Cena: |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | AKS BEX City Express Pošta CC paket (Pošta) DExpress Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Lično |
Grad: |
Beograd-Stari grad, Beograd-Stari grad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1976
Jezik: Hrvatski
Autor: Strani
MIHAIL ALEKSANDROVIČ BAKUNJIN
ISPOVIJED
Pogovor - Milorad Ekmečić
Prevod - Dragutin D. Malović
Izdavač - Glas Slavonije, Osijek
Godina - 1976
160 strana
24 cm
Edicija - Biblioteka Helios
Povez - Broširan
Stanje - Kao na slici, ima potpis prethodnog vlasnika, tekst bez podvlačenja
SADRŽAJ:
Uvod
Od redakcije
Mihail Bakunjin u epohi četrdesetih-šezdesetih godina
Bakunjinova ispovijed
Pismo caru
MILORAD EKMEČIĆ - Bakunjin kao pobunjeni intelektualac
`Bakunjin je rođen 18. maja 1814. u aristokratskoj porodoci u selu Prjamuhino, u Tverskoj oblasti, severozapadno od Moskve. U četrnaestoj godini je otišao u Sankt Peterburg gde je upisao vojnu akademiju za artiljerce. Godine 1832. je prebačen u Rusku kraljevsku gardu i poslat u Litvaniju. Živeći u carskoj Rusiji, Bakunjin je brzo razvio snažnu mržnju prema nepravdi. 1835. u 22. godini života, napustio je vojsku jer su mu smetale represivne metode primenjivane na lokalnom stanovništvu, i počeo da se kreće u demokratskim krugovima. Postao je jako kritičan prema feudalizmu koji je tada bio zvanično društveno uređenje Rusije.
Nakon napuštanja vojske bio je prvo u Moskvi, a zatim u Sankt Peterburgu prevodeći na ruski dela autora kao što su Fihte i Hegel. 1842. je otputovao u Nemačku kako bi tamo proučavao Hegela, gde se upoznao sa vodećim mladim socijalistima Nemačke.
Kada se preselio u Pariz upoznao je Žozefa Prudona, Karla Marksa, Žorž Sand i glavne predstavnike poljske emigracije. U tom stadijumu već je formulisao teoriju koja je videla slobodu kako se postiže opštim ustankom, povezanim sa nacionalnim revolucijama, a pogotovo oslobođenjem svih slovenskih naroda. Njegovo strasno propagiranje demokratije i antikolonijalizma učinilo ga je „javnim neprijateljem br. 1“ u većini evropskih monarhija. 1848. bio je prognan iz Francuske zbog govora u kojem je podržavao nezavisnost Poljske. Iz Pariza je otišao u Švajcarsku gde se ostao da živi neko vreme, i bio aktivan u društvenim događanjima. Njegova strast za slobodom i jednakošću i njegove osude privilegija i nepravde učinile su ga izuzetno privlačnim za radikalni pokret tog vremena.
Sledeće godine Bakunjin je pohitao u Drezden gde je odigrao vodeću ulogu u Majskom ustanku. To je dovelo do njegovog hapšenja i izricanja smrtne kazne. Austrougarska monarhija ga je takođe želela, pa je izručen i ponovo osuđen na smrt. Ali pre nego što je smrtna kazna izvršena, Rusija je zatražila njegovo izručenje i sledećih šest godina proveo je utamničen bez suđenja u Petropavlovskoj tvrđavi. Kada je pušten iz zatvora prognan je u Sibir.
1861. izveo je spektakularno bekstvo i vratio se u Evropu preko Japana, SAD (San Francisko) i kroz Panamski kanal. Sledeće tri godine posvetio se borbi za poljsku nezavisnost. Zatim je počeo da ponovno propituje svoje ideje. Da li bi nacionalna nezavisnost, sama po sebi, dovela da slobode za radni narod? Ovo pitanje ga je udaljilo od nacionalizma i usmerilo ka anarhizmu.
1868. se pridružio Međunarodnom radničkom udruženju (poznatom i kao Prva internacionala), federaciji radikalnih i sindikalnih organizacija sa sekcijama u većini evropskih zemalja. Vrlo brzo njegove ideje su se razvile i postao je poznati pobornik anarhizma. Iako se slagao sa dobrim delom Marksove ekonomske teorije, odbijao je njegovu autoritarnu politiku i nastala je velika podela u Internacionali između anarhista i marksista.
Dok je Marks verovao da se socijalizam može izgraditi preuzimajući državu, Bakunjin tražio njeno uništenje i stvaranje novog društva zasnovanog na slobodnom udruživanju slobodnih radnika. Ovo je uskoro postala zvanična politika Internacionale u Italiji i Španiji, a njena popularnost je rasla i u Švajcarskoj, Belgiji i Francuskoj.
Komitet sačinjen da bi se ispitale optužbe proglasio je Bakunjina krivim i većinskim glasanjem izbacio ga iz Internacionale. Švajcarska sekcija je sazvala sledeći kongres i tamo su optužbe proglašene lažnim. Međunarodna konferencija je Bakunjina oslobodila optužbe i nastavila sa prihvatanjem anarhističke pozicije odbijanja bilo kakve manjinske vlasti. Poraženi Marks i njegovi sledbenici preselili su Generalnu skupštinu internacionale u Njujork gde je ona izbledela do beznačajnosti. Ideje koje je razvio Bakunjin u poslednjoj deceniji svog života načinile su osnovu modernog anarhističkog pokreta.
Iscrpljen celoživotnom borbom, Bakunjin je umro u Švajcarskoj 1. jula 1876. Njegovo nasleđe je ogromno. Iako je pisao manifeste, članke i knjige on nikada nije završio nijedno krupnije delo. Kako je prvenstveno bio čovek od akcije, on bi ih prekidao, često bukvalno usred rečenice, da bi odigrao svoju ulogu u borbama, štrajkovima i pobunama. Ono što je ostavio u nasleđe je zbirka fragmenata. Čak i takvi, njegovi spisi su puni uvida koji su relevantni danas kao što su bili u njegovo vreme.
Bakunjin je govorio da je vlada sredstvo pomoću kojeg manjina vlada većinom. Ukoliko „politička moć“ znači koncentraciju autoriteta u rukama nekolicine, proglašavao je, ona mora biti ukinuta. Umesto nje mora se desiti „socijalna revolucija“, koja će se suprotstaviti postojećim odnosima među ljudima i predati vlast u ruke masama kroz njihovu sopstvenu federaciju dobrovoljnih organizacija.
Iako je shvatao da ideje i intelektualci imaju važnu ulogu u revoluciji, ulogu obrazovanja i artikulacije narodnih potreba i želja, on je izrekao opomenu. Upozorio ih je da ne pokušaju da uzmu vlast u svoje ruke i stvore „diktaturu proletarijata“. Misao da mala grupa ljudi, bez obzira koliko dobronamerna, može da izvrši državni udar za dobrobit većine bila je za njega „jeres protiv zdravog razuma“. Davno pre Ruske revolucije upozoravao je da bi nova klasa intelektualaca i polu-intelektualaca mogla pokušati da sedne u fotelje šefova i vlasnika, i liši radni narod njegove slobode.
On je 1873. prorekao da će pod marksističkom „diktaturom proletarijata“ partijske vođe „uzeti uzda vlasti u čvrste ruke“ i „podeliti mase u dve velike vojske- industrijsku i poljoprivrednu- pod direktnom komandom državnih inžinjera koji će sačinjavati novu privilegovanu naučnu i političku klasu“.`
Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku.
Mikhail Bakunin Ispovijest Ispovest Ispoved Ispovjed