ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1969
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Autor - osoba Sijarić, Ćamil
Naslov Sablja : izbor pripovjedaka / Ćamil Sijarić ; [izbor, predgovor i pogovor Sreten Asanović]
Vrsta građe kratka proza ; odrasli, opšte (lepa književnost)
Jezik srpski
Godina 1969
Izdavanje i proizvodnja Titograd : Grafički zavod, 1969 (Titograd : Grafički zavod)
Fizički opis 319 str. ; 19 cm
Drugi autori - osoba Asanović, Sreten
Zbirka ǂBiblioteka ǂ`Luča` / Grafički zavod, Titograd ; 29
ISBN (Broš.)
Napomene Sudbinska vezanost za zavičaj: str. 7-13
Činjenice o pripovjedačevu životu i djelu: str. 315-318
O samom izboru: str. 319-[320].
Predmetne odrednice Sijarić, Ćamil, 1913-1989

U mnoštvu književnih djela, koje je Sijarić ponudio čitaocima u svom plodonosnom stvaralačkom radu, putopisi zauzimaju značajno mjesto. Iako putopisima Ćamil Sijarić nije privukao toliku pažnju, koliko je to postigao romanima i pripovijetkama, neosporna je činjenica da se i putopisni tekstovi ovog autora mogu svrstati u djela od iznimne umjetničke vrijednosti koja plijene jednostavnošću izraza i visokopoetskim jezikom kojim su napisana.
Prvi putopis Ćamila Sijarića, Zapisi o gradovima, nastaje 1970. godine,i sadrži tekstove o gradovima Bosne, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije i dr. Nakon ovog putopisa Sijarić će napisati Oslobođeni Jasenovac (1983) i Herceg-Bosno i tvoji gradovi (1986). Putopis Oslobođeni Jasenovac, za razliku od druga dva putopisa koja se temelje na zapisima o ljepotama mnogih gradova koje je pisac obišao, ne priča o ljepoti. Ovaj putopis svjedok je stradanja u logoru Jasenovac. Sam ton kojim je pisan ovaj putopis počiva na osjećaju nemoći pred zlom i tužnim ljudskim sudbinama. Posljednji putopis Ćamila Sijarića, Herceg-Bosno i tvoji gradovi, sastoji se od ponovljenih tekstova iz prvog putopisa. Ovim putopisom obuhvaćeni su svi tekstovi koje je Sijarić napisao o bosanskohercegovačkim gradovima.
Opisivanje svojih putovanja Sijarić boji istom strašću i istim temperamentom kojim je obojeno njegovo cjelokupno stvaralaštvo i književni rad. I u putopisima pronalazimo njegov jednostavni, a ujedno toliko poetički jezik koji Ćamilove putopisne tekstove ne udaljava mnogo od savršene pripovijetke s izrazitom umjetničkom vrijednošću. Iako se putopisi mogu smatrati prelaznim žanrom od publicističkog ka književno-umjetničkom stilu, Sijarićevi putopisi brišu sve veze s publicističkim, s onim što je u vezi s navođenjem činjenica, s izvještavanjem i analiziranjem. Putopisi Ćamila Sijarića odišu čarolijom i maštom u kojoj je autorova kreativnost i dosjetljivost dosegla vrhunac. Prateći stvarne događaje i stvarne ljude koji su nekada živjeli na nekom prostoru i one koji još uvijek tu obitavaju, Sijarić piše intimnu historiju čineći da svaki grad koji opisuje postane tako blizak i tako „svoj“ svakom onom ko čita ili sluša tekstove o gradovima Bosne, Hrvatske, Srbije i dr.
Zapisi o našim i susjednim gradovima
U Zapisima o gradovima, prvoj zbirci putopisnih tekstova, Sijarić je pisao o gradovima Srbije: Leskovcu, Zemunu, Šabcu i drugim. Najzanimljivije tekstove Sijarić je ponudio o gradu Beogradu, o njegovim dijelovima – naseljima, o smjeni starog novim. Ćamil Sijarić je bio čovjek koji je poštovao sva ono što je naslijeđeno od predaka, divio se starim čaršijama i atmosferi koja je vladala u njima. Pišući o beogradskoj Skadarliji, kao stjecištu pisaca, pjesnika, glumaca i svih drugih boema iz beogradskog društva, Sijarić jasno stoji na strani starog, naslijeđnog nauštrb novom. Za Skadrliju Sijarić kaže da je to dio grada u kojem je, koliko – toliko, očuvan stari duh. Iako više nama onih istih ljudi koji su punili skadarlijske kafane i koji su započinjali razgovore o mnogo čemu, u Skadarliji su ostali svirači koji i sada, kao ljudi u poznim godinama, održavaju duh jednog prošlog doba.
Ponekad, dok priča o nekom gradu koji posjećuje, Sijarić se vraća u svoju prošlost, u dane mladosti povezujući svoje lične uspomene i subjektivni dojam s onim što zatiče u gradu u koji dolazi. Leskovac, grad na Južnoj Moravi, Sijarić opisuje uspoređujući moderni Leskovac s Leskovcem kakvog ga on pamti iz ranih đačkih dana. Sve se mijenja, i ljudi, i građevine, i duh grada, samo stari kipovi mogu posvjedočiti o vremenima koja su prošli i o događajima koji su već odavno zaboravljeni i prepušteni prošlosti.
Zanimljive tekstove Ćamil Sijarić donosi i o hrvatskim primorskim gradovima. Dopadljivost putopisa iz južnijih predjela ugleda se upravo u tom duhu koji odiše bjelinom, mirisom mora, pijeska i kamena.
Svaki dolazak u novi grad kod pisca budi znatiželju. Koliko god puta se vraćao istom gradu, svaki taj povratak obojen je dozom neizvijesnosti pred onim sto predstoji. Svaki novi dolazak jednak je prvom susretu, a prvi susreti ostaju pohranjeni duboko u pamćenje i, u Ćamilovom slučaju, prenesini na papir. Vrijeme je jedna od glavnih Sijarićevih preokupacija. Prolazeći, ono ostavlja traga na čovjeku, kamenu, zemlji.
Putopis Zapisi o gradovima sadrži tekstove čija je tematika različita. U svakom od tekstova Sijarić piše o nekom od gradova, ali je piščev fokus varira od teksta do teksta. U nekim tekstovima Sijarićeva preokupacija su građevine, pa donosi niz legendi i priča koje su u vezi s nastankom tih velelepnih zdanja. Često, piščevu pažnju okupiraju ljudi, vrli pojedinci koje bilježi historija ili slučajni prolaznik koji se po nečemu učinio zanimljivim piscu. Neki od gradova o kojim Sijarić piše imali su slavnu prošlost, pa je u tom slučaju piščev akcenat na pohodima i osvajanjima. Bez obzira o kojim elemnetima grada pisao, Sijarić nastoji sažeti sve ono što jedan grad pruža i to pretvoriti u priču.
Kontrast stradanja i ljepote
Nakon putopisa Zapisi o gradovima, Ćamil Sijarić piše putopis Oslobođeni Jasnovac. Ovaj putopis Sijarić piše na fonu stradanja koje je kao životni pratilac prisiljavalo ljude u svim vremenima da se njime bave; ne samo pisci nego i filozofi, teolozi, likovni umjetnici. U svom književnom djelu Ćamil Sijarić umješno obrađuje veliku temu stradanja i patnji u njihovoj punoj formi. Suština literature koju je ispisivao, rasvjetljavanje je čovjeka. U putopisu Oslobođeni Jasenovac, Sijarić evocira epizodu Drugog svjetskog rata. Posljednih dana aprila 1945 godine, neposredno po oslobođenu logora Jasenovac, Sijarić je pošao tamo, kako sam kaže, da opiše to što će vidjeti. Iako je sa sviješću o stradanju i ljudskom zlu otišao u Jasenovac, ono što je tamo doživio ostavilo je jak dojam na pisca. Za razliku od druga dva putopisa koje Ćamil Sijarić piše u duhu lirkog, ovaj putopis odiše teškim realističnim manirom. Upravo je tema o kojoj piše nametnula autorov stil. U putopisima Zapisi i gradovima i Herceg Bosno i tvoji gradovi, Sijarić pribjegava fikciji, unoseći duh imaginarije i mašta. Suprotno navedenim putopisima, Oslobođeni Jasenovac počiva na fakciji, pisac navodi činjenice doslovno onakve kakve su, ne uljepšava. U Jasenovcu je bilo nemoguće uljepšati. Jezovita slika smrti predstavljna je tako živo, tako opipljivo. Iako se pišući suprotstavlja zlu, Sijarić ne moralizira, samo prenosi sliku onog što je vidio, a na čitaocima je da sami donesu vlastiti sud. Čitajući zapise iz Jasenovca, imamo dojam da pisac na momnete nije mogao naći način, niti sredstvo kojim bi izrazio strahote ljudskog stradanja. Pred ljudskim zlom, jezik je ostao nemoćan.
Sve dojmove gradovima koje posjećuje u Bosni, Sijarić je sakupio i zbirku Herceg-Bosno i tvoji gradovi, koja izlazi 1986. godine i sadrži mnogo ponovljenih tekstova iz prethodnog Sijarićevog putopisa. Posjećujući Sarajevo, vezirski Travnik, utvrdu Bobaovac, gradove na Drini, hercegovačke vrleti, Sijarić kompletira priču o Bosni i Hercegovini, o njenom postanku i historiji. Pažnju Ćamila Sijarića zaokupljaju gradovi, gradske tvrđave i utvrde. Sijarić piše o gradu obuhvatajući vremenski period od njegovog nastanka do modernog doba. Pišući o gradovima kroz koje prolazi i koje s namjerom posjećuje, Sijarićeva indirektna preokupacija je historija mjesta, odnosno grada koji pohodi. Bosanski putopisi Ćamilovi ne izdvajaju se ničim posebno od ostalih; tu su gradovi; tu je njihova prošlost, historija, samo što su to gradovi prepuni historije; a ta historija je prepuna lica i naličja, ili jednostavno likova koji i današnji lik određuju. Moglo bi se slobodno reći da su putopisi Ćamila Sijarića jedna mala enciklopedija bosanskih gradova. Pišući o postanku gradova, Sijarić nerijetko spominje njiihove utemeljitelje i legende koje se prenosi s koljena na koljeno, a nastale su istovremeno s nastankom grada. Vremenska dimenzija je od neprocjenljivog značaja za putopisne tekstove Ćamila Sijarića jer on ne putuje samo kroz prostor, od grada do grada, nego je njegovo putovanje dublje – njegova osnovica je vrijeme: i ono što je prošlo, ono što traje i ono što dolazi. Za Sijarića prostor nije dimenzija koja je neophodna za umjerničko stvaranje. Odrednica i temelj svakog njegovog putopisnog teksta je vrijeme jer je vremenski okir taj koji nameće o čemu će autor pisati, na koliko će činjenica fokusirati svoju pažnju. Svaki od Sijarićevih gradova karekteriziraju određeni momenti koji su smješteni u vrijeme i od značaja tih momenata zavisi i to na kojem će se vremenskom periodu u postojanju jednog grada autor najduže i najposvećenije zadržati.
Tekstovi o gradovima Ćamila Sijarića ne zasnivaju se samo na onom što je pisac vidio ili doživio prilikom posjete nekom od gradaova. Njegovi putopisi potkrijepljeni su historijskim podacima do kojih je pisac došao istržujući i čitajući o gradu u koji putuje, neposredno prije dolaska u isti. O gradu o kojem piše, Sijarić zna mnogo. Do nekih saznanja pisac dolazi neposredno, putem čula. Ono što ga je dojmilo, bilo da je vidio, omirisao ili pak osjetio, predstavlja autorovu unutarnju, subjektivnu spoznaju. Subjektivna spoznaja nadograđena historijskim činjenicama, koje se temelje na objetivnom prezentiranju minulog vremena, predstavlja idealnu podlogu autorovoj mašti koja će iznjedriti tekst o gradu koji je mnogo više od zapisa. To je priča, gotovo pjesma o gradovima, o ljepoti i životu.
U zavisnosti od toga o kojem gradu i o kojoj regiji piše, Sijarić poseže za narodnim folklorom, pa njegovi tekstovi obiluju srpski narodnim pjesmama, svedalinkama, različitim izrekama i legenda. Svjesatn činjenice da jedan grad sačinjavaju njegovi žitelji, Sijarić ne preza pred navođenjem mnogobrojnih narodnih umotvorina. Intertekstualnost i intermedijalnost upravo su ti maniri koji jačaju tekst Ćamila Sijarića čineći ga ubjedljivijim i stvarnijim. Jer, šta je bosanska čaršija bez sevdalinke, šta su stare utvrde poput Bobovca i Jajca bez priča o viteštvu i junaštvu podanika kralja Tvrtka, Tomaša, Herceg Stjepana?

Ćamil Sijarić je rođen 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je istjeran zbog političkih aktivnosti. Školovanje je nastavio u Vranju i u tamošnjoj gimnaziji maturirao 1936. godine, nakon čega je prešao na studije prava u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine, a za vrijeme Drugog svjetskog rata službovao je u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banja Luci. Za sekretara Suda narodne časti u Banjaluci izabran je 1945. godine, potom je bio novinar lista «Glas» i dramaturg Narodnog pozorišta u Banjaluci. U Sarajevo je prešao 1947. godine, radio u redakciji lista «Pregled». Nakon toga je bio u glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji «Zadrugara». U literarnu sekciju Radio Sarajeva je prešao 1951. godine i tu je ostao sve do odlaska u penziju 1983. godine.
Umro je 6. decembra 1989. godine.

Djela

«Ram bulja», 1953. pripovijetke,
«Naša snaha i mi momci», pripovijetke,
«Bihorci», roman, Sarajevo, 1956,
«Kuću kućom čine lastavice», 1962, pripovijetke,
«Sablja», 1969. pripovijetke,
«Putnici na putu», 1969, pripovijetke,
«Kad djevojka spava», 1972, pripovijetke,
«Francuski pamuk», 1980, (dobitnik Andrićeve nagrade)
«Priče kod vode», 1982,
«Rimski prsten», 1985,
Raška zemlja Rascija, roman,
«Miris lišća orahova», 1991,
«Konak», roman,
«Mojkovačka bitka», roman,
«Carska vojska», roman,
«Zelen prsten na vodi», pripovijetke,
«Zapis o gradovima»…
Lirika, poezija, Beograd, BIGZ, 1988,
MG49 (N)