ISBN: Ostalo
Godina izdanja: .
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Izdavač: Mate, Zagreb
Godina izdavanja: 2022.
Str: 189
Format: 15,0 x 23,0 cm
odlično očuvano

Geopolitika političkog prostora

Srce Euroazije je fascinantna i detaljna studija o interpretacijama i reinterpretacijama teorije Halforda Mackindera o središtu povijesti i „srčanoj regiji“ kojom se sada smatra Euroazija. Iako se o teoriji raspravljalo i proširivala se desetljećima, nije izgubila niti na značaju, niti na važnosti. U Rusiji je rasprava o euroazijstvu vječna. Gdje je sudbina Rusije? Je li Srednja Azija Mackinderovo središte povijesti? Gledano iz perspektive prostora, identiteta, etničkog sastava i prirodnih resursa, Srednja Azija je stožer, a Uzbekistan središte. Ovi aspekti u knjizi su detaljno ispitani i treba pohvaliti autoricu jer je uključila stajališta srednjoazijskih znanstvenika i vođa. Vrijedan doprinos znanju i učenju. – Nirmala Joshi, Zaklada Indija-Srednja Azija
Knjiga istražuje kako stečeno metageografsko znanje utječe na razumijevanje globalnih procesa i naknadno se transformira u geopolitičko razmišljanje s vanjskopolitičkim implikacijama. Knjiga pruža detaljan pregled spisa, kako iz regije tako i izvan nje, koji razmatraju značaj naslijeđa Halforda Mackindera u kontekstu znatno promijenjene svjetske situacije. Naročito nastoji ispitati kako su kreatori politika i strateški mislioci koristili te geopolitičke koncepte kao opravdanje za svoju politiku u regiji. Konačno, pokušava analizirati u kojoj je mjeri ovo političko razmišljanje pretočeno u praksu.

Iz predgovora Zvonimira Stopića

Aktualna kriza globalizma s kojom se svijet suočava u ovim trenutcima prouzrokovana je srazom suprotstavljenih administrativnih i upravljačkih ideologija, u čemu prednjače američka, kineska, ruska i europska. Ovi državni i naddržavni entiteti, u pozadini različitih „intervencija” u zemlje poput Iraka, Afganistana, Sirije i Libije ili pak strateškog pozicioniranja, poput onog u Južnokineskom moru, Ladakhu, Gruziji ili Ukrajini, uvijek pod izlikom nacionalne ili „globalne sigurnosti”, desetljećima su marljivo educirale svoje državnike, političare, kreatore ekonomskih i političkih rješenja te birokrate, stvarajući pritom idealnu podlogu za nerazumijevanje gotovo bilo kakvog ili bilo kojeg „drugog”. Ovaj proces, koji svoje ishodište ima u srazovima „velikih” tijekom hladnoratovske povijesti, nastavio se razvijati u pozadini medijske aktualnosti nakon raspada Sovjetskog Saveza, a posebno prepoznatljiv zamah dobio je tijekom administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa. U prvome redu, Trumpov trgovinski rat s Kinom, tijekom koje je „Zapad” počeo učiti kako na Kinu gledati kao na neprijatelja, samo je dao povoda uvijek prisutnoj kineskoj sumnjičavosti spram zapadnih sila da se dodatno rasplamsa i stavi se u još veće „stanje pripravnosti”.

Pandemija Covid-19, koju nitko nije mogao predvidjeti, gotovo nas je u času podsjetila na to koliko nam je zapravo važno održavati i podebljavati virtualne granice koje smo tijekom povijesti povlačili među različitim državnim i ekonomskim sustavima, kulturama, „nacijama”, religijama i društvima. Neposredno prije i pogotovo tijekom Trumpova predsjedništva naučili smo i kako je lako krenuti korak unatrag u ekološkom smislu te kako se učinkovito, uz manipulaciju tehnologije i medija prepunih „pravih istina”, „postistina” ili „poluistina”, usmjeriti na unutrašnje i vanjske neprijatelje koji nas unatoč općem rastu ili stabilizaciji standarda života na Zapadu ugrožavaju iz ovog ili onog razloga.

U konačnici okolnosti „specijalne intervencije” Rusije u Ukrajini, kao i ono što je tome prethodilo tome, razvijeni je Zapad, a ponajviše Europsku uniju, suočio dijelom s time da je rat unatoč nijekanju njegove mogućnosti i vjerojatnosti u Europi itekako moguć, te dijelom s time da se izvan Europske unije na rat nije nikada niti prestalo gledati kao na oruđe vanjske politike…