Cena: |
Želi ovaj predmet: | 1 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Godina izdanja: Tv
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
1941. godina
Dr Slavko Đ. Stojković (Negotin, 22. septembar 1900 − Beograd, 4. april 1983) bio je srpski i jugoslovenski pravnik, profesor i diplomata.
Bio je sekretar Stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi, pravnik, honorarni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, redovni profesor Ekonomsko−komercijalne visoke škole (današnjeg Ekonomskog fakulteta) u Beogradu, državni zastupnik pri međunarodnim sudovima, načelnik Pravnog odeljenja Ministarstva inostranih poslova (MIP-a) Kraljevine Jugoslavije, član delegacije Kraljevine Jugoslavije na XIX zasedanju Skupštine Društva naroda u Ženevi od 12. do 30. septembra 1938.[1]
Biografija
Rođen je 22. septembra 1900. u Negotinu, okrug Krajinski, kao peto dete oca Đorđa S. Stojkovića, upravnika građanske škole (gimnazije) i majke Leposave. Pohađao je Drugu beogradsku gimnaziju. Četvrti razred gimnazije završio je u junu 1914, a viši tečajni ispit položio u istoj gimnaziji 24. septembra 1919. Svršio je pravni fakultet i doktorat u Parizu 14. marta 1924. Odbranio je doktorsku disertaciju u oblasti međunarodne arbitraže.[2]
Zaposlio se kao pripravnik u Ministarstvu inostranih poslova 1. maja 1925. Početkom 1929. upućen je na rad u Kraljevsku delegaciju pri Reparacionoj komisiji u Parizu kao pisar, a 1930. na zahtev zastupnika u Kraljevskom poslanstvu u Hagu, premešten u to poslanstvo gde je ostao do januara 1933.
Za honorarnog nastavnika Pravnog fakulteta u Beogradu na Katedri građanskog prava sa međunarodnim privatnim pravom izabran je na sednici Saveta Pravnog fakulteta oktobra 1933. godine. U međuvremenu je imenovan za sekretara Stalne delegaciju Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi, `pa je tako Fakultet ostao bez odličnog stručnjaka za Međunarodno javno i Međunarodno privatno pravo.`[3] Na mestu sekretara Stalne delegacije u Ženevi radio je od septembra 1933. do jula 1935.
Imenovan je za zastupnika Kraljevine Jugoslavije u svim parnicama pred jugoslovensko-nemačkim i jugoslovensko-mađarskim mešovitim sudovima 1. avgusta 1935.
Ukazom Ministra prosvete od 1. jula 1937. postavljen je za redovnog profesora međunarodnog prava i diplomatske istorije na novoosnovanoj Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Beogradu (današnji Ekonomski fakultet u Beogradu). Ukazom kraljevskih namesnika od 15. septembra 1939. postavljen je za načelnika Pravnog odeljenja Ministarstva inostranih poslova. Odlukom Predsednika Ministarskog saveta od 7. novembra 1941. stavljen je na raspolaganje, a zatim penzionisan 17. oktobra 1942.
Bio je državni zastupnik Kraljevine Jugoslavije pred Stalnim sudom međunarodne pravde u Hagu u sporu sa Švajcarskom vladom u slučaju Lozinger (the Losinger Case,1935-1936), kao i u sporu sa Mađarskom oko primene agrarne reforme na mađarske državljane (The Pajzs, Czáky, Esterházy Case, 1935-1936).
Zajedno sa profesorom Tomom Živanovićem bio je delegat Kraljevine Jugoslavije na Konferenciji o suzbijanju terorizma. Tokom rada od 1-16. novembra 1937, Konferencija je razmatrala nacrte koje je sastavio odbor eksperata osnovan u skladu sa rezolucijom Saveta društva naroda od 10. decembra 1934. i usvojila sledeće akte:
1. Konvenciju o prevenciji i suzbijanju terorizma (Convention pour la prévention et la répression du terrorisme);
2. Konvenciju o stvaranju međunarodnog suda (Convention pour la création d`une cour pénale internationale).
Prisustvovao je potpisivanju Protokola o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Tokom potpisivanja, pred oko 150 nemačkih i stranih novinara, `protivno protokolu, jugoslovenski poslanik u Berlinu, Ivo Andrić, i načelnik Ministarstva spoljnih poslova, dr Slavko Stojković, koji je bio u jugoslovenskoj delegaciji, nisu stajali iza Cvetkovića i Cincar-Markovića, već negde u uglu dvorane sa još nekoliko jugoslovenskih predstavnika`, zapisao je Danilo Gregorić.[4]
Posle Drugog svetskog rata bio je pravni savetnik u Privrednom savetu i Ministarstvu finansija FNRJ i glavni pravni savetnik Narodne banke Jugoslavije. Učestvovao je kao arbitar i predsednik arbitražnih veća u više sporova po pravilniku Spoljnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije. Zastupao je jugoslovensko preduzeće Energoprojekt u više arbitražnih postupaka u inostranstvu.
Umro je 1983. godine u Beogradu. Sahranjen je 6. aprila 1983. na Novom groblju.
Bio je oženjen Milicom (nadimak: Boća), koja je završila medicinski fakultet u Francuskoj i sa njom je imao dvoje dece, Đorđa i Stanka. Đorđe se iselio u Švedsku, a Stanko u Sjedinjene Američke Države.