ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1980
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Mestimično podvlačeno grafitnom olovkom, može se obrisati.

Autor - osoba Vizner, Boris, 1917-1982
Naslov Komentar Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima / Boris Vizner
Ostali naslovi Komentar Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima
Vrsta građe zakoni
Ciljna grupa odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.)
Jezik srpski
Godina 1980
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : [s. n.], 1980 (Rijeka : Liburnija)
Fizički opis XII, 559 str. ; 25 cm
ISBN (Pl.)
Napomene Bibliografija: str. 559.
Predmetne odrednice Svojinskopravni odnosi -- Jugoslavija -- Zakonski propisi – Komentari

PREDGOVOR
Nakon što je Savezno vijeće Skupštine SFRJ na svojoj sjednici održanoj 30. siječnja 1980. godine, prihvatilo novi Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. godine, njime je – uz Zakon o udruženom radu i Zakon o obveznim (obligacionim) odnosima, uključujući i naše republičke Zakone o nasljeđivanju i još neke savezne zakone – izvršeno daljnje reguliranje onih društveno-ekonomskih odnosa u pravnom sistemu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koji spadaju u oblast našeg građanskog (imovinskog) prava, tj. one grane prava u kojoj pravni subjekti stupaju u međusobne pravne odnose bilo povodom nastalih obveznopravnih odnosa, bilo povodom određenih vlasničkopravnih odnosa, ili pak povodom prelaska imovine od jednog subjekta na drugoga u slučaju smrti.
Potonje prelaženje imovine u slučaju smrti regulirano je našim Zakonima o nasljeđivanju.
Zakonom o obveznim odnosima regulirani su oni društveno-ekonomski odnosi koji nastaju između pojedinaca građana, građanskih pravnih osoba i društvenih pravnih osoba povodom u prometu robe i vršenja usluga nastalih obveznopravnih odnosa koji smjeraju na određene činidbe radi izvršenja sadržaja preuzetih obveza u odnosu na stečeno pravo drugoga sudionika u konkretnom obveznopravnom odnosu, pri čem ovaj Zakon predviđa mogućnost slobodnog uređivanja ovakvih obveznopravnih odnosa, uz istovremenu zabranu takvog njihovog zaključivanja koje bi imalo značenje zloupotrebe prava (čl. 10 i 13).
Novim Zakonom o osnovnim vlasničkopravnim odnosima regulirani su pak oni društveno-ekonomski odnosi koji nastaju između građana, udruženja građana i drugih građanskih pravnih osoba povodom stvari na kojima oni imaju (građansko) pravo vlasništva ili neko drugo vlasničkopravno ovlaštenje na tuđoj stvari (ius in re aliena), kao što je pravo služnosti, pravo zaloga i pravo stvarnog, realnog tereta, zbog čega im taj Zakon zaštićuje nesmetanu realizaciju ovakvih vlasničkopravnih ovlaštenja na stvarima, imperativno zahtijevajući da se svi ostali sudržavaju od svake povrede postojećih prava na stvarima (st. 2. čl. 3), s jedne strane, uz istovremenu zabranu ovlaštenicima tih prava da svoja vlasničkopravna ovlaštenja ne smiju imati i realizirati ih protivno cilju zbog kojega su im zakonom ustanovljena i priznata ili protivno moralu socijalističkoga samoupravnog društva (st. 2. čl. 4. i 6), s druge strane, pošto bi ovakvo njihovo ponašanje imalo značenje javnim poretkom zabranjene zloupotrebe prava.
Obzirom što novi Zakon regulira samo „osnovne“ vlasničkopravne odnose, na mnogim mjestima predviđa određena pravila uz napomene: „Ako zakonom nije drugačije određeno“ ili na način i pod uvjetima određenim zakonom i slično, čime se detaljnije odnosno drugačije reguliranje takvih pravila prepušta drugim saveznim, republičkim ili pokrajinskim zakonima, uz opravdanje što je Jugoslavija federativna republika u kojoj određeni vlasničkopravni instituti u nekim republikama odnosno autonomnim pokrajinama de facto ili nisu prihvaćeni, ili su prihvaćeni uz određene modalitete koje je potrebno prepustiti reguliranju dotičnom republičkom odnosno pokrajinskom zakonodavstvu.
Iako je novi Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima prihvatio priličan broj novuma pri reguliranju ovih odnosa, neće biti teško uočiti kako je koncepcija mnogih instituta prava na stvarima ostala gotovo ista kao i u našim predratnim građanskim zakonicima, a slijedom toga i po ugledu na davno rimsko pravo (kao na primjer: načini originarnog stjecanja prava vlasništva – član 21 do 32, zatim derivativno stjecanje ovoga prava na pokretnu stvar naturalnom predajom iz ruke u ruku, simboličkom predajom, putem tzv. traditio brevi manu i constitutum possessorium-a – član 33, prihvaćanje tužbe rei vindicatio, actio publicianae i actio negatoriae – član 37, 41 i 42 i dr.) – iznimno zapažanje je nužna posljedica činjenice da je naš sadašnji stupanj razvitka robne proizvodnje i robnog prometanja, kao društveno-ekonomska baza našeg socijalističkog građanskog (imovinskog) prava, u mnogočemu sličan ne samo onoj našoj predratnoj nego i onoj rimskoj robnoj proizvodnji i robnom prometanju, koje su rimski pravnici regulirali sa upravo začuđujućom pravnotehničkom preciznošću, zbog čega su njihove konture još i danas prisutne u mnogim modernim građanskim zakonicima.
Ipak, kao što je rečeno, u mnogim pitanjima se nužno odstupilo od onog predratnog odnosno rimskog shvaćanja, posebno u pogledu sadašnjeg pojma i sadržaja (građanskog) prava vlasništva i načina njegove realizacije, pošto se ono, kao centralni institut svih mogućih prava na stvarima i iz njih izvirućih vlasničkopravnih ovlaštenja, više ne može prihvatiti i regulirati ni kao: „Dominus plenam in re habet potestatem.“, kao što je to navodio Justinijan, a niti kao: „Vlasnost smatrana kao pravo, jest vlast raditi po volji sućanstvom i koristima stvari kakve, i svakoga inoga isključiti od toga.“, kao što je to iznosio bivši O. g. z. u §-u 354, već kao: „Vlasnik ima pravo posjedovati svoju stvar, koristiti se i raspolagati njome u granicama određenim zakonom.“, uz negativnu dužnost ostalih: „Svatko je dužan suzdržavati se od povrede prava vlasništva druge osobe.“, kako se to iznosi i u članu 3. novog Zakona, pri čem ono navođenje: „u granicama određenim zakonom“ ima dalekosežno značenje prereznih javnopravnih i privatnopravnih ograničenja sadašnjeg (građanskog) prava vlasništva do te mjere da u nijem slučaju ono sada ne može imati eksploatatorski karakter ranijeg predratnog odnosno rimskog privatnog prava vlasništva.
Kao i prilikom donošenja i razmatranja novog Zakona o obveznim odnosima, tako se i na ovom mjestu iznosi – da će budućnost pokazati i odgovoriti na pitanje: da li se ovdašnjim Zakonom o osnovnim vlasničkopravnim odnosima uspjelo postići ono što se željelo i trebalo postići, te da li se udovoljilo zahtjevu „Cives lege contenti sint.“, tj. građani treba da budu zadovoljni zakonom.
Zagreb, u jeseni 1980. godine.
Autor

S A D R Ž A J:

1. Osnovna načela
2. Pravo vlasništva
3. Pravo služnosti
4. Pravo zaloga
5. Posjed
6. Prava stranih osoba
7. Mjerodavno pravo u slučaju sukoba republičkih odnosno pokrajinskih zakona
8. Završne odredbe

MG P46 (N)