ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Gar
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Ilustracije: Anton Huter

Zbirka „Narodne bajke Nemaca“ nemačkog pisca iz doba prosvećenosti, Johana Karla Augusta Muzeusa (Johann Karl August Musäus), objavljena je između 1782. i 1787. godine, znatno pre braće Grim. Njegove priče zapravo predstavljaju raskošne, satirične i prosvetiteljske adaptacije narodnih motiva, pisane prelepim, poetskim jezikom koji već decenijama očarava domaće čitaoce.


Johann Karl August Musäus (29. ožujka 1735. – 28. listopada 1787.) bio je njemački književnik. Bio je jedan od prvih sakupljača njemačkih narodnih priča, a najpoznatiji je po djelu *Volksmärchen der Deutschen* (1782. – 1787.), zbirci njemačkih bajki prepričanih u satiričnom duhu.

Životopis
Rođen je u Jeni 29. ožujka 1735. kao jedini sin suca Josepha Christopha Musäusa. Godine 1743. njegov je otac postao vijećnik i policijski sudac u Eisenachu, a mladi se Musäus preselio k svom kumu i stricu, dr. Johannu Weißenbornu u Allstedt; stricu je bilo povjereno njegovo obrazovanje te se prema njemu odnosio kao prema vlastitom sinu. Kod strica je živio sve do svoje devetnaeste godine, čak i nakon što je stric 1744. postao generalni superintendent Eisenacha, čime se Musäus ponovno našao u istom gradu kao i njegovi roditelji.[1][2]

Musäus je 1754. godine upisao studij teologije na Sveučilištu u Jeni (što je vjerojatnije bila odluka njegova kuma nego njegova vlastita), a otprilike u to vrijeme primljen je i u Njemačko društvo (*Deutsche Gesellschaft*), što je bilo priznanje za iznimne zasluge. Magistrirao je nakon uobičajenih triju i pol godina studija – pridodavši tu titulu onoj koju je stekao *honoris causa* deset godina ranije, 13. srpnja 1747. – te se vratio u Eisenach čekajući na crkvenu službu za koju je sada bio kvalificiran. Iako je dobro propovijedao, nije bio osobito religiozan te nije dobio nikakvo imenovanje; kada mu je nakon nekoliko godina ponuđeno mjesto pastora u obližnjem ruralnom kraju, mještani su se usprotivili tvrdeći da je „viđen kako pleše”. Time su okončane njegove nade u crkvenu karijeru te se u dobi od dvadeset i pet godina posvetio pisanju satire.[1][2] Od 1760. do 1762. Musäus je u tri sveska objavio svoje prvo djelo, *Grandison der Zweite* (Grandison Drugi), koje je kasnije (1781.–1782.) preradio i objavio pod novim naslovom, *Der deutsche Grandison* (Njemački Grandison). Cilj te knjige bio je podvrgnuti satiri lik sir Charlesa Grandisona, junaka djela Samuela Richardsona, koji je u Svetom Rimskom Carstvu imao brojne sentimentalne štovatelje.[3]

Godine 1763. Musäus je imenovan odgojiteljem dvorskih paževa u Weimaru, a 1769. postao je profesor klasičnih jezika i povijesti u gimnaziji Wilhelm-Ernst u Weimaru.[3][4][5] U srpnju 1776. postao je slobodni zidar u loži „Amalia” u Weimaru, a u kolovozu 1783. pridružio se bavarskim iluminatima; pritom je uzeo imena „Priscillianus” i „Dante Alighieri” te iste godine postao prezbiter.[6] Musäus se bavio glumom kao amater; uveo je svog nećaka Augusta von Kotzebuea u svijet kazališta[7] te glumio uz Johanna Wolfganga von Goethea u njegovoj ranoj stihovanoj komediji *Die Mitschuldigen* (1777.).[8] Zbog svoje društvene naravi uživao je velik ugled u Weimaru.[5]

Njegova druga knjiga, *Physiognomische Reisen*, objavljena je tek 1778./79. Bila je usmjerena protiv Lavatera i naišla je na brojne pozitivne reakcije. Od 1782. do 1787. objavljivao je svoje najbolje djelo, *Volksmärchen der Deutschen*, zbirku njemačkih narodnih bajki. Čak ni u tom nizu priča, čiju je građu prikupio u narodu, nije se mogao suzdržati od satire. Stoga tim pričama nedostaje jednostavnost izvorne narodne predaje. Godine 1785. objavljeno je djelo *Freund Heins Erscheinungen in Holbeins Manier* Johanna Rudolpha Schellenberga, popraćeno Musäusovim objašnjenjima u prozi i stihu. Smrt ga je spriječila da dovrši zbirku priča pod naslovom *Straussfedern* (iako je jedan svezak objavljen 1787.); preminuo je 28. listopada 1787. u dobi od 52 godine[3] u Weimaru, gdje je i pokopan na groblju Jacobsfriedhof.

Ostavština
Musäusova djela *Nachgelassene Schriften* (1791.) objavljena su posthumno, a priredio ih je njegov rođak August von Kotzebue.[3] Objavljivanje zbirke *Straussfedern* nastavio je knjižar Christoph Friedrich Nicolai, uz priloge Ludwiga Tiecka (1795.–1798.).[9]

Musäusove *Volksmärchen* (Narodne bajke) bile su dio ranog vala ponovnog zanimanja za bajke (čija je popularnost opala nakon vrhunca krajem 17. stoljeća), potaknutog usponom romantizma i romantičarskog nacionalizma. Taj se trend nastavio u 19. stoljeću i obuhvatio druge autore, poput Benedikte Naubert i braće Grimm.[10][11] Značajno su utjecale na Hansa Christiana Andersena.[12]



Zbirka *Volksmärchen* često je pretiskivana (Düsseldorf, 1903. itd.) i prevođena. Pet priča na engleski je preveo Thomas Beddoes pod naslovom *Popular Tales of the Germans* (1791.),[13][14] a tri su uvrštene u djelo *German Romance* (1827.) u prijevodu Thomasa Carlyleea.[15] Također su više puta prevedene na francuski, uključujući izdanje *Contes populaires des Allemands* (1803.) prevoditelja J. Lefèvrea,[16] prijevod dviju priča autorice Isabelle de Montolieu (1803.)[17] te još jedan cjeloviti prijevod s uvodom Charlesa Paula de Kocka (1826.),[18] uz brojne druge.[19] Za posljednju od „Legendi o Rübezahlu” (*Legenden von Rübezahl*) iz zbirke *Volksmärchen* Henry A. Pochmann i drugi[20] tvrdili su da je poslužila kao nadahnuće za Bezglavog konjanika iz Washingtona.