnih stijena. Profesor Luka Marić je zaslužan za mnoga otkrića iz područja geologije na teritoriju bivše Jugoslavije. Svojim radom pružio je temelj za brojna daljnja istraživanja vezana za mineralogiju, petrologiju, petrografiju, geokemiju i sl. Dobitnik je niza nagrada, spomenica, zahvalnica i diploma. Svakako jedna od najbitnijih nagrada dodijeljenih prof. Mariću je Ruđer Bošković za znanstveni rad 1965. godine. Dobitnik je i nagrade AVNOJ-a 1971. godine. Odlikovan je ordenom rada sa zlatnom zvijezdom 1949. godine, a 1965. godine ordenom rada s crvenom zastavom i ordenom Republike sa srebmim vijencem. Mineral marićit nazvan je po prof. Mariću kako bi se odala počast njemu i njegovim doprinosima geologiji. 1974. godine.

Djela
Knjige i udžbenici
Masiv gabra kod Jablanice (1928.)
Koliko je stara naša Zemlja (1931.)
Izvori u srednjem dijelu Medvednice: prilog hidrogeologiji Zagrebačke gore (1935.)
Sistematska petrografija : za studente prirodnih i tehničkih nauka inženjere i praktične geologe : s 81 slikom u tekstu i kartom rudišta i kamenoloma Jugoslavije u prilogu (1945.)
Sistematska petrografija: s 80 slika u tekstu (1951.)
Magmatiti u užem području rudnika Bor u istočnoj Srbiji (1957.)
Minerali, stijene i rudna ležišta u našoj zemlji od prethistorije do danas (1974.)
Važniji znanstveni članci
Magmatismus und Alkali-metasomatose im jugoslawischen Raum u časopisu Neues Jahrbuch für Mineralogie.
Gabro kod Jablanice n/N u svjetlosti novih istraživanja u časopisu Geološki vjesnik
O strukturi kristala u časopisu Mladost
Naše građevno i uresno kamenje u časopisu Tehnički list
Geološka istraživanja i rudne pojave u Petrovoj gori i široj regiji objavljeno na Simpoziju o Petrovoj gori
Toplina naše Zemlje i radioaktivni elementi u časopisu Mladost
Kroz kamenolom na otoku Braču u časopisu Novosti
Funkcije i članstva
Dekan Tehnološkog fakulteta
Predsjednik Hrvatskog geološkog društva
Predsjednik Nacionalnog i Internacionalnog društva za istraživanje boksita
Član Glavnog odbora za dodjelu znanstvenih nagrada Sabora Republike Hrvatske
Savjetnik Instituta za građevinstvo
Redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Član Srpske akademije znanosti i umjetnosti
Član Njemačkog mineraloškog društva
Član Američkog geokemijskog društva
Član redakcije časopisa Geološki vjesnik
Član Nacionalnog i predsjednik Internacionalnog društva za istraživanje boksita (ICSOBE) u okviru JAZU
Predsjednik i doživotni počasni predsjednik Srpskog kulturnog društva u Zagrebu
Član Europskog društva za kulturu u Veneciji
Član Glavnog odbora za dodjelu znanstvenih nagrada Sabora Hrvatske
Jedan od trojice osnivača rudarskog odjela na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1939. godine
Prvi predsjednik Savjeta RGN fakulteta

Mineral je prirodni homogeni kristal, nastao kao rezultat geoloških procesa, sa definisanim hemijskim sastavom, koji ne mora biti stalan. Minerali su osnovna komponenta od koje su izgrađene stijene čvrste Zemljine kore. Pojam mineral se ne odnosi samo na hemijski sastav, već i na strukturu minerala. Dva minerala mogu imati isti hemijski sastav, a različitu kristalnu strukturu. Pravilna unutrašnja građa uvjetuje i pravilnu vanjsku građu minerala. Prema hemijskom sastavu, minerali mogu biti čisti elementi (nazivaju se samorodni elementi), jednostavne soli, složeni silikati, itd. Nauka koja se bavi proučavanjem minerala se naziva mineralogija.

Da bi bila svrstana u minerale, supstanca mora biti čvrsta i mora imati kristalnu strukturu. Takođe, mora se javljati u prirodi, kao homogena supstanca i imati određeni hemijski sastav. Tradicionalne definicije ne uključuju organske materije. Ipak, Internacionalna Mineraloška Asocijacija 1995. godine usvojila je novu definiciju:

Mineral je element ili hemijski spoj koji je obično kristalan i koji je nastao kao rezultat geoloških procesa.[1]
Nove klasifikacije uključuju i organsku klasu (nova Dana i Strunc klasifikaciona shema).[2][3] Hemijski sastav može varirati između konačnih članova mineralnog sistema. Na primer feldspati se sastoje od serije minerala koja se kreće od natrijumom bogatog albita (NaAlSi3O8) do kalcijumom bogatog anortita (CaAl2Si2O8) i četiri prepoznatljiva hemijska sastava između. Mineralne supstance koje ne odgovaraju u potpunosti definiciji minerala ponekad se nazivaju mineraloidima. Mineraloidi su prirodne supstance, čija je struktura parcijalno kristalična. Mogu sadržavati nepravilnu strukturu zajedno sa pravilnom. Neki primjeri mineraloida su opal i ćilibar.[4] Kristalna struktura uveliko utiče na fizičke osobine minerala, a najpoznatiji primjeri su dijamant i grafit, koji imaju isti hemijski sastav (ugljik), a različite osobine. Dijamant je najtvrđi mineral, dok je grafit izuzetno mehak. Ove osobine su posljedica različite unutrašnje građe. Grafit je slojevit, a dijamant ima trodimenzionalnu strukturu. Anatas i rutil su također primjeri minerala sa istim hemijskim sastavom (titanijum dioksid) a različitom strukturom.

Klasifikacija[uredi | uredi kod]
Klasifikacija po Hugo Strunzu:[4]

Klasa I: Samorodni elementi
Klasa II: Sulfidi i sulfosoli
Klasa III: Halidi
Klasa IV: Oksidi i hidroksidi
Klasa V: Nitrati karbonati i borati
Klasa VI: Sulfati, hromati, molibdati i volframati
Klasa VII: Fosfati, arsenati i vanadati
Klasa VIII: Silikatni minerali
Klasa IX: Organske komponente i mineraloidi

Samorodni bakar
Klasifikacija po James Dwight Danau:

Klasa I: Samorodni elementi
Klasa II: Sulfidi i sulfosoli
Klasa III: Oksidi i hidroksidi
Klasa IV: Halidi
Klasa V: Nitrati karbonati i borati
Klasa VI: Sulfati, arsenati i hromati
Klasa VII: Fosfati, molibdati, vanadati i volframati
Klasa VIII: Silikatni minerali
Klasa IX: Organski minerali
Teoretska hemijska formula minerala je jedinstvena i određuje samo jednu mineralnu vrstu. Praktično, stvarni hemijski sastav je varijabilan, jer su moguće izomorfne zamjene ili prisustvo tragova nečistoća. Relativna atomska masa ili molekularna masa se izračunavaju iz teoretske formule.

Geologija